Aktivizam za Hrvatsku – ljeto 1991. i hrvatski iseljenici

Nakon 25. lipnja 1991. i donošenja akata kojima se proglašava suverenost i samostalnost hrvatske države, napadi JNA i pobunjenih Srba počinju biti otvoreniji i agresivniji te postaju dio svakodnevice građana širom Hrvatske. U okolnostima koje su doprinijele razoružanju Hrvatske još tijekom proljeća 1990. i uz odluke međunarodnih tijela kroz 1991. o zabrani opskrbljivanja naoružavanjem Jugoslaviju (a zapravo je išlo na štetu Hrvatske) te samim time smanjivanja hrvatskih obrambenih mogućnosti, uloga hrvatskog iseljeništva u procesu osvještavanja svjetske javnosti o ratnim strahotama i o nužnosti obrane Hrvatske svakako je bio hvalevrijedan čin domoljublja. Koliko je hrvatska javnost upoznata s takvim činjenicama pitanje je koje vrijedi postaviti.

Prema podatcima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske procjenjuje se da danas oko 3,2 milijuna hrvatskih emigranata i njihovih potomaka živi izvan Hrvatske. Podatci su to koji se temelje na procjenama hrvatskih diplomatskih misija i ureda, hrvatskih katoličkih misija i hrvatskih zajednica u državama gdje su hrvatski iseljenici te na temelju službenih popisa stanovništva. Odlazilo se iz gospodarskih i političkih razloga, a koji je razlog prevladavao kao poticaj iseljavanju ovisilo je o situaciji u kojoj se Hrvatska nalazila i u kojoj je političkoj zajednici bila u razdoblju od 1880-ih pa do 1990., bilo da je riječ o Austro – Ugarskoj ili o nekoj od jugoslavenskih država. Najveći broj iseljenika i njihovih potomaka nalazi se na prostoru SAD-a (1,2 mil.), Njemačke (500 tis.), zatim Argentine, Australije, Kanade (po 250 tis.), Čilea (200 tis.), Novog Zelanda (100 tis.) te Austrije, Brazila, Italije, Švicarske (između 40 tis. i 90 tis.) i drugdje.

Brojne hrvatske iseljeničke zajednice u europskim i prekooceanskim zemljama reagirale su brzo na vijesti koje su stizale iz Hrvatske tijekom ljeta 1991. godine. Sam hrvatski politički vrh slao je poruke domaćoj i svjetskoj (hrvatskoj) javnosti kojima je pozivao na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali. Računalo se ne samo na materijalnu pomoć „gastarbajtera“ već i na to da će se u slučaju rata mnogi od njih uključiti u hrvatske obrambene postrojbe kao i na to da će svojim djelovanjem utjecati na međunarodnu javnost koja je u najmanju ruku bila neinformirana.

Informacije s kraja kolovoza 1991. koje je dao Večernjem listu sam zapovjednik Glavnog sanitetskog stožera dr. Ivo Prodan govore o tome koliko je situacija bila kritična što se tiče opskrbljenosti lijekovima, a što je vjerojatno utjecalo na brojne donatorske pošiljke iz inozemstva. Prema njegovoj izjavi, Hrvatska je imala onoliko lijekova koliko joj je trebalo u mirnodopskim uvjetima za razliku od Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja je napunila svoje rezerve lijekovima i sanitetskim materijalom za vremensko razdoblje od šest do osam mjeseci ratovanja. Osim lijekova, slale su se novčane donacije (osobito iz udaljenih hrvatskih zajednica poput npr. sjevernoameričkih i australskih) te humanitarne pošiljke s medicinskom opremom, sanitetskim materijalom, obućom i odjećom, hranom, ali isto tako i sanitetska vozila kao i naoružanje. Vjerojatno najpoznatiji slučaj pokušaja dopreme naoružanja u Hrvatsku bio je osujećena akcija hrvatskog iseljenika Antona Kikaša čije su uhićenje inscenirale službe JNA.

Osim spomenutih materijalnih donacija hrvatskog iseljeništva bitna stavka što se tiče djelovanja hrvatskih iseljenika bilo je organiziranje različitih aktivističkih akcija širom Europe i svijetu: pisanje pisama podrške (apela) kojima su pokušali ukazati na to da je Hrvatskoj potrebna pomoć na njezinu putu ostvarenja nezavisnosti i očuvanja teritorijalnog integriteta, javni skupovi na kojima su se okupljali ne samo Hrvati već i Slovenci i Albanci te svi oni koji su podržavali Hrvatsku na putu osamostaljenja. Organizirale su se i izložbe različite tematike i molitveni skupovi, ali i isto tako i štrajkovi glađu u znak potpore Hrvatskoj.

