Željko Mihaljević, predsjednik Udruge veterana specijalne jedinice policije Alfa Zagreb, čiji je bio pripadnik tijekom Domovinskog rata, sudionik velike obrane Livna, te hrvatski branitelj koji kroz svoj sadašnji rad u Udruzi doprinosi poboljšanju stanja među braniteljskom populacijom, govori o svom ratnom putu, suborcima, sadašnjem životu i statusu branitelja.
- Recite nam, za početak, nešto o sebi. Kako je izgledao Vaš životni put i čime se danas bavite?
Ja sam Željko Mihaljević, aktualni sam predsjednik Udruge veterana specijalne jedinice policije Alfa Zagreb, čiji sam bio ratni pripadnik. Rođen sam u mjestu Zagoričani kod Livna 1967. godine, a pristupio sam Specijalnoj jedinici policije Alfa Zagreb prilikom njenog osnivanja 23. srpnja 1991. godine. U sklopu te jedinice sam tijekom 1991. i 1992. godine prošao sva bojišta na kojima je jedinica sudjelovala, Topusko, Pokupsko, Viduševac, Velika buna i osvajanje vojarni. Moj ratni put u Specijalnoj jedinici je na neki način odredio moj ratni put kasnije iz razloga što sam kao specijalac stekao određena ratna iskustva, a i u sklopu obuke za specijalnu jedinicu stekao sam određene sposobnosti koje su mi kasnije, naravno, dosta pomogle. Kasniji moj ratni put je uključivao,nakon pada Kupresa u travnju 1992. godine, dragovoljni odlazak na Južno bojište, konkretno prema Livnu, gdje sam 10. travnja s skupinom svojih suboraca iz postrojbe stigli, te se priključili obrani Livna. U početku smo djelovali kao interventna skupina na livanjskoj bojišnici, da bi kasnije, po zapovijedi generala Gotovine, pomogli u ustroju Vojne policije koja će odigrati značajnu ulogu u obrani Livna kao i hrvatskih prostora u cjelini. U jesen 1992. godine sam stjecajem okolnosti preuzeo 6. sektor livanjske bojišnice. Inače livanjska bojišnica je specifična jer je bila sektorski organizirana zbog dužine bojišnice, njezinih preko 80 km dužine, odnosno bila je podijeljena u 6 sektora. Svaki od sektora je držala jedna pješačka bojna. Ja sam 1.9.1992. postao zapovjednik sektora, odnosno 4. bojne livanjske brigade. Tijekom 1993. i 1994. godine angažiran sam kao Operativac te Načelnik operative livanjske brigade Petar Krešimir IV,a od ožujka 1995. zapovijedam 80. DP HVO Livno, nastalom preustrojem navedene brigade. Treba naglasiti da obranjene crte obrane livanjske bojišnice postaju operativna osnovica za izvođenje napadnih operacija hrvatskih snaga. Na tom mjestu sam dočekao kraj borbenih operacija na tome dijelu i kasnije se vratio u matičnu jedinicu Specijalne policije Alfa.
- Opisali ste nam većinu Vašeg ratnog puta. Recite nam, jesu li Vam neki konkretni događaji ostali posebno u sjećanju iz tog perioda?
