Gotovo 20 godina trebalo je hrvatskom pravosuđu da konačno izrekne pravomoćne presude (i to u odsutnosti!) za masovni zločin u Baćinu (općina Hrvatska Dubica, Sisačko-moslavačka županija), iako je to jedan od najgorih pojedinačnih masakra što su ih srpske paravojne formacije počinile na teritoriju Hrvatske tijekom trajanja Domovinskog rata (1991 – 1995). Naime, u ožujku 2021. godine, u trećem stupnju, Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio svoju drugostupanjsku presudu. Tako su kazne izrečene za likvidaciju najmanje 75 uglavnom starijih civila iz Baćina i okolice, 21. listopada 1991. godine, postale pravomoćne. Na zatvorske kazne u rasponu od 15 do 20 godina, osuđeni su: Milinko Janjetović, Momčilo Kovačević, Stevo i Veljko Radunović, Stevan Dodoš, Branko Dmitrović i Slobodan Borojević (za koje je Vrhovni sud naveo samo inicijale – što je kod nas inače ustaljena praksa kad je riječ o zločincima srpske nacionalnosti). Osuđeni su proglašeni krivima za nezakonita uhićenja i odvoženja civila, njihovo zatvaranje, te ubijanje najmanje 75 osoba vatrenim oružjem, a što su učinili s nekolicinom suradnika čiji je identitet ostao nepoznat.
Među navedenim žrtvama koje su ekshumirane iz masovne grobnice u Baćinu 1997. godine, njih 11 je do sada neidentificirano. Nakon Ovčare, ovo je po broju žrtava druga najveća masovna grobnica u Hrvatskoj.
Na po 20 godina zatvora osuđeni su Janjetović, Kovačević, te otac i sin Radunovići, a Stevan Dodoš (koji je također sudjelovao u ubojstvima), kažnjen je s 15 godina zatvora, budući da kao pripadnik srpske “Teritorijalne obrane” nije imao nikakvih ovlasti. Mjesni zapovjednik “TO” i čelnik lokalne civilne paravlasti u Hrvatskoj Dubici, Branko Dmitrović i zapovjednik “krajinske milicije” osuđeni su na po 15 godina zatvora zbog nepoduzimanja mjera u sprječavanju zločina i kažnjavanju počinitelja, budući da su znali za uhićenja, odvođenja civila i njihovo ubijanje. Momčilu Kovačeviću je kao otegotna okolnost uzeta činjenica da je ubijao mahom starije, nemoćne i bolesne civile koji nisu mogli pružiti otpor niti su za bilo koga predstavljali opasnost.
U Hrvatskoj Dubici, te Baćinu i Cerovljanima (mjestima koja pripadaju općini Hrvatska Dubica), tijekom 1991. godine ubijeno je (ili se vode kao nestali), ukupno 109 osoba, uglavnom Hrvata. Od toga je preko 70 žrtava bilo starije od 60 godina, dok je među ukupnim žrtvama bilo 44 žene. Ubijeno je i nekoliko mještana Srba, zato što su pokušali pomoći Hrvatima u zlu koje ih je snašlo.
Nakon pada Hrvatske Kostajnice u ruke agresora (13. rujna 1991.), velika većina žitelja Hrvatske Dubice i okolnih sela (uključujući Cerovljane i Baćin), pobjegla je pred srpskom paravojskom i na tom je području ostalo tek nešto više od stotinjak Hrvata, u većini bolesnih i starijih osoba koje nisu mogle ili nisu htjele napustiti svoje domove. Ostali su u nadi da ih nitko neće dirati jer niti su imali kakvog naoružanja, niti su pružali otpor.
Već od sredine rujna, naoružani pripadnici srpske paravojske upadali su u njihove kuće te ih terorizirali, zlostavljali i pljačkali, odnoseći kućanske aparate, poljoprivredne strojeve, stoku i sve drugo što se moglo uzeti. Pripadnici “Štaba Teritorijalne obrane” (kako su sebe nazivali srpski odmetnici), u listopadu su sastavili popis preostalih civila u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima, a potom im je tijekom 19. i 20. listopada rečeno da moraju doći u Vatrogasni dom u Hrvatsku Dubicu na sastanak. Nekima je obećano da će biti “razmijenjeni” (kao ratni zarobljenici), dok su oni koji nisu htjeli poći na “sastanak” potjerani silom iz svojih kuća. Uglavnom, tog 20. listopada 1991. godine, u Vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici našlo se najmanje 70 osoba i to pod stražom naoružanih pripadnika srpske paravojske. Prema iskazima malobrojnih preživjelih svjedoka, tijekom noći 20/21. listopada, zahvaljujući intervencijama rodbine ili koristeći veze s nekima od naoružanih čuvara, iz dvorane je pušteno na slobodu desetak osoba, a ostalo ih je najmanje 56 – svi su bili civili, mahom starci i starice.
