Sicanje, bocanje: tradicionalno tetoviranje Hrvata (2. dio)

Običaj sicanja ili bocanja ima više vremenskih slojeva. Najmlađi je sačuvan na koži starijih Hrvatica, srednji u povijesnim zapisima, muzejima i knjižnicama, a najstariji su nam u svojim zapisima sačuvali Rimljani i stari Grci te ilirska arheološka nalazišta u BIH u kojima su nađene igle za tetoviranje.

Najstariji sloj je ilirski. Pitanje je postoji li kontinuitet između njega i osmanskog razdoblja ili je običaj nestao pa se ponovno nakon puno stoljeća pojavio na istom prostoru. Čak i ako je nestao, na taj prostor mogli su ga donijeti oni koji su ga sačuvali. Tetovaža Tračanke koja ubija Orfeja sačuvana na keramici (4. st. pr. Kr.), ista je kao tetovaža Hrvatica u BIH zabilježena u Etnološkom atlasu Jugoslavije. Neke tetovaže iste kao u BIH, sačuvane su na spomenicima ilirskih Dauna koji su se preko Jadrana naselili na jug Italije. Daunke su tetovirale podlaktice, isto kao i Hrvatice u BIH. Tetoviranje početkom proljeća na prijelazu iz dječje u djevojačku dob i pretrpljena bol bocanja iglom do krvi, bili su inicijacija koju je svaka ilirska, tračka, ali i hrvatska djevojka u dijelovima BIH i Dalmacije morala proći. Kako je napisao etnolog I. Lovrenović: „Križi, i uz njih mnogo drugih motiva, isti oni što se nalaze na stećcima, na preslicama, na vezovima, dio su zagonetne predslavenske, predkršćanske i predantičke balkanske tradicije, stare najmanje 2-3 tisuće godina.“ Stari narodi tetovirali su križeve i druge simbole iz različitih razloga, kao što su terapeutski, religijski, označavanje pripadnosti plemenu, inicijacija, zaštita od negativnih sila, zlog pogleda i uroka.

Ako sicanje potječe iz ilirskog sloja, onda ne može biti sačuvano samo među Hrvatima, a ne i po Balkanu. I nije. Premda je tradicionalno tetoviranje u Europi bilo najraširenije i najdulje sačuvano među Hrvatima u BIH, isti običaj s uglavnom istim simbolima stiliziranih križeva, sačuvan je na rukama nekih starijih pripadnica albanske katoličke zajednice na Kosovu i sjev. Albaniji (albanski jezik potječe od jednog ilirskog). U 20. st. je isti običaj dokumentiran u planinama sjev. Grčke, Albanije, Makedonije i JZ Bugarske, i to najviše među Vlasima Aromunima (Cincarima) čiji jezik potječe od latinskog, zatim Grcima Sarakačanima koji govore grčki i ponekim Šopima koji govore bugarski i torlački. Usprkos međusobnoj nesrodnosti, svim ovim skupinama zajedničko je da djelomično potječu od različitog stanovništva iz vremena Ilira, Tračana i Rimljana, da su bili kršćani pod osmanskom vlašću te njihov donedavno dominantni pastoralni, polunomadski i patrijarhalni način života, uz transhumantno stočarstvo kao glavnu djelatnost.

Srednji sloj je iz osmanskog razdoblja. Nakon primanja kršćanstva tijekom srednjeg vijeka i u vrijeme osmanske vlasti dolazi do promjene značenja. Križ postaje zaštita od Turaka i u njemu se označavala pripadnost katoličkoj vjeri, ali i pokušavalo zaštititi od prelaska na islam, otmice djevojaka, ropstva, udaje za muslimana i sl. Poznati primjer iz tog vremena je legenda o Divi Grabovčevoj, kćeri Luke Grabovca iz Rame, koju je ubio Tahir-beg, jer se odbila udati za njega.

Premda nam je iz najmlađeg sloja dakako najviše sačuvano, o njemu možemo čitati u rijetkim knjigama i člancima te ga vidjeti u još rjeđim dokumentarcima. Nakon austrougarske okupacije BIH 1878. i aneksije 1908., tetoviranje se nastavlja kao označavanje pripadnosti katoličanstvu i zaštita. Tetovaže su bile onodobni ukras i nakit, pogotovo jer su samo imućniji mogli priuštiti nakit i križ na lančiću. U nekim krajevima BIH, tetoviranje djevojčica (i rjeđe dječaka) bilo je redovno do 1940-ih kada ubrzano počinje nestajati zbog modernizacije, školovanja djevojčica i prelaska s polunomadskog transhumantnog stočarstva (najčešće se tetoviralo na paši) na sjedilački način života. Također, ondje je komunističkim vlastima bilo nepoželjno da netko nosi križ na lančiću, kamoli da ga tetovira. Postalo je nepoželjno i da djevojčice u osnovnu školu dolaze tetovirane. Sicanje križa djevojčicama tradicionalnim načinom preživjelo je do 1970-ih u nekim krajevima središnje Bosne i Rame, gdje je 1984. zabilježen posljednji slučaj, kada je kći (1969. godište) sicala njena također sicana majka. Ovaj običaj se u novije vrijeme obnavlja, ali nije riječ o sicanju ako smjesa nije tradicionalna i ako se ne boca po starinski, iglom do krvi.