Što se tiče konkretnih stvari na ratnom putu, spomenuo sam da je moj ratni put obilježen time što sam bio pripadnik specijalne jedinice Alfa gdje sam stekao borbena iskustva i prošao određenu obuku pri čemu bi posebno naglasio da smo u sklopu obuke bili osposobljeni ne samo fizički nego i za rukovanje praktički svim vrstama oružja, od pješačkog, protuoklopnog itd. Livanjsko ratište je bilo specifično ratište. Kada smo se priključili obrani Livna, već 13. travnja je bio prvi napad. U tom napadu su neprijateljske strane pokušale zauzimanjem Livna presjeći Dalmaciju te su udarali na dva pravca, Strmica i Korićina. Jedna naša ekipa se nalazila u tom dijelu Strmice te smo sudjelovali u obrani toga prostora. Nakon 10 dana, 23. travnja krenuo je još jači sveobuhvatni neprijateljski napad na Livno. Napad se vodio praktički iz svih smjerova s težištem na području Livanjskog polja. Jedan pravac je bio Rujani a drugi Čelebić i to je bio, slobodno mogu reći, jedan od najtežih dana u mom ratnom putu. U tom napadu su naše linije obrane bile i probijene, i bilo je žrtava, ali tijekom dana su se te linije uspjele konsolidirati nazad i tako obranjene crte su ostale nepromijenjene sve do naših napadnih operacije koje su poduzimane 1994. godine. Znači počevši od operacije Cincar, pa kasnije Zima ’94, Skok 1 i Skok 2, te nakon Oluje još završne operacije koje su bile na južnom bojištu, Maestral, Južni potez itd.
- Koja ste bojišta sve prošli, iz opisanog puta, većinom ste bili zapravo na Južnom bojištu?
Specifičan je moj ratni put po tome što sam veliki dio proveo na Južnom bojištu. Stjecajem okolnosti je tako bilo, preuzimanjem zapovjedne dužnosti na Južnom bojištu sam osjećao odgovornost da te poslove dovedem do kraja. Ne možeš preuzeti bojnu pa reći „Ja bih sada išao negdje nazad“. Moji dečki i ekipa koja je bila sa mnom se većinom vratila nazad, ali ja sam preuzimanjem takve dužnosti bio na neki način prisiljen odraditi to do kraja. Osjećao sam i odgovornost prema tom mjestu jer je to ipak i moj kraj, moje mjesto, i prema ljudima. Kada vodite postrojbu koja nije profesionalna, kao što je bila livanjska pukovnija, koja je bila, kako mi kažemo rezervna postrojba, odnosno nije bila aktivna. Dakle, to nisu bili profesionalci nego ljudi koji su mobilizirani, ali među njima je bilo i vrhunskih boraca, izviđača i interventnih postrojbi s kojima je trebalo raditi i koje je trebalo na neki način usmjeravati i bio im je potreban netko tko ima već neko iskustvo.
Jesen '92., Livanjska bojišnica
- Je li bilo vremena i za druženje sa suborcima između borbenih zadaća i kako su izgledala ta druženja?
I dan danas se družim sa svojim suborcima i pripadnicima Alfi, kroz Udrugu veterana specijalne jedinice policije Alfa, radimo zajedno na nekim projektima, aktivno se družimo. Održavamo i sastanke, skupštine i tako. Nažalost, u zadnje vrijeme se dosta viđamo i na nekim mjestima na kojima ne bi voljeli, na sprovodima naših suboraca i ratnih pripadnika, ali eto, takvo je vrijeme došlo da neki od nas odlaze i prerano. I to je dio života. Ja kao tadašnji zapovjednik sam bio stalno u kontaktu s drugim zapovjednicima i nisam imao previše slobodnog vremena, ali bilo je druženja. Družili bismo se u gradu ili u nekim sportskim aktivnostima. Znali smo imati turnire u nogometu. Bilo je toga.
- Možete li izdvojiti neki događaj koji Vas je posebno obilježio ili Vam ostao u sjećanju kao trauma?
