Baština Izdvojeno Povijest

Kako je Lika s 200.000 stanovnika spala na 36.000? (2. dio)

Gospodarsko zaostajanje Like je još od vremena Vojne krajine, kada je Lika služila kao izvor uvijek raspoloživih i besplatnih, a ujedno izvrsnih vojnika za Monarhiju. Za razliku od kmetova, seljaci vojnici bili su vlasnici svoje zemlje u zamjenu za vojnu službu. Vojnokrajiško društvo je za državu trebalo ostati isključivo agrarno. Vlasti su ondje konzervirale društvene i gospodarske strukture. Različitim zakonskim rješenjima održavane su kućne zadruge (proširene obitelji sa zajedničkim zadružnim vlasništvom i skupnim radom, od kojih su najveće imale i preko 60 članova), kako bi se raspolagalo što većim brojem muškaraca za vojnu službu po europskim ratištima, uz istovremeno neprekinutu ekstenzivnu obradu zemlje i druge seoske poslove. Novčana privreda povezana s razvojem gradova ugrožavala je vojno-poljoprivredno društvo i rast gradskog stanovništva nije odgovarao vojnoj upravi. Kako bi se osiguralo samofinanciranje takvog društva, bili su potrebni samo mali vojni gradovi kojima svrha nije bila snažnije razviti nepoljoprivredni sektor.  

            Nakon razvojačenja Vojne krajine 1881., naglo su propadale dotadašnje zastarjele društvene i gospodarske strukture, a nije bilo uvjeta ni nositelja modernizacijskih procesa. Ionako malen zemljišni posjed, dodatno je usitnjavan diobom kućnih zadruga. Najveći je broj dioba obitelji u Lici u razdoblju od 1896. do 1900. Porast broja kućanstava i potreba gradnje novih kuća prisilila je mnoge da posuđuju novac od lihvara. Oni koji nisu mogli vratiti dugove, ostajali su bez zemlje. Dijeljenje zadruga i rast prirodnog prirasta glavni su razlozi sve većeg viška poljoprivrednog stanovništva. Istodobno, u Lici nije postojalo nijedno veće gradsko središte koje bi svojim razvojem zadržalo značajniji dio deagrariziranog stanovništva.

            Lika je 1895., između dvaju popisa, vjerojatno imala preko 200.000 stanovnika, a od popisa 1900. do popisa 2001. ne bilježi sve manji broj stanovnika zbog niskog nataliteta, nego zbog neprekidnog iseljavanja. Liku je nakon 1890. zahvatilo iseljavanje u prekomorske zemlje, ponajviše u SAD. Dok je još između 1857. i 1910. godine ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj porastao za 58,6%, istodobno Ličko-senjska županija ima najmanji porast od svih županija, 17,3%. I to usprkos što je njeno mahom seosko stanovništvo imalo vrlo visoki natalitet. Lika je imala natprosječne gubitke u 1. svjetskom ratu. Tada je poginulo mnogo mladih Ličana, napose u Galiciji, koja je ostala upamćena kao „najveća klaonica hrvatskih vojnika” u 1. svjetskom ratu. Ujedno je imala i natprosječne gubitke u epidemijama španjolske gripe i kasnije tifusa za vrijeme 2. svjetskog rata.

Lička pruga dovršena je tek 1925., a u tom razdoblju dolazi i do sporog, ali primjetnog gospodarskog razvoja Like i prestanka razdoblja masovnog iseljavanja u prekomorske zemlje. Razvoj je grubo prekinut 2. svjetskim ratom u kojem je Lika bila jedna od najteže stradalih regija bivše Jugoslavije i šire. Od gubitka velikog dijela mladog stanovništva u ratu i poraću, lička sela se do danas nisu oporavila.

            Dok je broj stanovnika u Hrvatskoj od 1910. do 1948. porastao 9,2%, Ličko-senjska županija ima smanjenje 28,3%. Za taj broj smanjeno je uglavnom mlađe stanovništvo u reproduktivnoj dobi, koje je sa sobom odnijelo i tada postojeće i/ili buduće potomke. Ličko-senjska županija 1960-ih ima najnižu prosječnu stopu rasta nacionalnog dohotka. Masovno iseljavanje bilo je u čitavom razdoblju bivše Jugoslavije, prvo unutar države, a nakon otvaranja granica 1960-ih i u inozemstvo. Jedan emigracijski smjer vodio je prema zapadnoeuropskim zemljama, a drugi je bio usmjeren prema velikim gradovima u Hrvatskoj. Od sredine 1970-ih do početka 1990-ih, Lika je jedina regija u Hrvatskoj u kojoj su sve tadašnje općine bile u kategoriji gospodarski nedovoljno razvijenih krajeva. Sve ličke općine 1980-ih bilježe prirodno smanjenje stanovništva. Od ukupnog stanovništva Hrvatske 1971. godine je 5,8% bilo na privremenom radu u inozemstvu, a iz Ličko-senjske županije 7,8%. U popisu 1991., ova županija ima 10,2% udjela osoba u inozemstvu u ukupnom stanovništvu, što je znatno iznad državnog prosjeka od 6%.

