Izdvojeno Kultura Novosti

Neprijatelj moga neprijatelja nije nužno prijatelj – o bočnim napadima na samobitnost hrvatskoga jezika

Adio, Dražene

Odavna sam zaključio kako je znatno lakše pomoći neznancu nego bliskomu licu jer takva je pomoć jednokratna, znatno nas manje stoji, ne treba je ponavljati, a čini nas dobro raspoloženima. Znatno je teže biti uz osobu blizu kojoj je stalna pomoć nužna. Tad blizinu ne možemo podrediti raspoloženju, moramo biti uz nju i kad nismo neke volje te kad nam se čini da je pomoć uzaludna ili da je druga strana ne prihvaća. Takva pomoć zahtijeva mnogo odricanja, trpljenja i strpljenja, a nagradu nam ne jamči nitko osim ako nismo u vjeri gorljivi poput prvih kršćana. Uostalom, nije li mnogo lakše ljubiti tijekom jednoga ljetnog sunčanog dana ne dočekavši dažd nego tijekom čitava života u kojemu se i smije, i grinta, i uspinje, i pada? Ljudi su potrebiti naše pozornosti posvuda oko nas iako ih katkad nastojimo ne primijetiti kako bismo, a ne isključujem, dakako, ni sebe iz toga kruga, umirili vlastitu savjest, ali i zato što smo svjesni vlastite nemoći da baš svakomu pomognemo. Dražen je bio dio svakodnevice. Kao klapac susretao sam ga na igralištu na kojemu je uporno tukao trice te godinama s njim igrao jedan na jedan kad ondje ne bi bilo dovoljno igrača (najčešće mi je u mladim danima Ogi bio dostatan u igru), a poslije negdje u Mistu, u posljednjih desetak godina najčešće kod picerije i Bašte, prije toga ispred Grikule, a gotovo uvijek na biciklu. Draženu si se morao javiti iako si znao da ti neće svaki put odzdraviti jer je to on i na njega se nisi smio ljutiti. Rijetki su u Mistu imali takvu povlasticu. Jedno me je jutro iznenadio u Bašti dok je ponavljao zgodu iz moje knjige: „… iz mraka mu se strogim glasom obrati stari znanac: Di ćeš, Tetreb?“ Otad mi je barem jednom tijekom ljeta, i to uvijek pored Bašte (gdje se sve i odigralo), ponavljao tu zgodu slatko se nasmijavši i slatko me time nasmijavši, a tijekom ostalih susreta obično bi se igrao riječima. Moje je ime prilagodio mjesnomu podneblju pretvorivši ga u Doma je Goj, a ja sam mu uzvratio kako njegovo znači drag ženama… Posljednju riječ kojom se poigrao bila je Hajduk, a vama ostavljam da odgonetnete što je iz nje izveo. Ima nešto u tim ljudima za koje se reče da „griedu rovno onjelima“ (nije on slučajno bio Anđelić), koji nam svojim životom svjedoče koliko su naizgled mali veliki, a naizgled veliki mali jer savjest nas prije ili poslije zapeče kad od njih odvratimo pogled ili kad se uzoholimo i pomislimo da smo nešto više od praha koji smo bili i u koji ćemo se vratiti, ima nešto u tim njihovim motima, osmijesima i raspoloženjima koja mi, ogrezli u vlastite krinke i glume, ne umijemo oponašati. Dražen je od danas član petorke mojih suigrača (jer nije on slučajno bio Dražen) koji svaki naš pokret prate s vječno nasmijanoga neba, od danas više ne ulazi u kuću sam jer gore mu je kao šuteru (jer nije slučajno bio ni Reggie) na mjestu razigravača Frano, na krilu Jubo, na vrhu reketa Paulo, a pod košem Željko dok ih s klupe prati najbolji šesti igrač Jurica. Bog sebi bira društvo, a mi se samo možemo upitati jesmo li zavrijedili da nam netko od njih doda balun.

