Poslovi milicije, osim redovnih zadataka, obuhvaćali su i stalne kontakte i suradnju s pripadnicima snaga UNPROFOR-a na području zapadne Slavonije. Pojedine stanice milicije redovno su Sekretarijatu upućivale izvještaje o djelovanju UNPROFOR-a te o svojim kontaktima i odnosima sa pripadnicima UNPROFOR-a i civilne policije UN-a.
Svaka je stanica milicije imala razrađene planove blokade snaga UNPROFOR-a i civilne policije UN-a koje su se nalazile na području pod njezinim nadzorom. Vlasti RSK inzistirale su na dobroj suradnji milicije sa pripadnicima UNPROFOR-a, a posebice s pripadnicima civilne policije UN-a. Ističući činjenicu da je osnovni zadatak civilne policije UN-a promatranje rada krajinske milicije, te da u okviru toga njezini djelatnici promatraju i bilježe sve događaje, pritužbe vezane za diskriminaciju ili bilo kakvo kršenje ljudskih prava na području pod njihovom zaštitom te o tome izvještavaju zapovjedništvo snaga UNPROFOR-a, u Ministarstvu unutrašnjih poslova RSK zaključeno je da je “odnos i pravilna suradnja organa unutrašnjih poslova sa snagama Ujedinjenih nacija, a naročito prema Civilnoj policiji – Civilnim posmatračima, važan elemenat za prezentaciju i funkcionisanje naše pravne države”.
Prikupljeni podatci o djelovanju UNPROFOR-a a posebice o incidentima ili značajnijim događajima vezanim uz UNPROFOR te pritužbe na njegov rad prosljeđivali su se Komisiji za suradnju s UNPROFOR-om u Ministarstvu unutrašnjih poslova RSK, koja je bila zadužena za kontakte s UNPROFOR-om, proteste zbog događaja na terenu i sl. Velik dio kontakata milicije s pripadnicima UNPROFOR-a odnosio se na posredovanje UNPROFOR-a u razmjenama zarobljenika s obje strane, pomoć pri prikupljanju informacija o nestalim građanima s obje strane, prenošenje informacija o zarobljenim građanima hrvatske ili srpske nacionalnosti, posredovanje između hrvatske policije i milicije Krajine.
Jedan od poslova milicije bila je kontrola prelaska humanitarnih konvoja i izbjeglica preko dijela zapadne Slavonije koji je bio pod srpskom kontrolom. Promet preko graničnih prijelaza u zapadnoj Slavoniji bio je vrlo gust jer je to bio jedan od glavnih pravaca kojima su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine napuštale zemlju na putu u Hrvatsku ili treće zemlje. Tijekom 1994. godine promet ovim pravcem bio je najintenzivniji te je primjerice samo u rujnu 1994. preko graničnog prijelaza Most u Staroj Gradišci prema Zagrebu i Novskoj prešlo 455 osoba (108 Hrvata i 347 Muslimana). U istom su razdoblju u Staroj Gradišci u Republiku Srpsku ušla ukupno 62 teretna vozila s humanitarnom pomoći UNHCR-a (United Nations High Commissioner for Refugees) i Međunarodnog komiteta Crvenog križa.
Jasno je, dakle, da je granični prijelaz Most u Staroj Gradišci bio važna tranzicijska točka na razini cijele RSK čime je civilnim vlastima na području zapadne Slavonije donosio i znatnu financijsku korist. Naime, općinske vlasti u Okučanima donijele su u svibnju 1994. odluku o naplaćivanju tranzitne takse za prijelaz preko područja općine Okučani. Tranzitna taksa (često se nazivala “turistička propusnica”) naplaćivala se strancima (civilima) u iznosu od 25 njemačkih maraka po osobi, putničkim automobilima u iznosu od 55 njemačkih maraka, a autobusima i teretnim vozilima u iznosu od 105 njemačkih maraka. Jedan dio naplaćenih sredstava uplaćivan je miliciji u zapadnoj Slavoniji koja je provodila kontrolu na graničnim prijelazima.
Od samih početaka djelovanja SUP-a pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji, među dijelom stanovništva je vladalo nepovjerenje prema miliciji i njezinim djelatnicima koji su se često bavili kriminalnim djelatnostima. Prilikom rasprave Oblasnog vijeća Srpske oblasti Zapadna Slavonija o situaciji na području Oblasti, napomenuto je da će „morati doći dan kada će milicija za one četovođe koji su sada u miliciji personalci, utvrditi da su sa drugim kriminalcima zajedno krali. Suseljani se zgražaju na izbor nekih ljudi za miliciju. Nije isto upotrijebiti pušku i raditi operativne poslove milicije“. Nedostatak discipline i neprofesionalno ponašanje milicajaca predstavljalo je problem na razini čitave RSK. Milicija često nije obavljala svoj posao čak ni u slučajevima najtežih kršenja zakona.
