Kako je Neum pripao BiH – povijesni prikaz teritorijalne pripadnosti Neuma i okolice

Otvaranjem Pelješkog mosta, ostvario se dugogodišnji san. Ostatku Hrvatske značajno su bliži Pelješac, Korčula, Dubrovnik i dubrovačko primorje, Konavle, Elafiti i Mljet. Spajanje juga Hrvatske s ostatkom domovine od velikog je značaja za cijelu Hrvatsku, a posebno za dosad poprilično izolirani Pelješac i Korčulu, za njihove stanovnike i goste. Od kakvog je značaja Pelješki most za svakodnevni život, primjerice stanovnicima doline Neretve, svjedoči značajno poboljšana dostupnost njima najbližoj općoj bolnici – dubrovačkoj. Čak i ako ne računamo vrijeme izgubljeno na ljetne gužve i dvostruki prelazak državne granice, most skraćuje put od Komarne u dolini Neretve do Brijeste na Pelješcu za vrijeme potrebno od Zagreba (Lučko) do Ogulina ili Ravne Gore. Sve to zahvaljujući mostu dužine podjednake udaljenosti od Trga bana Jelačića do Mosta slobode na Savi.

No, mnogo Hrvata ne zna kako su Neum, poluotok Klek i otočići Veliki i Mali Školj, lokaliteti koji su povijesno i geografski bili u Dalmaciji, postali „bosanskohercegovačko more”. Općina Neum danas ima 5000 stanovnika, od čega 98% čine hercegovački Hrvati.

Malena i bogata Dubrovačka Republika uspjela je održati svoju „lijepu, dragu i slatku” slobodu, premda je bila u društvu triju golemih sila – Osmanskog Carstva, Mletačke Republike i Habsburške Monarhije. Dubrovačka sloboda, koju Ivan (Dživo) Gundulić naziva „darom u kom sva blaga višnji nam Bog je dô”, očuvana je zahvaljujući genijalnoj dubrovačkoj diplomaciji. Nakon što su se Mlečani učvrstili uz njene granice, pragmatična Dubrovačka Republika prepustila je Turcima Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu (od 1947. u Crnoj Gori). Tim potezom, Dubrovčani više nisu imali granicu s Mletačkom Republikom. Ako bi Mlečani htjeli kopnom napasti Dubrovačku Republiku, morali su prvo napasti teritorij Osmanskog Carstva. To je odgovaralo Dubrovčanima koji su slobodu čuvali i podređenim, ali lukavim odnosom s Turcima. Odgovaralo je i Turcima, jer su imali izlaz na more. Korisno za stare Dubrovčane, dugoročno štetno za njihove mnogo kasnije potomke.

Dubrovačka Republika više je puta poharana epidemijama i sukobima s Mlečanima te znatno oslabljena posljedicama otkrića Amerike, zbog preusmjeravanja trgovačkih puteva sa Sredozemlja na Atlantik. Gospodarski oporavak Republike prekinut je 1667. najjačim potresom u hrvatskoj povijesti, koji je Dubrovnik pretvorio u ruševine ispod kojih je poginulo oko 1200 ljudi. Ono što nije razrušeno, stradalo je u velikom požaru nakon potresa. Od Dubrovnika su ostali samo zidine i nekoliko važnih objekata. I u tako nepovoljnoj poziciji, izložen mletačkoj i osmanskoj prijetnji, uspio je očuvati slobodu.

Kriza je posebno bila teška za vrijeme mletačko-turskog Morejskog rata (1684–99). Dubrovčani su bili prisiljeni na borbu za opstanak, trgovina je potpuno obustavljena, a mletačke i osmanske trupe u više su navrata pljačkale dubrovačka sela. Pomorstvo i trgovina Republike dovedeni su na rub propasti. Završetkom rata, istakla se dubrovačka diplomacija u mirovnim pregovorima 1699. u Srijemskim Karlovcima, od kada datira granica kod Neuma. Razgraničenjem je Mletačka Republika zadržala novi posjed (Acquisto nuovo). To su bili gradovi Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela, na koje se prestankom turske vlasti proširilo ime Dalmacija. Uz to je dobila Peloponez (Moreju) te obalni pojas u Boki kotorskoj od Herceg Novoga do Risna. Upravo u takvim okolnostima, Dubrovačka Republika zatražila je da Osmanlijama pripadnu područja u predjelu zaljeva Klek–Neum i Sutorine, što je i prihvaćeno.  

Turci su 1714. poveli novi rat protiv Mlečana. Nakon sklapanja vojnog saveza s Mlečanima, u rat protiv Osmanlija 1716. stupila je i Habsburška Monarhija. Tijekom rata, Mlečani su uz pomoć domaćega stanovništva Dalmacije i Hercegovine, odbili napad Turaka na Sinj (kolovoz 1715.), osvojili Trilj, Prolog, Plavno, Strmicu, Imotski, Popovo polje i Trebinje te područje do Mostara. Zauzeli su sav turski teritorij uz dubrovačku granicu, spojivši Dalmaciju sa svojim posjedima u Boki. Tada se ponovno istaknula dubrovačka diplomacija. Uslijedio je mirovni sporazum 1718. u Požarevcu. Razgraničenjem se mletačka Dalmacija proširila prema sjeveru na Imotski i dolinu Cetine (Acquisto nuovissimo, najnoviji posjed). Nova granica je otprilike slijedila greben planina Dinare i Kamešnice, s tim da su njihovi najviši vrhovi do danas ostali u BIH. Mlečani su u ratu izgubili Peloponez, uporišta na Kreti i Gabelu na Neretvi, koja prestaje biti dio Dalmacije i do danas je ostala u BIH. Mlečani su morali napustiti i osvojeno područje u dubrovačkom zaleđu, odnosno Hercegovini. Time su zalaganjem dubrovačke, ali i austrijske diplomacije, potvrđene odluke mira u S. Karlovcima 1699., kojima je Osmanskom Carstvu bilo prepušteno područje Kleka, Neuma i Sutorine. To razgraničenje je dovršeno 1721. godine. Ponta Kleka (vrh poluotoka Klek), kao i Veliki i Mali školj (iskazivani i kao Veli i Mali škoj) ostali su pod mletačkom vlašću. Zaljev Kleka ostao je “mare mortuum” i u njega se nije smjelo uplovljavati bez mletačkog dopuštenja. Granica Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, dogovorena Požarevačkim mirom 1718., mahom se poklapa s današnjom hrvatskom granicom Dalmacije i BiH.

