Don Anđelka Zdeslava Kaćunka tek odnedavna osobno poznajem i tek odnedavna s njim izravno općim (da ne rečem komuniciram), pa mi biva zabavnim usporediti vlastiti osobni doživljaj don Angela (kako voli da ga zovu, a ja ću mu dva imena za ovu prigodu stopiti u Anze u spomen na bana Anža Frankapana, koji je često boravio u Otočcu) prije upoznavanja. Prethodno sam ga viđao preko malih ekrana i čitao u različitim tiskovinama. Što god duže o tome razmišljam, cijenim da mi se prvi dojam nije promijenio, nego tek produbio jer mi se i sad čini i onda sam bio dojma kako je don Angelo (da pomalo prijeđemo i na posao) lik posve suprotiv onim mračnjacima iz Ecova Imena ruže štono su u smijehu nahodili đavolsku rabotu hoteći je iskorijeniti iz ovozemaljske stvarnosti. Često me je u tome razdoblju nasmijavao mnogi don Angelov istup te šok i nevjerica koju je, kao osoba u kojoj definitivno čuči vrstan glumac, izazivao i kod naših i kod njihovih. Hrvatsko društvo ljude duhovite u doslovnome (pune duha) i prenesenome smislu (šegljive iliti po novu šaljive) uglavnom drži površnima, a njihove poruke (kako god bile upakirane) malo tko doživljava ozbiljno, a katkad ih uopće ne doživljava. Za promjenu bi takva mišljenja čak i najnevjernijim tomama bilo dostatno pročitati neka don Angelova SMS (ne mislim na marku maslinova ulja) teološka tumačenja iz kojih je razvidno da se nešto znatno zagonetnije i dublje krije ne samo iza don Angelova dječačkoga osmijeha, nego i iza zvrkastih štiva koja su, poput radnje krimića koja se proteže cjelokupnim spomenutim Ecovim romanom, tek ješka ili, možda je bolje tako reći kad smo don Angela već pomalo stavili na kazališnu pozornicu, kulisa za put kojim prodire do ljudskoga srca i duše.
Minuloga me je ljeta, dok sam bio na Braču, don Angelo darovao nekima od svojih knjiga i dvama brojevima Otočkoga Dekamerona. Knjigu mi je Stop koronacizmu – sloboda narodu mati odmah oduzela te ju je svako popodne naglas čitala i smijala se slikopisima (pogotovo onomu na kojemu je don Angelo jedini bez krabulje, da ne rečem maske), tako da je to prva audioknjiga koju sam u životu „pročitao“. Znakoviti su mi bili njezini komentari, iako je pristup koroni i moje majke i mene bio poprilično različit od don Angelova zbog pokojnoga mi oca i njezina muža koji je bio težak kronični bolesnik. „Sve je to bilo tako kako don Anđelko piše. Samo, tko je mogao znati onda?“, bio je njezin završni komentar. Don Angelove sam pripovijesti čitao bez majčine pomoći, a možda je priča o kušnji mladoga templara probudila vlastite mi istančane radare koji su mi don Angelov lik i djelo povezali s Ecom.
U međuvremenu je došla i molbica da bacim oko na „smiješnu malu knjigu“ koja je počinje Matoševom naizgled alanfordovskom mišlju, mišlju koja mi se doima dobrom krilaticom za sva don Angelova publicistička djela: „Bolje je o ozbiljnim stvarima pisati smiješno, nego o smiješnima ozbiljno!“
Čim sam e-rukopis otvorio, iz nekoga mi se razloga učinio bliskim te se nisam smirio dok se nisam domislio na što me podsjeća. I… Podsjeća me na jedno Flaubertovo djelo koje mi je na čitanje ponudio moj prvi knjižničarski guru, pokojni Ante Brečić Feđa. Iako sam Flaubertov Rječnik uvriježenih mnijenja čitao razmjerno davno i iako veze nisu sasma očite, on mi je bio prvi dosjećaj (da ne rečem asocijacija) kad sam „prelistao“ don Angelov e-rukopis. Flaubert je, naime, Rječnik počeo pisati kao mali slušajući „provale“ jedne stare gospođe koja je posjećivala njegovu majku i poslije ga je opisivao kao enciklopediju ljudske gluposti. Don Angelo svoj presjek svakodnevice piše kao odrasla osoba očima djeteta koje jedino ima hrabrosti caru reći da je gol, tj. da je „provaljen“. Piše ga usto, kako navodi u predgovoru (koji je također usložnio razlomačkim naslovom Pred/govor(ne) na po mene…), kao sebidarje time si ostavivši mogućnost da dijelovi kaćunkica ostanu jasni isključivo autoru. Uostalom, davno je hrvatski matematičar svjetskoga glasa Sibe Mardešić rekao kako dobar predavač predavanje složi tako da trećinu predavanja razumiju svi, dvije trećine neki, a trećinu samo predavač. I uistinu u ovoj knjizi, koju je Vladimir Lončarević sjajno opisao kao autorski