Sredinom 1994. godine predsjednik RSK Milan Martić i predstavnici vojnih i civilnih vlasti, raspravljajući o problemima funkcioniranja pravnog sustava u Krajini, kao jedan od najistaknutijih problema naveli su činjenicu da se velik broj osoba koje su počinile ubojstvo ili čak višestruka ubojstva nalazi na slobodi, bilo da su pušteni nakon okončanja istražnog postupka, bilo da postupak protiv njih nije uopće proveden. Posebno je napomenuto da su tijela vojnih vlasti dužna izvršiti potrebne pripreme za uhićenje osoba koje su navedena djela počinila kao vojne osobe.
Posljedica loše percepcije krajinske milicije bila je nespremnost stanovništva za suradnju i pružanje pomoći miliciji pri obavljanju njihovih dužnosti, te je i u samom SUP-u Okučani zaključeno da je to posljedica “slabe konspirativnosti od strane ovlaštenih službenih lica, nefunkcioniranja ostalih institucija u državi, slabe zainteresiranosti službenih lica, teške materijalne situacije i trenutnog ratnog stanja u državi” te je napomenuto da je potrebno više rada sa milicajcima u cilju zainteresiranosti za posao te općenito više profesionalizma u radu milicije. Jedan od češćih uzroka koji su utjecali na neprofesionalnost milicije u zapadnoj Slavoniji bila je vrlo raširena pojava prekomjerne konzumacije alkohola.
U SUP-u Okučani 1993. godine pokrenuto je 75 disciplinskih postupaka, od kojih su 35 okvalificirana kao teže povrede radne discipline, a 1994. godine pokrenuto je 46 disciplinskih postupaka zbog 35 težih povreda radne discipline. Jedna od mjera kojima se pokušala poboljšati efektivnost rada milicije bilo je slanje određenog dijela radnika pojedinih sekretarijata unutrašnjih poslova na rad u sekretarijate u drugim dijelovima RSK.
U studenom 1994. održan je sastanak ministra unutrašnjih poslova Milana Martića sa glavnim operativnim radnicima ministarstva na kojem je zaključeno da je kod djelatnika MUP-a RSK znatno popustila disciplina, a posebice je naglašeno nepropisno i neuredno nošenje uniforme i ostale opreme te neuredan osobni izgled. Također je napomenuto da su međuljudski odnosi na vrlo su lošoj razini te se “narušavaju kroz kletve i ogovaranja”. Loš opći dojam nereda i discipline milicije pojačavala je i učestala pojava nošenja uniformi krajinske milicije od strane osoba koje nisu bile djelatnici milicije, a jedan dio vojnih osoba na zelenoj maskirnoj uniformi nosio je amblem milicije Krajine.
Djelomično je ovakvo stanje bilo posljedica vrlo loših uvjeta rada u miliciji, male plaće i nedostataka svih vrsta materijalno-tehničkih sredstava potrebnih za rad. Primjerice, hranu za miliciju u zapadnoj Slavoniji osiguravao je 18. korpus SVK. No, događalo se da pojedine stanice milicije nisu imale ni dovoljno goriva da bi se hrana preuzela od 18. korpusa. Tijekom 1994. godine milicija u zapadnoj Slavoniji je na raspolaganju imala 42 vozila, međutim 18 ih je bilo neispravno. Nakon što je početkom listopada 1994. godine u SUP-u ustrojena prometna stanica milicije na raspolaganju za rad imala je samo jedno milicijsko vozilo, jednu stop palicu, jedan alkoskop i jednu ručnu bateriju.
U izvještaju o radu SUP-a Okučani u 1994. godini zaključeno je da materijalno stanje nije zadovoljavajuće. Uz nedostatak vozila bio je prisutan i nedostatak potrebnih rezervnih dijelova te ostale potrebne opreme. Iako je tijekom godine SUP dobio nešto opreme, i dalje je nedostajalo 26 pištolja 7,65 mm, 140 pištolja 7,62 mm, 29 snajpera, 340 vreća za spavanje te veći broj zaštitnih maski, terenskih čizama i cipela. Nedostajalo je svih vrsta sredstava za kriminalističku tehniku, tehničkih pomagala za vođenje evidencija, pisaćih mašina, računala itd. Zanimljivo je spomenuti da su službeni dokumenti milicije pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji dugo vremena pisani na latinici jer niti jedna organizacijska jedinica SUP-a Okučani nije posjedovala pisaću mašinu sa ćiriličnom tipkovnicom.