Uvijek su prve borbene akcije nešto što te na neki način obilježi. Mi smo imali jednu nesreću da je naša prva akcija bila u Topuskom 1991. godine gdje smo upali u zasjedu. Tu smo imali i mrtvih i ranjenih i to je ono što te obilježi. Takve situacije ti ostanu u sjećanju. To zasigurno je svojevrsna trauma i s njome se svatko nosi na svoj način, netko iz toga izađe jači. Ali to je svakako događaj koji nas je sve na neki način obilježio, takav početak ratnog puta i stjecanje takvog borbenog iskustva. S druge strane na južnom bojištu imam neka, mogao bih reći pozitivnija iskustva. Za mene je vrhunac mog ratnog puta bio operacija Ljeto ’95 kada sam u njoj sudjelovao kao zapovjednik livanjske pukovnije sa svojim suborcima uspio ući u najutvrđenije neprijateljsko uporište, Koričina. Tada su područje Livna i čitava ta linija bili pod konstantnom općom opasnosti, a zračna opasnost i uzbuna su se oglašavale svako malo. Kada smo taj položaj neprijatelja zauzeli bili smo van dometa neprijateljskih minobacača i topništva i onda sam dao zapovijed da se oglasi prestanak opće opasnosti. To je recimo jedan trenutak koji vam ostane u sjećanju, kada nakon 3 ili 4 godine čujete zvuk prestanka opće opasnosti, Livno je prodisalo. Ne mogu vam to opisati.
- Što mislite da je najveći problem danas među braniteljima i što bi se moglo napraviti kako bi se to stanje poboljšalo? Kako Vi unutar Udruge utječete na poboljšanje postojećeg stanja?
Obzirom na to da vodim udrugu vetarana i znam kakvo je stanje iz prve ruke, mogu reći da radimo jako puno na promicanju pozitivnih vrijednosti Domovinskog rata, kroz nekoliko projekata i sportskih aktivnosti. Naši dečki se uglavnom bave sportom, netko karateom, netko nogometom, netko tenisom itd. Kroz te projekte i sportske aktivnosti pokušavamo što više pripadnika uključiti da budu aktivni, što zbog fizičkog zdravlja što zbog pozitivnog utjecaja na neke možda psihičke smetnje i poteškoće s kojima se susreću i njihovog psihološkog osnaživanja. Imamo različite sekcije, npr. stolni tenis, ribička sekcija, streljaštvo itd.
Što se tiče samoga statusa branitelja, moram reći da je kroz ovaj novi Zakon o braniteljima dosta toga promijenjeno na bolje, to se mora priznati. Za razliku od ranije, gdje je prijašnji zakon govorio isključivo o stradalnicima Domovinskog rata, a ne o svim braniteljima, pa ih dosta nije uopće niti bilo obuhvaćeno tim zakonom. Sad je ovaj zakon to definirao kroz broj dana borbenog sektora, status dragovoljca itd. To su neke dvije kategorije koje su obuhvaćene i novim zakonom.
Možda bih zaključno još rekao, nedavno je bio dokumentarac o operaciji Zima ’94, pa bih parafrazirao riječi svog prijatelja i suborca, generala Mije Jelića koji je rekao da svi oni koji su sudjelovali u ratu trebaju dobiti zahvalnost, ali uz one koji su dali najviše, svoje živote, su oni obični vojnici koji su sve to prohodali i odradili, to su oni koji su npr. 5. kolovoza u 5 sati ujutro se podigli iz svog rova i krenuli na bunker. Puno planova ratnih zapovjednika bi propalo da nije bilo tih dečki.
Operacija Zima '94., Maksov vrh
- I za kraj, što biste poručili mladima u Hrvatskoj?
Pa poručio bih im prije svega da se upoznaju s vrijednostima koje su proizašle iz Domovinskog rata. Znam da je u školskoj literaturi Domovinski rat vrlo šturo obrađen i malo zastupljen. Tu smo mi kao braniteljske udruge nešto i pokušali napraviti i promijeniti, ali to i dalje nije dovoljno. Naravno, ima profesora koji samoinicijativno na tome rade i proširuju tu temu, kako bi svoje učenike bolje upoznali s Domovinskim ratom, neki to naravno ne rade. Ali svakako bih poručio da na vrijednostima Domovinskog rata koje su čiste i bez mrlji grade svoj uspjeh, na tim vrijednostima bi trebali inzistirati i na taj način mogu pomoći Domovini.
NASLOVNA FOTO: Topusko ’91.; Željko Mihaljević donji red, prvi s lijeva
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