Već krajem lipnja 1991. hrvatska zajednica u Njemačkoj organizirala je prosvjede u Frankfurtu, Stuttgartu i Münchenu noseći transparente poput „Volim svoju zemlju Hrvatsku“, ali i „Šutnja Zapada – smrt demokracije“ dobro procijenivši da države zapadne demokracije pasivno (pa čak i negativno) gledaju na rađanje hrvatske države. Slični skupovi organiziraju se krajem srpnja ispred palače Ministarskog vijeća EZ-a u Bruxellesu. Sredinom kolovoza u Beču na čijem je prosvjedu govorio i bečki gradonačelnik i pojedini austrijski parlamentarci. U Melbourneu (Australija), hrvatski su prosvjednici u znak protesta spalili jugoslavensku zastavu dok su u Buenos Airesu (Argentina), hrvatski i slovenski su prosvjednici odabrali verbalno provokativni način protestiranja tako da su ispred zgrade jugoslavenskog diplomatskog predstavnika otpjevali, uz argentinsku, hrvatsku i slovensku himnu. U Vancouveru (Kanada) demonstriralo je više od pet tisuća Hrvata, Slovenaca i Kanađana uz prikupljanje više tisuća potpisa u peticiji kojom se tražilo od kanadske Vlade da što prije prizna neovisnost Hrvatske.

Aktivnosti na tlu SAD-a bile su brojne. U srpnju 1991. osnovan je Croatian American Alliance for Democracy (CAAD) u Seattleu čija je hrvatska zajednica (s okolicom) imala oko 100 tisuća pripadnika. Uz slanje materijalne pomoći Hrvatskoj cilj im je bio boriti se protiv uvriježenog javnog mišljenja da se u Hrvatskoj vode „etnički sukobi“ („ethnic battle“) te borba za priznanje suverene Hrvatske. Organizirali su mirne demonstracije s dobrim odazivom hrvatskih iseljenika, dobili su pristup javnim medijima i sl. Hrvatski ured u Washingtonu na čijem je čelu bio Frane Vinka Golema organizirao je protestni skup 26. srpnja na prostoru ispred Kongresa i Bijele kuće u Washingtonu Na skupu se, prema pisanju Večernjeg lista, okupilo oko 30 tisuća Hrvata iz SAD-a i Kanade te američkih Slovenaca, Albanaca s Kosova i Muslimana. Govornici na skupu bili su i, osim predstavnika Ureda i hrvatskog zastupnika Stjepana Sulimanca, američki senatori i kongresmeni koji na riječima nisu štedjeli stav službene američke politike prema Hrvatskoj. Naravno da riječi koje su neslužbeno izrečene bez obzira na poziciju govornika nemaju istu težinu kao iskazani stavovi službene politike, ali u situaciji u kojoj se nalazila tek proglašena hrvatska država značile su puno i davale su nadu.

Hrvatski iseljenik John Ivsek (Ivan Ivšek) obratio se u kolovozu 1991. pismom predsjedniku SAD-a Georgeu Bushu u kojem iznosi mišljenje da američka javnost nije objektivno informirana o događanjima u Hrvatskoj i da se same SAD-e ne odnose politički korektno prema njoj. Odgovor je dobio početkom rujna, a potpisala ga je asistentica američkog predsjednika za korespondenciju. U pismu se naslućuje i mijenjanje službene američke politike prema Hrvatskoj jer je u svom odgovoru napisala da američka administracija dijeli zabrinutost za narod Hrvatske te kako simpatiziraju želje hrvatskog naroda. Naglašava da su se SAD jasno izjasnile protiv srpskih pokušaja okupacije i pripajanja dijelova Republike Hrvatske. Promjena diskursa bila je sasvim jasna jer stav američke politike koji nije naslućivao davanje podrške hrvatskoj neovisnosti iskazao je samo koji mjesec ranije američki državni tajnik James Baker koji je pokušao odgovoriti hrvatskog i slovenskog predsjednika, Franju Tuđmana i Milana Kučana, od planiranog proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije.

Ovaj tekst pruža jedan kratki uvid u događanja koja su organizirali hrvatski iseljenici i to samo tijekom ljeta 1991., a kako je rat jačao na hrvatskom prostoru tako su i aktivnosti iseljenika bivale sve brojnije i dinamičnije. Nesporno je da je hrvatsko iseljeništvo odigralo značajnu ulogu u širenju istine o karakteru rata u Hrvatskoj, no čini se da se to nekako ispustilo iz vida tijekom postratnih desetljeća.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.