Većinom se prvo nanosi boja i onda se iglom boca koža, rjeđe obratno, a najrjeđe se boja izravno unosi iglom. Često se prije bocanja mjesto natrlja koprivom. Posebnost zapadne Hercegovine je da se prvo sicala koža iglom uz pomoć kalupa od mlade jasenove kore, a tek onda se u ranu utrlja boja. Oko Čapljine se za kalup umjesto jasenove koristila drenova kora i list smokve, a oko Ljubuškog klenova kora. Upotreba više igala zajedno (2 do 3), kao i trna ili šila umjesto igle zabilježena je samo u dijelovima zap. Hercegovine. Poslije se na ranu često stavljao plavi papir.

Najčešći sastojak smjese, pogotovo u Bosni je čađa (saja), koja nije zabilježena u Usori, oko Prnjavora i istočno od Neretve. U tim krajevima se najčešće koristio ugljeni prah, kao i u Dalmatinskoj zagori i Livanjskom polju. Čađa i ugljeni prah podjednako su zastupljeni u zap. Hercegovini. Rijetko se u različitim krajevima koristio barut, i to sporadično u Hercegovini, Livnu, Kupresu, Lašvanskoj (Travnik, Vitez, Busovača) i Lepeničkoj dolini (Kiseljak, Kreševo, Fojnica) te još rjeđe tinta i tuš (oko Visokog, Kraljeve Sutjeske, Kiseljaka i Stoca, Jošani u Lici, Koprivna u Slavoniji).

Zapadna Hercegovina je karakteristična i po tome što se u smjesi koristio samo ugljeni prah, čađa ili barut. Slina kao dio smjese zabilježena je istočno od Neretve, na Livanjskom polju, u Zagori, Usori i središnjoj Bosni, i to svuda sporadično. Sveta voda zabilježena je većinom u Zagori i sporadično ist. Hercegovini, Livnu, Duvnu, istoku središnje Bosne i oko Brčkog i Prnjavora. Vrlo rijetko su korišteni petrolej (Lepenica i oko Brčkog) i mast (oko Zavidovića i Stoca).

Protuupalno djelovanje u smjesi najčešće su imali med ili mlijeko, koje je u nekim krajevima moralo biti majčino. Med i mlijeko su podjednako zabilježeni u središnjoj Bosni, a nisu zabilježeni u Hrvatskoj, velikoj većini Hercegovine, Livanjskom polju, Usori i oko Žepča, Zavidovića i Kotor Varoša. Majčino mlijeko koristilo se u središnjem prostoru BIH, a većinom u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini, Rami, Uskoplju, Bugojnu, Jajcu, Kraljevoj Sutjeski i Kupresu. U nekim krajevima (npr. Kupres) bilo je važno da to bude mlijeko žene koja doji muško dijete, a u nekim (npr. Kraljeva Sutjeska) žene koja doji plavooko dijete, zbog vjerovanja da će se znamen (tetovaža) bolje primiti. Rjeđe se u središnjoj Bosni koristilo obično mlijeko (kravlje ili ovčje). U Voljicama (Uskoplje) koristilo se mlijeko crne ovce. Ni majčino ni obično mlijeko nisu zabilježeni u Hercegovini, Hrvatskoj, Livanjskom polju, Usori, sjeveru središnje Bosne te oko Bihaća i Brčkog. Med je korišten u središnjoj Bosni (osim Žepča, Zavidovića i Kotor Varoša), Rami, oko Bihaća, Prnjavora, Brčkog i zaleđu Neuma.

Osim najčešćih naziva sicanje (zap. Hercegovina, dio središnje, sjeverne i JZ Bosne, Dalmatinska zagora, Jošani u Lici) i bocanje (većina središnje i zap. Bosne), zabilježeni su pojedinačni nazivi bockanje (uz bocanje), sjecanje (između Rame i Konjica, oko Stoca), šecanje/śecanje (Popovo polje), šaranje (oko Stoca), drocanje (oko Kotor Varoša), krizma (oko Nevesinja), križićanje (obično istočno od Neretve) i križevi (Visoko). Prema nazivu, sredstvu i načinu tetoviranja, običaj je u Dalmaciju prenesen iz Hercegovine i Livanjskog polja, a u okolicu Bihaća, ličke Jošane i slavonsku Koprivnu iz središnje Bosne. Te spoznaje odgovaraju onome što znamo o migracijama na tim područjima u vrijeme osmanske vlasti i kasnije, kao i rasporedu dijalekata.

Danas živuće tetovirane bake na cijelom području od Kiseljaka i Kotor Varoša do Duvna među razlozima tetoviranja uvijek navode isti. Bez obzira kažu li da su sicane ili bocane, razlog je „zato što smo (H)rvati i katolici“. Hrvatski i katolički identitet tih starih Bosanki i Hercegovki nemoguće je prebrisati ili negirati, jer je on urezan u srce, um i doslovno u kožu.