„Tigar“ lovi „Orla“ – obrana odašiljača Sljeme 4. listopada 1991. godine

U provedbi velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku tijekom druge polovine 1991. iznimnu ulogu odigralo je Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo (JRV).  Zračni udari po Hrvatskoj vršeni su u najvećoj mjeri iz vojnih zrakoplovnih baza u Bosni i Hercegovini čije su snage tijekom ljeta 1991. ojačane avijacijskim eskadrilama iz drugih dijelova raspadajuće savezne države. Tako je na aerodrom Aleksandrovac zračne baze Mahovljani kod Banja Luke 11. kolovoza 1991. premještena 238. lovačko-bombarderska avijacijska eskadrila (lbae). Eskadrila je od 17. rujna do 10. listopada ojačana s dva zrakoplova J-22 „Orao“ iz 241. lbae (baza Skopski Petrovac, Makedonija) koja je tada bila premještena na vojni aerodrom kod Tuzle. Ovi „Orlovi“ bili su opremljeni televizijski vođenim raketama zrak – zemlja AGM-65 „Maverick“ američke proizvodnje. Zrakoplovi s Mahovljana u najvećoj mjeri pružali su podršku postrojbama 5. banjalučkog korpusa JNA i srpskim pobunjenicima na području zapadne Slavonije, a u manjoj po dubini protivničke teritorije, pa tako i po ciljevima u gradu Zagrebu.

Početkom agresije JNA na Republiku Sloveniju počeli su preleti JRV iznad Zagreba s ciljem psihološkog zastrašivanja stanovništva pa je stoga početkom lipnja 1991. u 1. A brigadi Zbora narodne garde (ZNG) „Tigrovi“ započeto ustrojavanje protuzračne obrane (PZO) kojom su štićeni važni objekti i područja u gradu Zagrebu –  zgrada Vlade RH, Sabora, zgrada Hrvatske radiotelevizije, zapadna i istočna industrijska zona grada Zagreba i radiotelevizijski odašiljač (toranj) na Sljemenu (Medvednica). Osvajanjem vojnog skladišta Duboki jarak/Gliboki jarek kod Sesveta 17. rujna 1991. hrvatski branitelji došli su u posjed naoružanja s kojim su ustrojeni prvi vodovi opremljeni protuzračnim topovima i prijenosnim protuzračnim raketnim sustavima „Strijela“ S-2M. Oko grada Zagreba uspostavljene su i prve vizualne postaje za motrenje i uzbunjivanje. Zbog sve učestalijih napada neprijateljskog zrakoplovstva dana je dozvola za uzvraćanje vatrom iz svih raspoloživih PZO sredstava. Putem obavještajnih izvora doznalo se da će uslijediti zračni udari po telekomunikacijama na području grada. Prvi napad na odašiljač/toranj na Sljemenu izvršen je kasno popodne 16. rujna 1991., u kojem je pogođena neposredna okolina tornja. Napad su izvršili zrakoplovi 117. lovačko-avijacijskog puka s baze Željava kod Bihaća. Na zrakoplov se tada pokušalo djelovati raketama S-2M s tornja na Mirogoju (krematorij), ali je zbog mogućeg pada letjelice na zagrebačka naselja strijelac Marijan Đuretić odustao od ispaljivanja rakete.

Štab Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ zaprijetio je 1. listopada 1991. da će za svaki napadnuti i osvojeni vojni objekt biti uništen po jedan objekt od vitalnog značaja, a za svaki napadnuti ili zauzeti garnizon vitalni objekti u gradu njegove lokacije. Velikosrpski agresor pokrenuo je početkom listopada masovne artiljerijsko-raketne i zračne udare duž uspostavljenih bojišnica, ali i po dubini hrvatskog teritorija. U petak 4. listopada 1991. poletjela su s Mahovljana dva zrakoplova koji su izveli još jedan napad na sljemenski odašiljač. Radiotelevizijski toranj pogođen je raketom „Maverick“ oko 16,10 sati iz zrakoplova „Orao“ (evidencijski broj 25172). Pogodak je prouzročio veliku materijalnu štetu i doveo do prekida televizijskog programa koji se morao prebaciti na druge prijenosne kanale. Prema podacima iz hrvatskog tiska, u članku naslovljenom „Strijelom“ u bok, nakon prvog udara/eksplozije došlo je do ponovnog naleta tijekom kojeg je agresorski zrakoplov pri naglom zaokretu ulijevo pogođen u bočnu stranu. U tekstu se pogrešno navodi tip zrakoplova MIG-21 što ne treba čuditi jer je uoči napada nebom letio MIG-21 koji je izviđao ciljeve u Zagrebu i okolini.