Oni su pobijeni 21. listopada u selu Baćin, na lokaciji između rijeke Une i ceste od pripadnika “milicije SAO Krajine”, pucnjima iz automatskog oružja, hladnokrvno i okrutno, bez milosti. Poslije masakra, tijela su bila ostavljena na mjestu zločina nekoliko dana, a potom su zatrpana bagerom u zajedničku masovnu grobnicu. Iz te masovne grobnice, ožujka 1997. godine, ekshumirano je 56 tijela, od čega su sljedećih godina identificirani posmrtni ostaci 43 žrtve, a njih 13 nije ni danas. Ni jedno tijelo nije pronađeno cijelo – sva su bila deformirana, izlomljena, raskomadana, a obdukcije koje su uslijedile pokazale su da kod većine posmrtnih ostataka većina kostiju nedostaje. Uz to, mnoga od njih su bila isprepletena, u potpuno neprirodnom (nefiziološkom) položaju, što je svjedočilo o nebrizi onih koji su tijela pokapali, ubacujući ih u grobnicu hrpimice, uz pomoć bagera. Tijekom istraživanja okolnosti ovog masovnog zločina, utvrđeno je kako je ondje ubijeno 76 civila, ali neka tijela koja su bila bliže Uni, bačena su u rijeku i nisu pronađena.
Za zločin u Baćinu, najprije je bio optužen Milan Martić, vođa srpske paravojske i “predsjednik” njihove paradržavne tvorbe i to pred MKSJ u Den Haagu. On je za brojne zločine (među kojima su i ovi počinjeni u Hrvatskoj Dubici, Baćinu i Cerovljanima) na kraju osuđen na 35 godina zatvora. Pred MKSJ je za ovaj zločin suđeno i čelnicima srbijanske tajne službe (SDB), bivšem načelniku, Jovici Stanišiću i njegovom zamjeniku i nekadašnjem zapovjedniku zloglasne paravojne postrojbe SDB-a, Jedinice za specijalne operacije (Crvene beretke), Franku Simatoviću Frenkiju. Ova dvojica su bila optužena za udruženi zločinački pothvat, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske (pa i na teritoriju općine Hrvatska Dubica), ali su unatoč svim dokazima bili prvostupanjskom presudom oslobođeni. Ova je oslobađajuća presuda ipak poništena u prosincu 2015. godine, Žalbeno vijeće je naložilo ponovno suđenje i tako je započela trakavica koja je tek 2021. godine završila tako što su ova dvojica okorjelih zločinaca dobili po 12 godina zatvora, što nije ništa drugo nego izrugivanje pravu i pravdi.
Zahvaljujući Županijskom sudu u Sisku, godine 2010. je podignuta optužnica protiv “predsjednika” tzv. Ratnog predsjedništva Općine Hrvatska Kostajnica i “komandanta” tzv. Općinskog štaba TO, Branka Dmitrovića i još osmero osumnjičenika za zločine na području općine Hrvatska Dubica. Njih se teretilo za planiranje masovnih ubojstava hrvatskog pučanstva koje je ostalo u svojim kućama, izdavanje zapovijedi za privođenje i zatočenje, a potom i za likvidacije žitelja Hrvatske Dubice, Baćina i Cerovljana – i to najmanje 56 civilnih osoba. Od ukupno 9 optuženih, njih 7 je osuđeno u lipnju 2013. godine, a dvoje oslobođeno optužbi. Presude izrečene u drugom stupnju (2019. godine) i trećem (2021.) potvrdio je i Vrhovni sud, ali, nažalost, suđeno je u odsutnosti – što znači da su male šanse da zločince stignu zaslužene kazne.
Nažalost, kad je riječ o osudama srpskih zločinaca, oni po pravilu ostaju nekažnjeni, čime je ne samo žrtvama nego i preživjelim srodnicima i potomcima uskraćeno pravo na barem simboličnu zadovoljštinu
Pogledamo li popis od 106 žrtava s područja općine Hrvatska Dubica za koje do danas nitko nije odgovarao, nije teško zaključiti kako je takav odnos prema pravdi i kažnjavanju zločina i zločinaca, najblaže rečeno sramotan.
(Za cjeloviti popis žrtava Baćina, Hrvatske Dubice i Cerovljana vidi: https://documenta.hr/wp-content/uploads/2021/10/Priopcenje_Bacin_popis_zrtava.pdf; stranica posjećena 17. 10. 2022.)
Nepravda i poniženje što ga hrvatski narod trpi već više od 30 godina peku i bole, a naročito je teško onima koji još uvijek traže kosti najmilijih. Mnogi roditelji i srodnici žrtava i sami su okončali svoj životni put a da nisu doživjeli olakšanje i pronašli mir, dok oni koji su među nama i dalje ustrajno i strpljivo nose svoje križeve i nadaju se.
Neka svima koji su izgubili drage i bliske osobe Bog da snage za novi dan, a dušama nevinih žrtava mir i pokoj vječni. Dok ih se sjećamo i spominjemo u molitvama, s nama su.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto : Domagoj Štefančić
