Kriza dualizma u Austro-Ugarskoj  odrazila se i na Hrvatsku jer nakon nemira diljem Monarhije, bilo je izvjesno da i ona mora zauzeti svoj stav. Pojavila se ideja o stvaranju jedne države s hrvatskim narodnim obilježjem. U postojećoj krizi Hrvatima se bilo teško prikloniti i na jednu stranu zato što u Banskoj Hrvatskoj ugarski plemići i vodeći političari nisu željeli provesti niti jedno od osnovnih političkih i državnih prava, a u Dalmaciji Beč nije niti malo ekonomski pomagao Dalmaciji, koja je bila gospodarski izrazito nerazvijena. S druge strane, Hrvati su se bojali da će Mađari, ako izbore još veća prava u Monarhiji, još više mađarizirati Bansku Hrvatsku i zajedničku vojsku.

Hrvatsko-ugarskom financijskom nagodbom odlučeno je da će se svakih deset godina obnavljati i financijska nagodba u Banskoj Hrvatskoj. Šest godina autonomni budžet nije se povećavao pa se autonomna uprava nalazila pred bankrotom. Hrvatski kraljevski odbor stoga traži ugarski kraljevski odbor da se popravi situacija u korist Hrvatske. Pripremaju skupštinu na kojoj će zahtijevati financijsku samostalnost Hrvatske i uvođenje općeg prava glasa u svrhu demokratizacije društva. Nakon neuspješnih pregovora s Mađarima, studenti zagrebačkog Sveučilišta su 2. ožujka 1903. godine prihvatili rezoluciju u kojoj traže da se Hrvatska financijski osamostali na temelju svih nepravdi i izrabljivanja koje Hrvatska trpi od strane Mađarske. Dana 11. ožujka 1903. održana je prva javna skupština na kojoj je bilo 5 000 ljudi, nakon koje je održano još 50 takvih skupova. Studenti su odmah počeli djelovati aktivno, izazvavši prosvjede pred Saborom koji je policija silom prekinula. Početkom travnja održani su prosvjedi u Zagrebu i Osijeku, nakon čega je došlo do krvavog sukoba seljaka i vojske nakon što je u Zaprešiću na željezničkom kolodvoru skinuta mađarska zastava početkom travnja. Taj je događaj potaknuo daljnje demonstracije u Varaždinu, Karlovcu, Senju, Križevcima i Samoboru. Bijesan narod lupao je na prozore omraženim Mađarima, palio mađarske zastave i Khuenove slike, tjerao činovnike iz ureda i napadao mađarske posjede. Rušili su stupove i uništavali pruge, jednom čak spriječivši prolaz vojsci u pobunjenička područja uništivši prugu prema Rijeci. Khuenovo vođenje države tada je počelo poprimati oblike represije jer je bio spreman svim silama zataškati bilo kakav javni protest potčinjenog naroda. Tamnice su bile pune zatvorenika te su prijeki sudovi postavljeni u najnemirnijim krajevima. Ipak, ugarska vlada nije ukinula ustav i uvela komesarijat kao 1883. godine. Upravo ta obilježja njegove vladavine i odluka nagnali su hrvatske političare iz Dalmacije, Istre i Trsta da pođu prosvjedovati u Beč zbog  nepravdi, ali nisu uspjeli postići ništa. Beč je vodio politiku segregacije u kojoj je bilo istaknuto da Hrvati iz Dalmacije nemaju veze s Hrvatima iz Hrvatske, stoga nisu imali pravo na takve zahtjeve. Austrijski ministar predsjednik Körbert ipak odlučuje razgovarati s dalmatinskim poslanicima o ekonomskom pitanju u Dalmaciji, obećavajući im pomoć. Nakon neuspjelih pregovora, dalmatinski i istarski poslanici šalju europskoj javnosti manifest u kojem ističu slogu cijelog hrvatskog naroda i simpatije Slovenaca i Srba za pokret u Hrvatskoj.

Političari iz Dalmacije, potaknuti spomenutim događajima, počinju raditi reviziju stajališta hrvatske politike, formirajući nove ideje, novi kurs, koji će obilježiti budućih nekoliko godina hrvatske svakodnevice. U Banskoj Hrvatskoj su nakon događaja 1903. godine organizirani novi izbori u kotarima u koji su mađaroni izgubili svoje mandate i tada su na njihova mjesta sjeli frankovci, jedina politička skupina u Hrvatskoj koja se protivila narodnom pokretu. Budući da je Khuen morao otići u Ugarsku sastaviti novu vladu, na njegovo mjesto dolazi grof Teodor Pejačević, no situacija u Hrvatskoj se i dalje ne mijenja. Iako odustaje donekle od sile i progona štampe te pušta iz zatvora opozicijske vođe, Khuenov režim ostaje i dalje na vlasti.

Narodni pokret je dobio mnogo podrške u Dalmaciji. Budući je cenzura sprječavala pouzdane podatke u novinama, do naroda su dolazile vijesti da su ustanici osuđeni na smrtne kazne. Kuće u Dalmaciji su izvjesile crne zastave, ljudi su nosili crni flor, održavale su se mise zadušnice i skupljani su prilozi za žrtve. Općinska vijeća su slala kralju brzojave u kojima su ga molili da intervenira, no nije bilo nikakvih odgovora. U istarskim i slovenskim općinama održavani su skupovi u kojima se protestiralo protiv nasilja vojske i policije u Hrvatskoj, skupljali su se prilozi za žrtve i, kao i u Dalmaciji, slali su se brzojavi kralju. Nakon pokreta 1903. godine, u Istri se ponovo budi nacionalni osjećaj i konsolidacija s Hrvatima iz Hrvatske. Narodni pokret dobio je podršku i od Italije, odnosno od onih političara koji su se protivili tome da Italija bude u Trojnom savezu. Naime, smatrali su da bi Monarhija mogla ugroziti njihove pretenzije na istoku sada kada se Rusija bila zauzeta ratovanjem s Japanom. Stoga je narodni pokret predstavljao trenutnu poteškoću Monarhiji u njenom Drangu nach Osten.

Iako narodni pokret iz 1903. godine nije poprimio obilježja pravog politički organiziranog pokreta, masovna hapšenja i progoni su dokazali upravo suprotno. Pokret su započeli studenti, no podržale su ga široke mase, dokazujući kako je došlo vrijeme za nove ideje i promjene. Stoga revolucija 1903. godine nije bila samo zbog otpora Khuenovom režimu i mađarskoj hegemoniji, već rušenje temelja na kojima je do tada funkcionirala politika Monarhije u Hrvatskoj – razdvajanje Hrvatske i Dalmacije i raspirivanje hrvatsko-srpskih odnosa.

FOTO: Wiki

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.