Rugala se sova sjenici
Vrlo se često i u svakodnevnim razgovorima i u tiskovinama pojedinci hvale kako ne čitaju hrvatske književnike jer ih smatraju nevrijednima čitanja. Iz vlastita iskustva znam da se ni književnici, poglavito u posljednje vrijeme, međusobno ne čitaju, katkad zbog različitih književnih ukusa, katkad zbog taština. Nedavno me je čitanje pripovijetke Selidba Siniše Posarića potaknulo da se prisjetim polemike između Miljenka Jergovića i Nedjeljka Fabrija. U prvi sam se mah nasmijao podužoj Jergovićevoj rečenici o tome kako nema „velikih sklonosti prema njegovoj (Fabriovoj; op. p.) fijumanskoj i porodičnoj romanesknoj prozi“ te kako je u „trajnom nesporazumu s njegovim sentimentima i baroknim ukrasima njegovih imenica“, koji mu kao čitatelju „otežavaju njihovo povezivanje s glagolima“. Premda, dakle, pripominje kako nije ljubitelj Fabriove poetike (valja naglasiti kako mu je navedena rečenica u vlastitu ogledu duga poput Fabriove, a i sam je, poput Fabrija, pisao obiteljske sage), Jergović ne dvoji da Fabrio „jest pisac“. Jergović, eto, Fabrija čita iako se s njim ne slaže ni u književnosti ni izvan nje dok se mnogi drugi pisci javno hvale kako djela nekih svojih kolega ne čitaju dok istodobno hvale i ugošćuju strane književnike čija je poetika ili tematika bliska onoj kojega našeg velikana.
Velike ideje i mali narodi
Claudio Magris već je desetljećima sudionik različitih hrvatskih kulturnih zbivanja. Njegovo književno bavljenje prostorom negdašnje Habsburške Monarhije uvijek uzbiba književnu pozornicu, a jednomu je dijelu naših književnika osobito bliska njegova zamisao o odbijanju svakoga poistovjećivanja s bilo kakvom etničkom ili jezičnom zajednicom na nekoć jedinstvenome srednjoeuropskom području bez međa o kojemu Magris zbori s polihistorskim znanjem i nostalgijom. Drugo viđenje na taj gotovo isti prostor možete pročitati u zbirci ogleda Nedjeljka Fabrija Štavljenje štiva, poglavito u prvome i najopsežnijemu ogledu iz te zbirke pod naslovom Tršćanska književnost i slavenski Jug. Dok Magrisa i kolege i struka čitaju i komentiraju, za Fabriove oglede čak je i većina kroatista uglavnom samo čula, a pročitali su ih tek rijetki i zanimani iako bi barem književnim kritičarima to djelo moralo biti iznimno zanimljivim jer je još Tonko Maroević isticao kako je „svakako poslužilo i kao spoznajni temelj na kojemu će potom (Fabrio; op. p.) dograđivati vlastite romaneskne konstrukcije“. Dok se jedan dio Magrisovih ogleda iz hrvatske i slovenske perspektive može iščitavati i kao svojevrsno dociranje, jer hrvatsko i slovensko osamostaljivanje taj autor (istina u znatno manjoj mjeri nego talijanski mu kolege) katkad opisuje kao odricanje od „više“ kulture, iz Fabriove se zbirke ogleda nazire želja za književnim osamostaljenjem i odabirom vlastita puta malih naroda koje veliki narodi, nesvjesni da njihovu premoć ne drži svatko Božjim blagoslovom, čak i po cijenu da se zbog toga padne i u neku vrstu zapećka jer su književnosti na jezicima malih naroda osuđene da se njima bave samo domaći ljudi i tek pokoji strani zanesenjak, ne razumiju. (Ajme duge rečenice, očito sam i ja potpao pod Fabriov utjecaj!) Da te želje za kulturnom samobitnošću nije bilo, Marko Marulić, koji se mogao pohvaliti da mu latinska djela čitaju svjetski moćnici, nikad ne bi napisao šaljiva djela posvećena sestri mu Biri niti bi jednoj rubnoj i ratnim zbivanjima ugroženoj kulturi podario vrhunski spjev. Uostalom, i suvremeni bi se autori grafita dok se izražavaju po gradskim ulicama mogli prisjetiti svojih glagoljaških predšasnika koji su šarali zidove istarskih crkava. Možda djelomično u tome leži odgovor na pitanje zašto treba čitati hrvatsku književnost i pritom ne zanemariti svjetsku pozornicu, ali i zašto bi suvremeni hrvatski književnici trebali više cijeniti vlastitu tradiciju. No, vremena se mijenjaju, danas se nemali dio ljudi snažnije uživljava u utakmicu između Manchester Cityja i Liverpoola nego u vječni derbi između Dinama i Hajduka, pa možda govorim u vjetar.