            U Hrvatskoj su tijekom 20. st. najviše razvijani gradovi koji su već početkom stoljeća imali temeljnu gospodarsku i prometnu infrastrukturu za razvoj industrije, dakle ne i gradovi u Lici. Grad Zagreb je kao društveno i gospodarsko središte prednjačio s porastom stanovništva između 1948. i 1991. za 118,2%. U istom je razdoblju Ličko-senjska županija imala smanjenje broja stanovnika od 34,9%. Gospić, Gračac, Korenica i Otočac nisu imali temeljnu razvojnu infrastrukturu, što je bio osnovni preduvjet za zadržavanje stanovništva u svojem okružju.

            Domovinski rat na prostoru Ličko-senjske županije imao je, u odnosu na preostale županije, najjači utjecaj na ubrzanje demografskog starenja. Lika je bila jedna od regija koje su najviše stradale u ratu. Hrvatsko stanovništvo protjerano je s okupiranih područja 1991., a uvjeti za povratak stečeni su nakon obnove poslije oslobođenja 1995., prilikom kojega je Liku napustio najveći dio srpskog stanovništva. U bitno različitim okolnostima, između 1995. i 2000. godine dogodilo se slično što i oko 1700. godine, kada su Lika i Krbava oslobođene, a Osmanlije se s dijelom stanovništva povukli u Bosnu. Naime, nakon što je 1995. godine oslobođen okupirani teritorij i dio stanovništva napustio Hrvatsku, u Liku se naselilo, osim starosjedilačkog, ne tako brojno, ali ipak novo stanovništvo kao i 300 godina ranije. Kao i tada, uz stanovništvo iz drugih hrvatskih županija, došlo je i stanovništvo iz Bosne i Hercegovine. Na prostor Ličko-senjske županije (bez Gračaca u Zadarskoj) se naselilo oko 2.100 izbjeglih Hrvata iz Bosne. U istom vremenu, između 1995. i 2000., naseljeno je ondje i 2.836 osoba iz drugih hrvatskih županija.

            Agrarne kolonizacije nakon 2. svjetskog rata te zapošljavanje u zapadnoeuropskim zemljama, Zagrebu i Rijeci od 1960-ih glavni su smjerovi odljeva ličkog stanovništva. Gospodarska nerazvijenost i nedostatni društveni, obrazovni i zdravstveni kapaciteti, poglavito na ličkom selu, poticali su iseljavanje i odlazak najvitalnijeg radnog i biološko-obnoviteljskog stanovništva.  Domovinski rat samo je pogoršao negativno stanje i od njega se Lika do danas nije demografski oporavila. Težište gospodarskog razvoja temeljeno je na industriji niske tehnološke razine, koja sama po sebi ne oblikuje uvjete za širenje dodatnih razvojnih djelatnosti.

            Premda je Ličko-senjska županija dugo imala najveći pad broja stanovnika, u posljednjem međupopisnom razdoblju (2011. – 2021.) pet županija ima još veći relativni pad broja stanovnika od Ličko-senjske (-16,1%), a prednjači Vukovarsko-srijemska (-20,3%). Takva slika može biti varljiva, s obzirom da Ličko-senjska županija, osim mnogo većeg udjela umrlih nego živorođenih, ima najstarije stanovništvo, a stariji su manje skloni iseljavanju. Samim time, negativan migracijski saldo veći je u slavonskim županijama iz kojih se najviše iseljava. Nedostatak radnih mjesta je u Lici i dalje čest razlog nastavka iseljavanja, pogotovo izvan gradova i turističkog plitvičkog područja. No, s obzirom na još uvijek nedovoljno iskorištene turističke potencijale, očuvanu prirodu i prirodna blaga koje se najviše vrednuju u suvremenim gospodarstvima, ali i suvremenom društvu, što je pokazalo i razdoblje pandemije, onda je pred Likom optimistična obećavajuća budućnost. Lika sve više postaje mjesto privlačno za život svima koji se žele maknuti od gradske vreve ili baviti poljoprivredom ili turizmom. Nepostojanje industrije i velikih gradova ima i svoje prednosti. Potrebno je iskoristiti sve potencijale Like i preokrenuti negativne demografske trendove.

https://identitet.hr/kako-je-lika-s-200-000-stanovnika-spala-na-36-000-1-dio/

Literatura i izvori:

– Akrap, Anđelko; Gelo, Jakov. „Depopulacija Ličko-senjske županije tijekom 20. stoljeća s posebnim osvrtom na ekonomsko-socijalnu strukturu 1971.-2001.“ U: Identitet Like: korijeni i razvitak, knjiga II, ur. Željko Holjevac, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009.

– Naselja i stanovništvo RH 1857. – 2001., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

– Popis stanovništva 2011.; Popis stanovništva 2021., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

– Turk, Ivo. „Suvremene demografske promjene na kontaktnom prostoru Karlovačke i Ličko-senjske županije: analiza slučaja.“ U: Identitet Like: korijeni i razvitak, knjiga II, ur. Željko Holjevac, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009.

– Turk, I., Šimunić, N., Jovanić, M. „Promjene u sastavu stanovništva prema narodnosti u Karlovačkoj i Ličko-senjskoj županiji od 1991. do 2011.” Migracijske i etničke teme 31, br. 2 (2015)

– Živić, Dražen. „Demografski gubici Ličko-senjske županije u Domovinskom ratu.“ U: Identitet Like: korijeni i razvitak, knjiga II, ur. Željko Holjevac, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009.

 

Fotografija preuzeta s: www.saborsko.net

O autoru

Ivan Vuković

Ivan Vuković