Nakon što Napoleonovim osvajanjima 1797. godine Mletačka Republika odlazi u povijest, Austrija je prepustila Francuzima Dalmaciju i Boku, a smetnja povezivanju tih područja bila je Dubrovačka Republika. U utrci za vlašću nad istočnom jadranskom obalom, francuske trupe doprle su do sjevernih granica Republike, a ruska flota zauzela je Boku. Dubrovnik se našao u bezizlaznoj situaciji, stiješnjen između francuskih i ruskih trupa. Nije više mogao balansirati između čekića i nakovnja. U opasnosti od ruskog zauzeća, Dubrovnik se 1806. bez otpora predao Francuzima koji su dvije godine kasnije ukinuli dubrovačku neovisnost i u međuvremenu porazili Ruse i Crnogorce. Nema više granice kod Kleka i Sutorine, Dubrovnik je u sastavu Ilirskih pokrajina, a Francuzi su 1811. preko Neuma izgradili „Napoleonovu cestu” i tako povezali Dubrovnik i Dalmaciju.

Padom Napoleona i austrijskom vlašću u Dalmaciji, Turci su se izborili za obnovu granice kod Neuma dogovorene 1718. No, ta granica nije postojala od austrougarske okupacije BiH 1878. pa sve do neovisnosti Hrvatske 1991. Austro-Ugarska je Neum pridružila Makarskomu kotaru „Kraljevine Dalmacije”. Nakon raspada Austro-Ugarske, Neum se nalazio u Mostarskoj oblasti, a zatim u Primorskoj banovini. Dijelovi Banovine Hrvatske uspostavljene u kolovozu 1939. bili su Neum i Dubrovnik koji 1941. ulaze u sastav NDH. Uspostavom druge Jugoslavije, komunističke vlasti zanemaruju geografske i nacionalne granice Banovine Hrvatske i oživljavaju granice propale austrougarske pokrajine BiH iz 1878., nastale mletačko-osmansko-habsburškim razgraničenjima. Time je granica kod Neuma ponovno uspostavljena kao republička granica unutar federalne Jugoslavije. Interesi naroda koji ondje živi nisu uzimani u obzir, osim ako su se poklapali s jugoslavenskim interesima, kao što je slučaj pomicanja granice na Istru, Kvarner, Zadar, Međimurje i Baranju. Odsijecanje hrvatskog povijesnog, geografskog i nacionalnog teritorija na dva dijela kod Neuma, dugoročno je bilo štetno za Hrvatsku, a kasnije se pokazalo i štetno za EU.

Upit vezan za presijecanje Hrvatske u Neumu postavio je Petar Šegedin, književnik i akademik iz Korčule, u knjizi „Svi smo odgovorni?”. Odgovor na knjigu koju je 1971. izdala Matica hrvatska, bio je društveno izopćenje Šegedina. Nasilnim gušenjem Hrvatskog proljeća, došlo je do šutnje o hrvatskim interesima, granicama, pa tako i Neumu. U takvom ozračju je 1974. godine vođen postupak omeđivanja katastarskih općina. Radovan Vuletić iz Geodetskog zavoda u Sarajevu je temeljem krivotvorenog “Zapisnika o razgraničenju k.o. Neum”, upisao ili naložio upisivanje dijela teritorija SR Hrvatske u k.o. Neum, u katastar SR BiH. Riječ je o vrhu poluotoka Klek, Velikom i Malom školju. Dva školja bila su u vlasništvu hrvatske obitelji Gučić do nacionalizacije 1948., kada su upisana kao vlasništvo NR Hrvatske. Raspadom Jugoslavije i završetkom Domovinskog rata, javlja se ideja o gradnji Pelješkog mosta. Aktualiziralo se pitanje razgraničenja oko spornog vrha Kleka i dva školja. Predsjednik RH Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BIH Alija Izetbegović 30. 7. 1999. potpisali su sporazum o granici. Njime su navedena sporna područja u sastavu BiH. 

Dubrovčani su bili prisiljeni srušiti „kopneni most” do mletačke Dalmacije, kako bi prodisali uslijed mletačke ugroze. Učinili su svoju republiku otokom, kako bi prodisala njena trgovina, promet, sloboda kretanja ljudi, roba i usluga. Zapravo je iz istih razloga u današnje vrijeme bilo nužno spojiti područje nekadašnje Dubrovačke Republike s ostatkom Dalmacije i RH. Povijest se i opet ponovila, ali ovaj put u drugačijem obliku. Nije više bilo korisno „rušiti mostove”, nego izgraditi novi.
No, da nije bilo zasluge branitelja, junačke i uspješne obrane i deblokade Dubrovnika, ne bi se Pelješkim mostom imalo što spajati. U Domovinskom ratu, Dubrovnik i Neum bili su velikosrpski ciljevi. Konavle privremeno okupirane u srpsko-crnogorskoj agresiji. Dubrovnik teško stradao uz velike žrtve, ali je obranjen.

Hrvatski jug konačno je spojen s ostatkom Hrvatske!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.