Logor u Borovu (svibanj-rujan 1991.) – prvi dio

Uvod i struktura logora (1)

Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, do danas je evidentirano 7.813 osoba koje su u vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku bili zatočeni u logorima i zatvorima na području tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske. Za razliku od srbijanskih logora uspostavljenih na području tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, na okupiranom području hrvaskoga Podunavlja nadležnost JNA je uglavnom posredna dok nad većim brojem mjesta zatočeništva neposredno upravljaju djelatnici milicije ‘SAO Krajine’ odnosno stanica milicije/stanica javne ‘bezbednosti’ ili pak zapovjednici ‘štabova’ obrane. Ipak, mobilnost koja se odvijala u premještanjima zatočenih iz mjesta zatočeništva u jednoj državi u drugu kao i premještaji stražara iz jednih mjesta u druga, nepobitno ukazuju na jedinstvenost sustava koncentracijskih logora. Prema tome, gotovo je teško pronaći i jedno mjesto zatočeništva u kojemu se ne isprepliće djelovanje svih agresorskih formacija, od same JNA, podređenih teritorijalnih obrana (TO), srpskih paravojnih formacija te uspostavljene ‘milicije‘.

Dakle, intenziviranjem agresije na Hrvatsku, u drugoj polovici 1991. godine, na području kojega je kontrolirala srpska paravlast i postrojbe JNA, formira se veći broj zatvora i logora u koje su osobe nesrpske narodnosti, uglavnom Hrvati, masovno nasilno privođeni i zatvarani, bez ikakvoga pravnoga temelja. Uzevši u obzir kako Republika Hrvatska putem Uprave za zatočene i nestale traga za još 1.858 hrvatskih državljana i građana, a nestalih uglavnom na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske pod nadzorom srpske paravlasti, postoji osnovana sumnja kako je značajan dio nestalih prošao kroz određene oblike zatočeničkih objekata i logora iz kojih su odvedeni, likvidirani te do danas nije poznato njihovo mjesto ukopa. Valja napomenuti kako je, prema dostupnim izjavama svjedoka, najmanje 17 hrvatskih branitelja i civila usmrćeno u logorima na području Republike Srbije (Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i Begejci), a koji se ili još uvijek vode kao nestale osobe ili su njihovi posmrtni ostaci preuzeti iz Republike Srbije nakon ekshumacije na mjesnim srbijanskim grobljima. Dakako, taj broj je vjerojatno i veći uzevši u obzir upravo sve gore navedeno.

***

Jedan od takvih logora, nesumnjivo je bio i zatvor u Borovu (tzv. Borovo Selo), mjestu uz desnu obalu Dunava, udaljenoga 2 km sjeverozapadno od Vukovara, konkretnije od vukovarske četvrti Borovo naselje. Prema zadnjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1991. godine, ukupno osoba s prijavljenim prebivalištem je bilo 6.442 osobe, a po narodnosnom sastavu većinsku populaciju činili su Srbi i to njih 5.146 (79,8%), pripadnika hrvatske narodnosti bilo je 604 (9,37%), a ostalih narodnosti 10,74%.

Tako homogeno stanovništvo učinilo je selo Borovo jednom od žarišnih točki pa se već u svibnju 1991. godine može razaznati značaj Borova u kontekstu organiziranog zarobljavanja nesrpskoga stanovništva. Naime, događaji u Borova od 2. svibnja smatraju se početkom otvorene agresije na hrvatsko Podunavlje, a samom događaju prethodilo je zarobljavanje u noći s 1. na 2. svibnja dvojice hrvatskih policajaca Dalibora Križanovića i Zvonimira Mekovića od naoružane seoske straže pobunjenih Srba na ulazu u Borovo koji su ih, nakon fizičkog maltretiranja, smjestili u centar sela u Mjesnu zajednicu, a potom odveli u vikendicu u borovskom predjelu Savulja te nakon toga čamcem prebacili u sjedište Pokrajinskog SUP-a u Novom Sadu. Sustavno je zlostavljanje za dvojicu hrvatskih policajaca završilo u večer 2. svibnja kada su predani u Osijek policiji.

Ono što razlikuje selo Borovo od drugih mjesta zatočeništva na području Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema svakako je bila činjenica središnjeg značaja tog logora te nadilaženja prostora Borova kojemu je pripadao. Možda u tom smislu najbolji opis daje navod kako je „Borovo Selo žila kucavica koja povezuje 53 srpska sela Istočne Slavonije“.

Budući da su već u svibnju 1991. godine lokalni srpski pobunjenici iz Borova započeli sa zarobljavanjem te posljedično fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatočenih civila nesrpske narodnosti i hrvatskih branitelja i policajaca, u lipnju 1991. godine oformljena je Stanica milicije Borovo, a u sklopu iste i svojevrsni zatvor. Za lokaciju stanice milicije odabrana je privatna kuća vlasnika prognanog Hrvata Pavla Čikanovića, u tadašnjoj Ulici Nikole Tesle br. 1, dok su podrumske prostorije korištene kao zatvor i to površine približno 3×3 metra². Korišteni podrumski prostor bio je skučen, bez prozora, a u koji se slijevala otpadna voda s fekalijama iz kanalizacije iz prekinute dovodne cijevi u kutu podrumske prostorije. Na vrata su postavljene rešetke dok su zatočeni spavali na betonskom podu, na koji su stavljene palete kako bi imitirale ležajeve. Podrum se opisuje u izjavama zatočenih pa se slika istoga daje kroz: „Na zidovima su se ocrtavali još suhi tragovi krvi jer su u toj prostoriji mučeni i poubijani zarobljeni redarstvenici zarobljeni pri ulasku u Borovo selo.“

Uz podrumski prostor u stanici milicije, koji dimenzijama nije mogao primiti veći broj zarobljenih, oformljena su još dva objekta ukazujući tako na planiranu i organiziranu provedbu zarobljavanja – prostorija na prvom katu kino-sale „bioskop“, odnosno Doma kulture,  te stare garaže Dobrovoljnog vatrogasnog društva, odnosno vatrogasnoga doma, koja se smatrala i svojevrsnim centralnim logorom, dimenzija 8×8 metara u koju su smješteni stari vojnički kreveti. Prema tome, tako opisana struktura logora u Borovom jasno ukazuje na to kako se radi o prostorima ispod minimuma ljudskog dostojanstva.

U odnosu na osobe koje su upravljale logorom u Borovu, može se zaključiti kako je isti bio u potpunoj ingerenciji pripadnika Stanice milicije Borovo. Za komandira Stanice milicije određen je Jovan Ćurčić, a njemu podređeni zamjenik Miloš Držajić dok je za upravitelja zatvora unutar Stanice milicije određen Dragiša Čančarević zv. Čančo. Krajnji dio zapovjednog lanca uz Jovana Ćurčića činio je i Ilija Kojić, zapovjednik TO Borovo, a kasnije ministar u Hadžićevoj vladi. Jovan Ćurčić kao komandir Stanice milicije kontrolirao je dio stvorenog, represivnog, milicijskog sustava, bio je kontrolor izvršenja svojih naredbi, a njemu podređeni djelatnici stanice milicije funkcionirali su kao stražari u logoru te na taj način neposredno provodili sustavna, svakodnevna i istovjetna psihička te fizička zlostavljanja zatočenih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.