Hrvati u Trstu i Kopru
Nakon kratkoga izleta u književnost vratimo se mi uobičajenim temama, ali ostanimo pritom na približno istome području koje tematizira Fabriov najopsežniji ogled. Naime, u novije su vrijeme objavljeni radovi o hrvatskim tragovima u talijanskome dijelu Istre iz kojih je razvidno da je u okolici Trsta barem od XVI. stoljeća bilo hrvatskih čakavaca. Sve se to otkrilo zahvaljujući suradnji povjesničara i paleografa Ivana Botice, Danijele Doblanović Šuran i Marte Jašo s dijalektologinjom Sanjom Zubčić. Potonja je u radu Glagoljaška djelatnost na zapadnoj periferiji (2021.) obradila jezične značajke Kvadirne ili ligištra svetoga Antona Opata iz Zabrešca u Dolini (koji je 2016. priredio i obradio gore navedeni povjesničarsko-paleografski trojac) ustvrdivši kako se već iz naslova iščitava da je temeljni jezični sloj te knjige čakavski, što je opširno obrazložila u ostatku studije. Za primjer je, među ostalim, uzela prezimena Samac, Klinac, Slavac i Zubac iz kojih je razvidno kako je odraz poluglasa u tim prezimenima čakavski a, a ne slovenski e. Kolega mi je Botica usto usmeno priopćio kako se po prezimenima može pratiti postupna slovenizacija mjesnih čakavskih govora od druge polovice XVII. stoljeća, između ostaloga i na primjeru prezimena Zubac koje je stotinjak godina nakon prvoga spomena (1549.) promijenjeno u Zubec. Sve to pokazuje kako su se Hrvati u tršćansku okolicu počeli u većim skupinama doseljavati znatno prije nego što je Trst postao prometnim i lučkim središtem sjeveroistočnoga Jadrana. Budući da se od XV. stoljeća u Kopru glagoljalo na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku te da su se matične knjige pojedinih župa u slovenskome dijelu Istre vodile na glagoljici još u XVIII. stoljeću, razvidno je da su Hrvati u sjeverozapadnoj Istri etnički i kulturno prisutni više od pola tisućljeća, što im do danas, barem na slovenskome ozemlju, nije postalo dostatno da postanu službeno priznatom manjinom.
Slovakia na Velebitu
Za razliku od Slovenaca Hrvati su široke ruke. U Lici su, kako u radu Specificity of the Northern Velebit speleonymy navodi Ivica Mataija, imena mnogih vrhova u posljednjih stotinjak i kusur godina nadjenuli planinari i geometri, a imena špilja i srodnih objekata u novije vrijeme uglavnom oblikuju strani speleolozi, najčešće Slovaci (čak su jednu jamu između Hajdučkih i Rožanskih kukova nazvali Slovakia, možda da nam uzvrate zato što smo jednomu selu kod Bratislave nadjenuli ime Hrvatski Grob), a u manjoj mjeri Mađari, Poljaci, Belgijci, Nizozemci, pa čak i Litavci. Mnoga su od spomenutih imena (poglavito slovačkih, npr. Cez celu zem, Horal) ušla u neku vrstu neslužbene ili (polu)službene uporabe, pa je Hrvatska vjerojatno postala jedinom državom u kojoj se zemljopisni objekti imenuju na stranome jeziku izvan područja u kojima žive pripadnici kojega manjinskog naroda. Očekujemo da se uskoro estonska jezera počnu nazivati po malteškim vrstama jela.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