Napad s boka

Hrvatski uglednici već gotovo dva stoljeća sa simpatijom prate političko oblikovanje crnogorskoga naroda i izgradnju crnogorske države, a standardizaciji su crnogorskoga jezika hrvatski jezikoslovci izravno pridonijeli kao sutvorci crnogorske gramatike. Nije nebitno napomenuti da su neki hrvatski jezikoslovci (poput Petra Tutavca Bilića) crnogorsku jezičnu samobitnost isticali još u razdoblju kad je to činio tek rijedak Crnogorac, a činio je to i jedini zatočeni hrvatski proljećar iz Crne Gore, Ivo Vicković iz Zubaca kod Bara, stanovnik sela četrdesetak kilometara istočnije od Budve, navodno najjugoistočnijega grada hrvatskog kulturnog prostora, kako navodi i uporno taj podatak ne mijenja Hrvatska enciklopedija, iako se Lovorka Čoralić, Igor Fisković, Vinicije Lupis, Saša Mrduljaš i moja malenkost uz barske snage (ponajprije Vladimira Marvučića i Iliju Vukotića) upinju Bar i njegovu okolicu (Svebarje) osvijestiti domovinskim Hrvatima i (naglasak je na toj čestici) kao dio neprekinutoga hrvatskog narodnosnog prostora ničim ne niječući pritom današnju pripadnost toga područja neovisnoj Crnoj Gori.

Ljudi, dajte pročitajte Ljetopis popa Dukljanina ako već ne čitate djela suvremenih hrvatskih povjesničara (umjetnosti) i filologa!

Hrvatska je tijekom stoljeća pod svoju zaštitu stavljala mnoge crnogorske borce za samostalnost, a Hrvati u Crnoj Gori plebiscitarno su podržali izdvajanje te države iz zajednice sa Srbijom. Upravo me je stoga prije nekoga vremena zaboljelo dok sam čitao kako crnogorski jezikoslovac Milorad Nikčević, koji je četrdesetak godina predavao na hrvatskim sveučilištima, u crnogorsku renesansu, barok i postbarok uključuje hrvatske bokeljske književnike, a između redaka i Dubrovčane. Nedavno je, pak, u jednome od najčitanijih crnogorskih dnevnika, Pobjedi, počeo izlaziti podlistak u kojemu se, barem u prvome nastavku, crnogorska obrana od srpskih posezanja uvelike svodi na nijekanje postojanja Hrvata i hrvatskoga jezika u današnjoj Crnoj Gori (i ne samo u njoj nego na cjelokupnome štokavskom području) iako o postojanju Hrvata u Boki kotorskoj govore i strani putopisci (Petar Andrejevič Tolstoj prije tristotinjak jasno je razlikovao Hrvate od Crnogoraca i Srba u Boki kotorskoj) i domaći ljudi (kao i mnogim inim hrvatskim književnicima i slovničarima etnonim je Slavo istoznačnica za Hrvata i Peraštaninu Juliju Baloviću, Maro Dragović spominje vas rod hrvacki, a bokeljske su se knjige u Mletcima prodavale pod oznakom hrvatskih knjiga). U raspravu se o narodoslovlju južnih Slavena pritom uopće nisam upustio iako bih i o tome imao što reći jer autor potpuno izvan suštiva navodi misli Radoslava Katičića koji je itekako znao da hrvatski srednjovjekovni povijesni prostor nije prestajao na Cetini, Neretvi i Prevlaci. Pritom Katičić nikad nije odricao pravo drugim pripadnicima južnoslavenskih naroda na neke dijelove zajedničke baštine, ali se ni u znatno težim vremenima nije odricao hrvatskoga imena koje se od srednjovjekovlja spominje na cjelokupnome području povijesne Duklje. Hrvatsko se ime, naime, i nakon Drugoga svjetskoga rata protezalo na crnogorske dijelove Sandžaka (https://likemetkovic.hr/portal/zanimljivo-otkrice-domagoja-vidovica-hrvati-pravoslavci-u-crnogorskome-dijelu-sandzaka/), a u katoličkim se krajevima od Prevlake do Dobre Vode, i to u kontinuitetu, spominje do danas. Autora je pritom potrebno upozoriti na to da se Crna Gora spajala s Bokom kotorskom kao poseban entitet, a da su Muo i Spič na koncu austrougarske vladavine bili pravaška uporišta nepunih dvadeset godina nakon smrti Srećka Vulovića, tijekom čijega života na temelju „narodnih predanja“, navodno, u Boki ne bje Hrvata iako je spomenuti Rus Tolstoj prethodno svjedočio da su katolički Peraštani Hrvati poput Dubrovčana i Pelješčana. Pritom si autor ne postavlja pitanje zašto se ni Njegoš ni bilo koji od začetnika suvremene crnogorske književnosti ne proziva baštinikom navodnih „crnogorskih“ književnika Pime, Bizantija, Dragovića, Paskovića, Zlatovića kad su već suvremeni bokeljski književnici poput Alfirevića, Čižeka ili Vide potpali pod hrvatski narodnosni ključ, a ni otkud opis Crnogorskoga pazara na Tabačini pred Kotorom ako su Boka i Crna Gora povijesno isti prostor. Štoviše, gradi se nevježom, pa primjenjuje selektivni pristup vrelima (ne spominje glotonim hrvatski istoznačan glotonimu ilirski ni u Kašića ni u Šitovića, a ni već spomenuti etnonim Slaven istoznačan etnonimu Hrvat) vrlo sličan onomu kojim se služe i velikosrpski „stručnjaci“ koji proizvode barbarizme kao što je „lingvistički jezik“, a o čijim je metodološkim postavkama grehota govoriti.