Više od nedostatnih sredstava za rad djelatnike milicije u zapadnoj Slavoniji mučile su male plaće, koje su uz to često kasnile. Usprkos činjenici da su djelatnici milicije bili među rijetkim stanovnicima na okupiranom području zapadne Slavonije koji su imali zaposlenje, plaća je bila nedostatna za pokrivanje životnih troškova a ponekad je isplaćivana u namirnicama. Tako su primjerice, početkom ožujka 1994. godine, djelatnicima milicije umjesto plaće za studeni i prosinac 1993. dijeljene namirnice; svaki radnik dobio je u ime dvomjesečne plaće 25 kilograma brašna, 2 kilograma šećera i 1 kilogram soli. Ministar unutrašnjih poslova Milan Martić zbog takvog je stanja tražio od predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića te predsjednika Vlade Republike Srbije i ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije financijsku pomoć kako bi se osigurala sredstva za isplatu (i povećanje) plaća djelatnika MUP-a RSK, kojima dotadašnje plaće nisu pokrivale niti najosnovnije egzistencijalne potrebe.
Drugi veliki problem u radu milicije u zapadnoj Slavoniji bio je nedostatak stručnih kadrova. Posebno je bio izražen nedostatak djelatnika sa višom ili visokom stručnom spremom, no stručnog kadra nedostajalo je u svim službama SUP-a. Primjerice, u prometnoj stanici milicije niti jedan od osam djelatnika, uključujući i komandira, nije imao završen prometni tečaj, na graničnim prijelazima nisu radili milicajci školovani za taj posao nego pripadnici rezervnog sastava i pripravnici i sl. Rukovodstvo milicije u zapadnoj Slavoniji smatralo je da bi se dodatnim obrazovanjem postojećeg kadra te zapošljavanjem kadrova sa visokom ili višom stručnom spremom postigla znatno kvalitetnija razina izvršenja poslova i zadataka. Dodatno stručno obrazovanje djelatnika SUP-a Okučani vršilo se u Obrazovnom centru u Golubiću te je 1992. godine u Golubić upućena jedna grupa radnika, 1993. tri, a 1994. godine jedna grupa radnika. Jedan je djelatnik 1994. godine upućen i na školovanje na Višu školu unutrašnjih poslova u Zemunu, u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Manjak stručnih kadrova opterećivao je rad svih tijela vlasti i javnih institucija na području zapadne Slavonije a jednim od rješenja ovog problema smatralo se zapošljavanje kvalificirane radne snage sa područja Republike Srpske.
Položaj nesrpskog stanovništva na okupiranom području zapadne Slavonije bio je težak i nesiguran, a na hrvatsko stanovništvo gledalo se sa sumnjom i smatralo ih se potencijalnom opasnošću i suradnicima s hrvatskom stranom, te osloncem za djelovanje hrvatskih „diverzantsko terorističkih grupa (DTG)“.
Iz dokumenata srpske milicije jasno je da je od početka 1992. godine provodila akciju pod nazivom “Povratnik”. Akcija je obuhvaćala mjere kontrole i obavijesnog praćenja osoba hrvatske nacionalnosti koje su ostale živjeti na okupiranom području i njihove kontakte sa stanovništvom na slobodnom području Hrvatske. Praćene su i osobe srpske nacionalnosti koje su napustile područje Krajine za vrijeme ratnih sukoba, a zatim su se vratile. Sa povratnicima su se obavljali obavijesni razgovori o situaciji na slobodnom području, odnosu vlasti prema Srbima, motivima odlaska i dolaska na područje pod srpskom okupacijom, a važniji podatci prosljeđivani su vojnim i milicijskim službama. Milicija je pratila i pisala izvještaje o organiziranim posjetima prognanih Hrvata svojim kućama. Osim toga, milicija je imala popise osoba na koje su “učestvovale u neprijateljskim aktivnostima protiv srpskog naroda Zapadne Slavonije” protiv kojih su tužilaštvu podnesene kaznene prijave.
U SUP-u Okučani bilo je zaposleno i nekoliko djelatnika hrvatske nacionalnosti, no to je bilo daleko od propisanog Vanceovim planom, kojim je utvrđeno da će nakon raspoređivanja snaga UNPROFOR-a javni red na područjima UNPA osiguravati policijske snage sastavljene od stanovnika pojedinih područja u omjeru koji će odražavati nacionalnu strukturu stanovništva kakva je bila prije izbijanja sukoba. To je uostalom bilo i teško provesti s obzirom na to da je nesrpsko stanovništvo uglavnom protjerano s okupiranog područja.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Ovaj rad predstavlja skraćenu i dijelom prerađenu verziju izvornog znanstvenog rada autorice Janje Sekula Gibač pod naslovom Janja Sekula, „Ustroj i djelovanje Sekretarijata unutrašnjih poslova Okučani“ objavljenog u zborniku Srpska pobuna u zapadnoj Slavoniji 1990. – 1995.: nositelji, institucije, posljedice, ur. Ivica Miškulin, Mladen Barać, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Slavonski Brod – Zagreb, 2012.
