Na temelju brojnih radova o tjelesnoj aktivnosti, razini sposobnosti bitnih funkcionalnih sustava ljudskog organizma (u suvremenoj stručnoj terminologiji fitnes) i razini zdravlja, među svjetskim stručnjacima prihvaćen je stav da su navedene karakteristike u međusobno značajnim uzročno-posljedičnim vezama. Osim toga, smatra se da način života, fizička i društvena okolina, biološka i psihička okolnost pojedinca te njegove genetske karakteristike značajno utječu na navedene sastavnice zdravlja i njihov međusobni odnos.
Fitnes (physical fitness) se definira kao sposobnost da se obavi zadani rad. Nadalje, prihvaća se da je fitnes funkcijska sposobnost za obavljanje profesionalnih i dnevnih aktivnosti bez doživljavanja osjećaja preopterećenja.
Ovdje ćemo se osvrnuti na odnos tjelesne aktivnosti i zdravlja, pri čemu je zanimljiv pregled povijesnog razvoja suvremenih medicinskih i društvenih stavova u tom području. Općenito govoreći, tu se treba odati priznanje onim liječnicima koji su uz širok interes za anatomiju i fiziologiju ljudskog tijela pokazivali značajno zanimanje za utjecaj aktivnosti čovjeka na njegovo zdravstveno stanje.
Herod (V. st. p.n.e.) je bio prvi liječnik u čijim se pisanim dokumentima preporučuje tjelesna aktivnost kao oblik liječenja bolesti. On je toliko široko primjenjivao terapijsku gimnastiku da mu je i sam Hipokrat to zamjerio.
Asklepije (126.-86 god. p.n.e.) je liječio svoje pacijente tako što je uz masažu koristio i dijetu te oblike tjelesnog vježbanja.
Galen (130.-200.) je zapisao i ustanovio više temeljnih spoznaja iz područja kineziološke fiziologije nego bilo koji liječnik prije ili poslije njega.
Avicena (X. st.) je prihvatio metode medicinske gimnastike s ciljem očuvanja i unaprjeđenja zdravlja, dok je za vrijeme oporavka propisivao odmaranje, kupke i laganu masažu.
Vittorio de Feltre (1378.-1446.) je pod patronatom Vojvode od Mantove osnovao školu za djecu. Djeca od 4 i 5 godina bila su podvrgnuta testiranju sposobnosti, a na temelju dobivenih rezultata propisivane su vježbe ovisno o tjelesnim karakteristikama, starosti, godišnjem dobu ili čak dijelu dana. Uz kontrolu prehrane korišten je čitav niz sportova. Već je u Staroj Grčkoj vježbanje smatrano integralnim i nedjeljivim uvjetom uspjeha u učenju.
Malfeus Vegius (1407.-1458.) vjerovao je u vrijednost obveznog uvođenja tjelesnog vježbanja u škole s ciljem rekreacije i jačanja organizma sredstvima gimnastike i sporta. Želio je izbjeći pretjerane vježbe i tešku atletiku.
Christobal Mendez (oko 1553. god.) napisao je „Knjigu o tjelesnom vježbanju“ u kojoj je vježbanje preporučio i starijim osobama te invalidima.
Gerolamo Mercuriale (1530.-1608.) objavio je šest knjiga „Umjetnost tjelesnog vježbanja“. On je tjelesnu aktivnost podijelio na preventivnu (za zdrave osobe) i terapijsku (za bolesne osobe). Njegovo je djelo bilo temeljni priručnik više od jednog stoljeća.
Laurent Joubert (1529.-1583.) bio je profesor interne medicine u Montepellieru. Među prvima se zalagao za uvođenje tjelesne aktivnosti u medicinsku nastavu. Smatrao je da jedino liječnici mogu propisivati tjelesnu aktivnost. Ujedno je preporučio svakodnevno vježbanje.
Bernardino Ramazzini (1629.-1714.) prvi je pisao o profesionalnim bolestima. Naglasio je da radnici zaposleni u sjedećem položaju pate od određenih poremećaja te je za njih preporučio redovito vježbanje.
Iz ovog povijesnog pregleda, vidljivo je kako su se stavovi o tjelesnoj aktivnosti i fitnesu mijenjali i redefinirali kroz povijest, no zajedničko je stajalište prema kojem se potrebno baviti tjelesnom aktivnošću. Stoga za kraj valja definirati pojam tjelesne aktivnosti, koja se odnosi na mišićni rad s odgovarajućim povećanjem energetske potrošnje iznad razine mirovanja, a uključuje aktivnost u slobodno vrijeme, rekreaciju i sport, aktivnost unutar profesionalne djelatnosti, ali i obavljanje prigodnih poslova.
REFERENCE:
- Mišigoj-Duraković, M. i sur. Tjelesno vježbanje i zdravlje. Zagreb: Grafos Fakultet za fizičku kulturu; 1999.