etičko-sociološki tumač modernih fenomena, naiđete na pojmove koji se odnose na samoga autora kao što je Doncameron (jedna od višestrukih don Angelovih ličnosti, ovoga puta don Angelo kao autor pripovjedaka iz pripovjednoga zbornika Otočki Dekameron) i pojmove koji se odnose na don Angelov trenutačni životni prostor (izdvojit ću pojmove gačakavština koji se odnosi na mjesni čakavski idiom u Gackoj i nadimak Tvrdilimić koji se odnosi na limara Tvrdinića), a kakav bih ja bio lokal-patriot da ne izdvojim i pojam vatrometković koji se odnosi na slavlje u Metkoviću. Don Angelo je odavna shvatio da je loša reklama najbolja, pa mu je HEPatitis upala koja se zbude nakon poskupljenja struje, Jadroliniji je nakon više nesreća predložio da se prezove u JaDNOliniju, ime je jednoga našega dnevnog lista usporedio s narodnim nazivom za toaletni papir, a generalu je Gotovini, u skladu s onom tehnomenadžerskom krilaticom Duška Mucala Sebe ti serviram, uspjeh garantiram – ja, ponudio ime ForTuna za „tunolovnu“ tvrtku. Nisu mu sjeli ni „zeleni“, pa ekocentrike (ekološke sebičnjake, kako veli) drži izazivačima klimakterorizma (neprestanoga pisanja o klimatskim poremećajima). Posebno je, pak, bio nadahnut koronskom pandemijom, pa je skovao pojmove capakiranje, capakluk, capakleni planovi i capakarije služeći se prezimenom jednoga od najistaknutijih suzbijača pandemije, onomad popularni Vili Beroš opjevan je pojmovima berošluk, berošarije i beroštiljanje, a Ivan Đikić pojmom đikoronist. One koji su se odveć isticali u koroni, don Angelo naziva cjepivjetrima, kovidiocima, pa i epedemiološem. Cehovskim (u njegovu slučaju crkvenim) kaćunkicama mogli bismo nazvati prozirne pojmove kao što je Kaptolička crkva, manje prozirne kao što je cafevangelizacija (pojava da je svećenik stalno u kafiću) te one koje je još teže nazrijeti kao što su antikefalnost (pokret protiv svađa između različitih crkava) i banannum sabaticum (propala svećenikova slobodna godina). Nije don Anđelko zaobišao ni novinara Bodežulovića (Borisa Dežulovića), ni političarku Kekindericu (Ivanu Kekin), ni političara Vladimira Šeksa (šekskluzivno mu je zamišljeni izbor pape Badela VII.), ni književnika Krlažu (Miroslava Krležu) itd. Dalo bi se još toga i mnogo sočnijega iznijeti, no najbolje će biti da sami u ruke uzmete don Angelovu knjigu i proberete što vam je drago. Čitajući je, sigurno ćete se dobro nasmijati, a možda se i naljutiti ako je pisac zgodio kakva vašega sumislenika. Naime, za razliku od Rječnika uvriježenih mnijenja, za koji priređivač Stanko Andrić navodi da je djelo s nejasnom pozicijom autora jer se u nekome pojmu osjeća njegova kritika, u drugome je samo posrednik, a u trećemu je lukavo prikriven, u don Angelovu djelu točno znate tko je krivac za vaš smijeh ili ljutnju jer se pisac otkriva, a ne skriva.
Sve u svemu don Anđelko Zdeslav Kaćunko knjigom je 3NAJ100 PRASe- ponajprije dao posla jezikoslovcima (nedavno je objavljen Rječnik hrvatskoga jezikoslovnog nazivlja, a eto im opet posla) da pronađu naziv koji bi obuhvatio kaćunkice jer one nisu samo „stopljenice, kratice, @foraizumi“ (nije slučajno don Angelo stavio &… na kraju podnaslova), nego i sve to zajedno, a katkad i više od toga. Ujedno je bacio rukavicu prosječnomu govorniku hrvatskoga jezika koji češće pati od jezične tromosti i lijenosti (pa mu se ne da učiti nešto novo, a kamoli zamijeniti stranu riječ hrvatskom ili, ne daj Bože, osmisliti novu riječ ili vlastitu kaćunkicu) nego što si dopusti da ga obuzme jezična kreativnost (a evo se sjetih kako sam i sâm radoholičara prozvao preradovićem, kombajn smičiklasom, petrarkista uzdišom, a bon operatera Tele2 teletinom, čisto da i sebe izreklamiram). Stoga većinu rečenica prosječnoga Hrvata umjetna inteligencija lako oponaša, ali da naleti na don Angela, prezagrijala bi se i eksplodirala.
Na koncu bih htio dometnuti da sam u više osvrta na pjesništvo Frana Vlatkovića njegove tipične izraze nazvao vlatkovićizmima, a sad, dok čitam don Angelovu knjigu, pitam se hoće li koja od kaćunkica postati kaćunkizmom (dakle, od općega pojma postati nazivom) i hoće li taj naziv ili koja kaćunkica ući barem u kakav rječnik žargona. Zaslužio se don Angelo tamo naći.
