Hrvatsko državno pravo pojam je koji označava skup povijesnih i državno-pravnih činjenica na kojima je utemeljena težnja hrvatskog naroda za očuvanjem nacionalne samostalnosti i postizanjem teritorijalnoga jedinstva hrvatskih zemalja, najprije u okviru agresivnog političkog nametanja Habsburške Monarhije, a potom i u ostalim povijesnim okolnostima. U nekim povijesnim razdobljima ideje hrvatskog državnog prava bit će zlorabljene, kako hrvatske ekspanzionističke struje, tako i oni koji žele naglasiti navodne velikohrvatske težnje među pripadnicima hrvatskoga naroda. Pregledom koji vam donosimo ustanovit ćemo kako su izgledale hrvatske granice od vremena doseljenja Hrvata na današnje područje Hrvatske pa sve do 1998. odnosno konačnog zaokruženja formiranja hrvatskog državnog teritorija kojeg poznajemo danas,
Hrvatski se narod doselio na područje današnje Hrvatske tijekom sedmog stoljeća. Nakon dolaska i dugotrajnih borbi Hrvati su pobijedili Avare i zavladali njihovom zemljom. Prostor koji su naselili nalazio se između rijeke Drave i obala Jadranskog mora. Taj će prostor, uz povremene preinake te širenjem teritorija prema Podunavlju, biti matična zemlja hrvatskog naroda sve do današnjeg dana.
Hrvatska vojna i politička moć te samim time i hrvatski teritorij, doseže svoj vrhunac u doba srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva. Kralj Tomislav, koji je vojno porazio Mađare i kao bizantski saveznik potukao bugarsku vojsku, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine, a na upravu je dobio i bizantsku Dalmaciju. Zlatno doba nastavilo se s Petrom Krešimirom IV., koji je pod svoju upravu stavio dalmatinske gradove, Slavoniju te pripojio Neretvansku kneževinu i dijelove Bosne, dok je Dmitar Zvonimir bio okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije.
Uslijedile su borbe s Venecijom koja pokušava zavladati hrvatskom obalom Jadrana pa uz pomoć križarske vojske 1202. Mlečani osvajaju Zadar. Zadarskim mirom 1358. g., Mletačka Republika se odrekla svih posjeda na istočnoj obali Jadrana u korist Hrvatsko-Ugarske Kraljevine, a Dubrovnik je, u uspješnom diplomatskom potezu, prihvatio simboličnu vrhovnu vlast kralja Ludovika I., koja nije Hrvatsko-Ugarskoj davala doslovno nikakav utjecaj nad komunom. Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku koja će postojati sve do 1808. kada će biti okupirana od strane Napoleona.
Nakon toga došlo je do dinastičih borbi i previranja što utječe na formiranje granica hrvatskog teritorija na štetu Dalmacije čiji dijelovi spadaju pod direktnu Mletačku vlast.
Dolaskom Novog vijeka započinje najteže i najmračnije razdoblje hrvatske povijesti. Od katastrofalnog hrvatskog poraza na Krbavskom polju 1493. pa do Sisačke bitke 1593. trajalo je mučno razdoblje hrvatskog naroda; Stogodišnji hrvatsko-turski rat. Nakon poraza kod Bitke na Krbavskom polju 1493., Turci su započeli opsjedati važna hrvatska uporišta i utvrde. Knin i Skradin pali su pod tursku vlast 1522., a dvije godine nakon Mohačke bitke 1526. pod tursku vlast pada i Jajce pa tako crta obrane biva pomaknuta unazad te se osvajanjem Požege 1536.,Klisa 1537., Nadina i Vrane kod Pakoštana 1538. svela na crtu Požega-Bihać-Velebit-Zrmanja-Cetina. Krajem 1540. Osmansko carstvo okupiralo je hrvatska područja do Senja i Karina, stavljajući Hrvatsku u nezgodan položaj između tih okupiranih dijelova i posjeda Mletačke republike u Dalmaciji. Do 1573. veći je dio Zagore bio pod mletačkom upravom, uslijed čega je i napredak Osmanlija bio usporen. Godine 1592. pada važna utvrda Bihać i tako je nekadašnje veliko Hrvatsko kraljevstvo svedeno na ostatke ostataka, a hrvatske su zemlje pogođene snažnim iseljavanjem stanovništva. Godine 1558. Hrvatski i Slavonski sabor spojili su se u jedinstveni Hrvatski sabor, a Osmanska vojska 1593. doživjela je poraz u bitki kod Siska. Osniva se Vojna Krajina, sustav obrambenih utvrda.
Dolaskom Habsburških vladara na hrvatske prostore započinje razdoblje restauracije od ožiljaka nastalih Stogodišnjim ratom. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. velik je dio hrvatskog prostora oslobođen vlasti Osmanlija. Hrvatski teritorij u ovom razdoblju biva podijeljen na Ugarski i Austrijski dio, Dubrovnik je i dalje samostanaln grad-republika. U Mađarskoj raste ideja o mađarskoj državi od Karpata do Jadrana čime hrvatski narod postaje jednako ugrožen mađarizacijom kao i dosadašnjom germanizacijom. Započinju borbe oko službenog jezika na teritoriju Hrvatske. . Požunskim mirom 1805. godine hrvatska obala dolazi pod francusku vlast te su organizirane Ilirske pokrajine. Na Bečkom kongresu 1815. Dalmacija i Istra dolaze pod austrijsku vlast ali nisu sjedinjene s ostatkom Hrvatske.
Razjedinjenost hrvatskih zemalja pokazuje osnovni cilj hrvatske politike u 19. stoljeću – ujedinjenje hrvatskih krajeva u jedinstvenu cjelinu. Započinje Hrvatski narodni preporod, a osnovni ishodi su; buđenje nacionalne svijesti, jedinstveni hrvatski jezik i jedinstveni hrvatski teritorij.
FOTO: Wiki
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
- Šišić Ferdo, Povijest Hrvata (Pregled povijesti hrvatskog naroda), prvi dio; 600.-1526. Zagreb 2004.