Prema svjedočanstvima pripadnika PZO „Tigrova“ danas možemo precizno opisati i razjasniti zračni napad na odašiljač i djelovanje hrvatske PZO. Nakon pogotka TV tornja raketom ”Maverick” sa veće daljine pripadnici PZO izašli su na paljbene položaje. U tom trenutku zrakoplov izviđač, koji je ujedno služio za odvraćanje pozornosti, spuštao se iz pravca Hrvatskog zagorja prema aerodromu Pleso. Strijelac Josip Živković usprkos stabilnom zahvatu cilja raketom nije htio ispaliti raketu jer je prosudio da bi u slučaju rušenja mogao pasti na naseljeni dio Zagreba. Nakon preleta izviđača pojavila su se dva zrakoplova „Orao“ koji su s veće daljine djelovali po cilju. Zrakoplove je uočio neposredni motritelj. Isti su doletjeli iz pravca jugozapada tj. iz pravca sunca. Prvi je na „Orlove“ djelovao vod topova 20/3 mm A3 pričuvnih postrojbi smještenih u Šestinama, koji nisu bili precizni budući su letjelice bile van njihova dometa. Nakon toga je pripadnik „Tigrova“ Josip Živković sa zidina Medvedgrada ispalio protuzračnu raketu S-2M koja je pogodila prvi naciljani zrakoplov u formaciji s bočne strane. Raketa je ispaljena po zahvatu cilja u dolasku premda je osnovni postupak gađanja u odlasku. Piloti zrakoplova, koji su letjeli u jedan iz drugog na bočnom odstojanju, primjetili su ispaljenje i izveli proturaketni manevar naglog zakretanja ulijevo. Gađanje je namjerno i svrsishodno izvedeno pri njihovom dolasku kako bi se spriječio daljni napad na toranj. Nakon pogotka u zraku se pojavio oblak dima pa se u prvi mah činilo da je letjelica eksplodirala. Pogođeni „Orao“ počeo je nekontrolirano padati prema obroncima Medvednice, ali je pilot ipak uspio povratiti kontrolu nad zrakoplovom i održati se u letu. Prema sjećanjima „Tigrova“ centar veze MUP-a RH pratio je razgovor pilota pogođenog zrakoplova koji je upozorio kontrolni toranj da je pogođen i da ima problema s upravljanjem. Naređeno mu je da iskoči, ali se rasplakao i odgovorio da neće „ustašama u ruke“.

Ovakav slijed događaja potvrđuje opis izvršenog napada dostupan u srpskoj vojnoj literaturi koji je nastao, gotovo sigurno, na temelju izvješća neprijateljskog pilota – izvršitelja napada. Prilaz cilju napada ostvaren je s visine od oko 5 000 metara. Prema navedenom opisu, nakon djelovanja vođe napada, njegov je pratitelj u trećem naletu, po dolasku iz pravca sunca, djelovao na sljemenski odašiljač. Napadač je počeo s povlačenjem na visini od 2 500 metara, u brzini od 630 km/h i uz maksimalni potisak (forsaž), pri čemu je napravio lijevi zaokret prema suncu. Na oko 2 800 metara pilot aviona je osjetio udarac u zadnji dio letjelice uslijed čega je došlo do otkazivanja desnog motora. Unatoč oštećenjima pilot je uspio vratiti zrakoplov na aerodrom (nepoznata lokacija). Bojna glava rakete S-2M oštetila je turbinske elemente, komoru sagorjevanja desnog motora, desni horizontalac i ispušnu cijev, vertikalni stabilizator, kormilo pravca i zadnji dio trupa.

Iz dosad neistraženog slučaja obrane radiotelevizijskog odašiljača na Medvednici razvidno je da su hrvatski branitelji usprkos skromnoj opremljenosti uspjeli ostvariti aktivnu protuzračnu obranu nad Zagrebom u jesen 1991. i pri tome zadati značajan udarac srpskom ratnom zrakoplovstvu koji je zasigurno utjecao na njegova tadašnja napadna djelovanja. Zahvaljujem „Tigrovima“ – umirovljenom bojniku Marjanu Đuretiću i umirovljenom natporučniku Josipu Živkoviću na suradnji i izradi ovog teksta, te „Tigru“ – Domagoju Paviću i Dubravki Garmaz na svakovrsnoj pomoći tijekom istraživanja ovog događaja.