Zločin u Vukovićima 7. studenog 1991. odnio je cijele obitelji. Nikoli Vukoviću ubili su oca, djeda, dvije tete i četiri rođaka. Marici Vuković ubili su supruga, oca i strica, a Jagi Matovini supruga i sina. Od muških stanovnika zatečenih u mjestu, pokolj je preživio samo 16-godišnji Božo Vuković, sin ubijenog Vjekoslava. Pucali su i na preživjele, ali ih nisu pogodili. Sve kuće i objekti u Poljanku, Vukovićima i Matovinskoj Lisini su zapaljeni. Sravnjeno je sa zemljom sve duž ceste duljine preko 16 km, od Poljanka do kraja Saborskog. Počinitelji zločina u Vukovićima i Poljanku nisu osuđeni za svoje zločine.
Prije ubojstava, žrtve su agresorima morale predati novac i zlatninu koju su imali sa sobom, a nakon ubojstava su agresori iz kuća ukrali sve vrijednije stvari i novac, a kuće potom zapalili. Preživjeli stanovnici Vukovića, Matovinske Lisine i Poljanka uspjeli su se izvući prema Slunju, a zatim u Bosnu, odakle su dospjeli u Kraljevicu i druga slobodna područja. Mnogi prognanici iz plitvičkog i slunjskog područja su u prognaničkom naselju Gaza u Karlovcu dočekali oslobođenje svog kraja u “Oluji” 5. kolovoza 1995.
Nitko od izvršitelja zločina u Vukovićima i Poljanku nije odgovarao za svoje zločine, a ti zločini bili su dio optužbi u nizu haških procesa: protiv Slobodana Miloševića, protiv Milana Martića, protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića te u tužbi Republike Hrvatske protiv Republike Srbije za genocid. Krajem 2018., riječka policija u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom, dovršila je istragu nad tada 76-godišnjim državljaninom Srbije kojeg su osumnjičili da je 1991. kao zapovjednik štaba Teritorijalne obrane Korenica počinio ratni zločin, ne spriječivši ubojstva 13 civila u Vukovićima i Poljanku tijekom listopada i studenog 1991. Tereti ga se i da nije poduzeo ništa da se otkriju i kazne pripadnici paravojnih postrojbi koji su počinili ubojstva. Nedostupan je hrvatskom pravosuđu.
Za pokolj u Poljanku već se sudilo pripadnicima srpske paravojske koji su 1994. pravomoćno osuđeni na po 15 godina zatvora. No, s obzirom da svjedoci nisu prepoznali počinitelje zločina, u obnovljenom postupku utvrđeno je samo da su okrivljenici pripadali tzv. Plitvičkoj četi. U ponovljenom procesu ova skupina 2009. godine nije osuđena za ratni zločin, već samo za sudjelovanje u oružanoj pobuni te amnestirana na osnovi Zakona o općem oprostu.
U haškom procesu protiv Martića, ratnog ministra unutarnjih poslova samoproglašene SAO Krajine, iskaz je dala Marica Vuković čiji su suprug, otac i stric ubijeni 7. studenog 1991. godine. Navela je da nakon “krvavog Uskrsa” na Plitvicama, zbog nesigurnosti više nitko nije išao na posao na Plitvice, a u hotelima više nije bilo gostiju. Opisala je kako je zbog straha od granatiranja sela te ubojstava i zlostavljanja hrvatskih civila od kraja kolovoza 1991. noći provodila u šumi.
Prilikom jednog od dolazaka kući, 7. studenog, srpski vojnici su ih zarobili i vezali oko drveta u dvorištu obiteljskog imanja te prijetili da će na njih baciti bombu. S njima su bili i Maričin otac, rođak i susjeda. Nakon što su ih maltretirali i izvrijeđali, vojnici su odvezali žene i naredili im da “u vidu magle nestanu”, a trojicu muškaraca su zadržali, govoreći da “s njima trebaju obaviti razgovor”. Svjedočeći protiv Milana Martića, opisala je kako su ti vojnici imali odore bivše JNA. Jedan od njih stavio joj je nož ispod vrata i rekao da nosi rukavice kako ne bi okrvavio ruke kad kolje ustaše. Marica Vuković, njena kći i susjeda tada su pobjegle u šumu. Par sati kasnije, u obližnjem kukuruzištu pronašla je unakažene leševe trojice muškaraca – muža sa smrskanom lubanjom, a oca bez očiju. Bili su civili, rekla je, i nisu se imali čime braniti.
Zaselak Vukovići danas više ne postoji. Naime, zbog potpunog uništenja u Domovinskom ratu i financijske zahtjevnosti obnove i elektrifikacije na toj prometno teško pristupačnoj lokaciji, Vukovići su skupa s Matovinskom Lisinom nakon rata dislocirani u Poljanak, kraj glavne ceste. Broj stanovnika Poljanka je na prvom poslijeratnom popisu 2001. godine pao na 67. To je manje od 42% stanovništva od predratnih 160, te samo tri i pol puta više stanovnika od broja žrtava istog područja 10 godina ranije. Ukupno 17 žrtava na području Poljanka i Sertić Poljane u Domovinskom ratu, skupa s triput brojnijim žrtvama susjednog Saborskog, kao i žrtvama na području Rakovice, Vaganca i Smoljanca, dokaz su velikog stradanja hrvatskih sela u okolici Plitvičkih jezera.
Literatura:
– Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia) – Judgement of 3 February 2015, International Court of Justice, 3. 2. 2015.
– https://documenta.hr/novosti/zlocin-u-selu-poljanak/ (Pristupljeno 30. 11. 2021.)
– Naselja i stanovništvo RH 1857. – 2001., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.
– Presuda Raspravnog vijeća MKSJ-a Milanu Martiću, Haag 12. 6. 2007.
– Strižić, Ivan. Bitka za Slunj (obrana i oslobađanje Grada Slunja i općina Rakovica, Cetingrad, Saborsko i Plitvička Jezera od velikosrpske agresije i okupacije 1991.-1995.). Slunj-Zagreb: Naklada Hrvoje, 2007.
Fotografije preuzete s portala saborsko.net (https://www.saborsko.net/index.php/arhiva-clanaka/1656-zlocin-u-selu-vukovici)
