Dražimir Jukić (47), predsjednik Zbora udruge veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, govori o braniteljskim prosvjedima, pregovorima s premijerom i svom ratnom putu.
Dražimir Jukić (47) predsjednik je Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi (ZUV HGP) i jedan od vođa braniteljskih prosvjeda. U razgovoru za Jutarnji.hr, osim o braniteljskim prosvjedima i očekivanjima vezanima uz razgovore s premijerom i ministrima Matićem i Kotromanovićem, progovara o svom životu i ratnom putu na kojem je ostao bez lijeve noge.
“Hrvatska javnost nije shvatila zašto sam na sastanku s premijerom Zoranom Milanovićem, ministrom branitelja Predragom Matićem i Antom Kotromanovićem, ministrom obrane, inzistirao na objavljivanju registra agresorske vojske,” na početku razgovora tumačio je Dražimir Jukić (47), umirovljeni bojnik i osamdesetpostotni hrvatski ratni vojni invalid.
Jukić je prošlog ponedjeljka, zajedno s medijski eksponiranima Đurom Glogoškim, Josipom Klemmom i nešto manje javnosti poznatim Tihomirom Trešćecom, predsjednikom Udruge oboljelih od PTSP-a, bio u delegaciji hrvatskih branitelja koji već 230 dana prosvjeduju u šatoru postavljenom u Savskoj cesti 66.
Naslijedio Antu Deura
Od prvoga je dana, točnije od 20. listopada prošle godine, u samom vrhu prosvjedničke skupine, a na neki je način naslijedio Antu Deura koji se povukao iz prosvjeda i s čelništva Zbora udruge veterana hrvatskih gardijskih postrojbi. Deur je imenovan savjetnikom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za branitelje i povukao se s mjesta predsjednika Udruge, na čije je mjesto jednoglasno izabran baš Jukić.
“S Deurom sam u dobrim odnosima. Moj suborac ne može biti u sukobu interesa i stvari su jasne. Hrvatska je javnost putem televizije mogla pratiti naš sastanak s premijerom. Tada su već bila 222 dana otkad su počeli naši prosvjedi i cijelo to vrijeme tražili smo razgovor.
Optimist sam u životu, pa i onda kada sam izgubio lijevu nogu i shvatio da ću do kraja života imati protezu, nisam odustajao. Tako i sada želim objasniti javnosti zašto zahtijevamo da se objavi taj registar agresorske vojske. Mi smo objavili naš registar hrvatskih branitelja. Ima nas oko 500 tisuća, ali nitko ne govori o tome koliko je u toj brojci poginulih u ratu ili umrlih nakon rata. Da ne govorim o onim braniteljima koji su sami digli ruku na sebe.
Nama je premijer Milanović na susretu, koji je putem televizije gledalo puno građana, rekao da su odlukom prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana ti ljudi, koji su napadali Hrvatsku i sve nas koji smo branili domovinu, abolirani, odnosno sve im je oprošteno. Ma, slažemo se s tim, ali kako se možemo pomiriti s činjenicom da danas u Hrvatskoj imate ljude koji su ratovali u toj njihovoj SAO Krajini i pucali po nama, znači bili su agresori, a ostvaruju preko naših civilnih institucija jednaka prava kao mi koji smo branili Hrvatsku i borili se protiv njih. Pitam vas, trebaju li hrvatski porezni obveznici plaćati one koji su pucali po nama što smo branili našu državu i omogućiti im mirovinu, a bili su agresori?”
Glogoški u Saboru
U noći s četvrtka na petak prošli tjedan, dok je većina hrvatskih građana strepila hoće li se proliti krv branitelja ili specijalnih policajaca koji su opkolili crkvu svetog Mark, Jukić je svoje vrijeme provodio upravo u toj crkvi:
“Prošloga smo se četvrtka okupili na Trgu sv. Marka jer je Udruga stopostotnih ratnih vojnih invalida prve kategorije, na čelu s Đurom Glogoškim, imala u 14 sati zakazan sastanak u Saboru RH. Prije nas, od 10 do 12 sati, na tome je trgu prosvjedovala skupina ljudi okupljenih u ime spašavanja Imunološkog zavoda, što smo mi podržali jer se ovaj naš braniteljski prosvjed pretvorio u nešto puno više i značajnije. Nismo mi tu u Savskoj samo zbog branitelja, već nam dolaze brojni nezadovoljni ljudi, nezaposleni ili zaposleni bez plaće, svi oni koji su nezadovoljni situacijom u državi. Nakon odlaska nezadovoljnih djelatnika Imunološkoga zavoda shvatili smo da stižu jake policijske snage koje nas jednostavno počinju opkoljavati.