Mene ipak osobno znatno više brine činjenica da su Hrvati posve trpni (da ne rečem pasivni) te dopuštaju da nas se sa svih strana nagriza. Pritom čak i naši najuzoritiji uglednici nalaze opravdanja za naše sveučilišne profesore (i to profesore starije i novije književnosti!) koji potpisuju deklaracije što ruše sve ono za što se borimo. Zbog takvih njihovih stavova našim ljudima valja objašnjavati da je naše ono što je očito naše. Upravo nam zato nepročitane ili krivo pročitane dokumente zastiru „narodna predanja“ po kojima su i crkve s latinskim dovratnicima nekoć bile pravoslavne, pravoslavni manastiri izgrađeni koncem XVII. stoljeća navodno stariji od katedrale svetoga Tripuna iako ih nijedno vrelo na spominje, a bokeljski i svebarski govori crnogorski iako ako koza laže, ne laže rog, pa se diljem Crne Gore katolička groblja nazivaju hrvatskima iako hrvatsko ime, kako veli autor, ne spominju „narodna predanja“. Srećom ima i mladih snaga (poput Viktora Matića) koje razumiju što se iza brda valja i odgovaraju u skladu s duhom vremena (https://threadreaderapp.com/thread/1552598883175366656.html). Oni bude nadu da nam je budućnost ipak svijetla. Na koncu valja poručiti našim dragim južnim susjedima da im obrana od sjevernih susjeda neće biti učinkovita ako slabe saveznike s juga i zapada, čije su utvrde nekoć bile vojna, a danas su kulturna brana od najezde sa sjevera i istoka.

Mačak pod šljemom

            Na plaži slušam priče iz davnine. Tonko je htio od grada spasiti svojega tovara. Kako su zrna grada bila veličine oraha, na glavu je stavio lonac kako ne bi ostao bez nje i krenuo u misiju spašavanja. Međutim, tovara je prestrašila buka te je potekao kroz prodocu dok je spasitelj za njim trčao i dozivao ga. Istodobno je fauna plesala u ritmu odjeka bubnja u koji se prometnuo lonac, a je li tovar preplivao valu ili kanal, ostavljam vašoj mašti ili glazbi Dina Dvornika na volju.

O autoru

dr. sc. Domagoj Vidović

dr. sc. Domagoj Vidović

Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.