Domovinski rat Izdvojeno

Dilj 1991. – tragom vezista i diverzanata JNA

Među vojnim objektima u zoni odgovornosti 1. vojne oblasti (VO) i njezina 17. tuzlanskog korpusa JNA bilo je i radio-relejno čvorište na planini Dilj odnosno vrhu Degman (461 m), sjevernoistočno od Slavonskog Broda. Sredinom rujna 1991. hrvatske snage provele su isprva blokadu, a potom osvajanje velikog broja vojnih objekata, što je značajno ojačalo bojne mogućnosti hrvatskih branitelja. Čvorište je bilo središte veze na potezu između Zagreba i Beograda, Broda i Sarajeva. Nalazilo se dobro utvrđeno i opremljeno u gustoj šumi što je otežavalo pristup i zauzimanje. Postrojba veze ojačana je 11. rujna 1991. skupinom vojnika i samohodnim protuzračnim topovima 17. lakog artiljerijskog puka protuzračne obrane iz vinkovačkog garnizona. U navedenoj skupini bio je i poručnik Dragan Krstić koji je netom uoči prvog hrvatskog napada postavio improvizirana zaprečavanja.

U brodskoj općini osvojena su 15. rujna 1991. dva vojna skladišta, a sutradan gradska vojarna. Prema čvorištu veze 16. rujna upućena su tri tenka M-84 kao potpora 2. vodu 1. čete 2. bataljuna 108. brodske brigade ZNG. Iz jednog tenka ispaljene su dvije vježbovne granate jer pravog streljiva nije bilo. Neprijateljski vojnici pružili su žestok otpor što je dovelo do ranjavanja hrvatskih vojnika. Opskrbljeni streljivom iz osvojenog skladišta u Gromačniku hrvatski tenkovi krenuli su sljedećeg jutra ponovo prema Degmanu u čijoj su blizini spletom okolnosti zasuti minobacačkom vatrom od strane hrvatske postrojbe pa su se povratili u bazu. Popodne istog dana helikopteri JNA dopremili su pomoć u ljudstvu, a potom, u narednim danima, odnijeli većinu sredstava veze s čvorišta. Brodska brigada ponovila je napad 26. rujna i djelomično onesposobila čvorište. Krajem rujna 1991. major Jon Žurma istakao je veliku hrabrost vezista na Dilju koji uspjeli održati sustav veze za potrebe ratnih postrojbi Tuzlanskog korpusa u Slavoniji.

U drugoj polovini rujna 1991. na Degmanu je ostao 41 vojnik i starješina, „računajući i diverzante“. Nakon rušenja helikoptera JNA 4. listopada izvlačenje ljudstva zračnim putem postalo je nemoguće. Tom prilikom oboren je transportni helikopter Mi-8 dok je drugi helikopter pao s druge, bosanske strane rijeke Save. Prema podatku iz Narodne armije radilo se o helikopteru koji je poletio s hranom i lijekovima prema Dilju iz zrakoplovne baze Batajnica kod Beograda, a u njemu su se nalazili pilot – kapetan Zoran Latković, kopilot – Zoran Andrejić i letač-mehaničar Milorad Krasić. Na Batajnici se tada nalazila 138. transportna avijacijska brigada s 678. mješovitom avijacijskom eskadrilom koja je posjedovala transportne helikoptere Mi-8 i sudjelovala u bojnim djelovanjima na hrvatskom ratištu.

Hrvatske snage obnovile su napadna djelovanja na čvorište 5. i 6. listopada 1991. godine. Operativna zona Osijek naredila je 7. listopada ojačanoj četi 63. samostalnog bataljuna ZNG Slavonska Požega da 8. listopada zauzme objekt, a brodskoj brigadi da provede potrebno osiguranje napada. Dolazak promatrača Europske zajednice usporio je provedbu bojne zadaće. Major Stupar poveo ljudstvo s Dilja u proboj prema rijeci Savi ujutro 8. listopada. Vojnici JNA izbjegli zasjedu na koti 421, prešli preko autoceste Beograd – Zagreb te ujutro 9. listopada stigli do željezničke pruge, desetak kilometara istočno od Broda. Ondje su diverzanti u prethodnici bili opaženi od lokalnog stanovništva pa su se vojnici sakrili do večeri u kukuruz. Na bosansku stranu rijeke Save prešli su kod Velike Brusnice prijepodne slijedećeg dana, a potom otišli u Rumu (Srbija). Kapetan Joško Uglješević potvrdio je za Narodnu armiju da su prije odlaska onesposobili tri protuzračna topa, uništili preostalu opremu i zapalili spremnik s gorivom.

Hrvatski branitelji ušli su konačno 20. listopada 1991. na čvorište gdje su našli tri ukopana i djelomično onesposobljena samohodna protuzračna topa 30/2 mm „Praga“. Prostor je bio okružen bodljikavom žicom, infracrvenim uređajima za noćno promatranje i specijalnim indikatorima za praćenje zvukova. Objekt i njegova okolina bili su minirani. Antenski stup bio je izrešetan i onesposobljen, a krov zgrade čvorišta oštećen djelovanjem protuoklopne rakete „maljutka“. Prisutnost diverzanata JNA na Dilju potvrđeno je i u kasnijem dopisu Komande 18. zapadnoslavonskog korpusa Srpske vojske Krajine. Među predloženim starješinama za promaknuće naveden je i stariji vodnik Jasenko Rudec (Virovitica, 1959.) koji je do 6. srpnja 1991. radio u Općinskom štabu Teritorijalne obrane Virovitica, a potom ušao u sastav specijalnih jedinica JNA, sudjelujući u „demontaži centra veze radiorelejnog čvorišta Dilj, pri čemu se 18 dana probijao sa svojom grupom preplivavajući r. Savu“. Iz opisanog tijeka događaja razvidni su napori koje su obje strane uložile u osvajanje odnosno obranu čvorišta. Tako se i u ovom slučaju pokazala važnost sustava veze kao jednog od važnih čimbenika i ciljeva bojnih djelovanja tijekom Domovinskog rata.

Arhivsko gradivo-Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata

Dražen Najman, Ivan Posilović, Marija Dujić, Blokade i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj 1991., Zagreb, 2004.

Franjo Piplović, Živjeti u Slavonskom Brodu 1990.-1993., Slavonski Brod, 2006.

Anto Andrijanić, Ratni put jednog tenkista, Slavonski Brod, 2019.

Željko Mužević, Mars u brodskom sazviježđu,Slavonski Brod, 1998.

Davor Marijan, Graničari : prilog za ratni put 108. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske, Slavonski Brod, 2006.

Bojan Dimitrijević, Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo 1942.-1992., Beograd, 2006.

tisak – vojno glasilo Narodna armija

O autoru

Domagoj Štefančić