Đuro Glogoški je u međuvremenu zatražio razgovor s premijerom Zoranom Milanovićem, jer je znao da je sjednica hrvatske Vlade zakazana toga dana u 15 sati, ali odgovora nije bilo. Otišli smo na svetu misu oko 19.30 sati i stigla nam je dojava oko 21 sat da će nas policija silom privesti. Puno toga ste vidjeli na televizijama, ali ja sam bio unutra s našim braniteljima i moram vam reći da uopće nije bilo ugodno biti sudionik tih događaja. Policajci su tri puta silom pokušali ući u Crkvu, ciljano su htjeli uhvatiti i izvesti Josipa Klemma i nakon tih silnih naguravanja mogu vam reći da su pripadnici specijalne policije ulazili u prostor crkve te tako prekršili ugovore koje naša država ima s Vatikanom o nepovredivosti crkvenih prostora.
Hvala pateru Iki Manduriću, Damiru Stojiću i mladim dečkima franjevcima bogoslovima koji su napravili nekakvu tampon zonu između nas i policajaca. Normalno je da su crkvena vrata bila otključana, jer smo bili na misi pa smo i ostali unutar tog prostora kada smo čuli da nas policija hoće rastjerati.”
Prisjećajući se noći kada je Hrvatska strepila kako će završiti cijela priča, Jukić kaže da je najmanje brinuo o sebi jer je bio okružen teškim ratnim invalidima koji imaju specifične potrebe:
“Bili su to neljudski uvjeti koje zdrav čovjek teško može razumjeti. Nije bilo WC-a jer nam je policija zabranila izlazak iz crkve i prilaz kemijskom nužniku koji je bio postavljen na trgu. Najtežim invalidima, koji su većinom bili u crkvi, bilo je slabo. Nisu dozvolili ni donošenje lijekova, što je stvarno nehumano. Što je najgore, dolazi jutro i prolazi 8 sati kada je dozvoljeno prosvjedovati ispred Vlade i Sabora, a nas policajci i dalje blokiraju.”
“Ni milicija nije tako”
“Znam da nisu pustili ni ljude iz Hrvatskoga helsinškog odbora, Čička i Peternela, niti neke saborske zastupnike koji su nam htjeli dostaviti hranu i vodu. Uglavnom, kažu mi stariji ljudi da ni nekadašnja milicija nije tako upadala u crkve, a ja sam bio iznenađen tom silinom i namjerom tih dečki iz naše, hrvatske policije, koji su u tri navrata htjeli ući u crkvu. Kad sve ovo završi, tražit ćemo odgovornost ljudi koji su zapovjedili ovakvo postupanje policije prema nama braniteljima,” kaže Dražimir.
Dražimir Jukić dao je lijevu nogu za domovinu. U izvidničkom pohodu, duboko u teritoriju agresorske vojske, 22. lipnja 1993. stao je na nagaznu minu. U sekundi je shvatio da više nikada neće potrčati ili zaigrati nogomet.
“Sve je to potrajalo par sekundi. Cijeli mi je život prošao kroz glavu i gledao sam svoju nogu koje više nema, krv se slijeva, a nakon nekog vremena prestao sam se samosažalijevati. Dva suborca su me nosila prema našim položajima, a treći je trčao po pomoć kako bi me dečki izvukli na naš položaj.”
S protezom na bojište
Sve stvari iz doba Domovinskoga rata Jukić bi rado preskočio:
“Razgovaram s vama jer sam životni optimist i hoću svima pokazati da se borimo za desetke tisuća branitelja koji su doslovce obespravljeni. Ne želim da itko od mojih dečki, zbog kojih sam sve ove dane u šatoru, pomisli da tražim išta za sebe ili da se želim reklamirati u medijima.”
Dražimir, krsnoga imena Dragan Jukić rođen je 1967. u selu Guber kod Livna, u susjednoj BiH. Pokojni otac i majka radili su u Njemačkoj, a mali je Dražimir odrastao u Solinu. Nakon srednje škole došao je u Zagreb te je odmah na početku Domovinskoga rata postao pripadnik Tigrova, prve gardijske brigade. Poslije postaje članom 7. gardijske brigade Pume, pod zapovjedništvom pokojnoga generala Ivana Koradea. Upravo je u toj postrojbi Jukić ranjen i ostao bez noge.
“Na tom je području sadašnje odmorište Pristeg na autocesti Zagreb – Split. Dečki su me tri sata izvlačili prema Vučjem Brigu jer je to bila jedina kota na uzvisini kako bismo mogli vidjeti agresore ako krenu na nas. Znao sam da sam ostao bez lijeve noge i nekako su me prebacili u šibensku bolnicu. Supruzi Nadi nisam htio reći da sam zapravo invalid, jer sam se bojao da bih je šokirao. Već smo imali kćer Sunčicu, a kada sam bio ranjen, supruga je bila trudna s drugom kćeri, Žanom. Normalno da moje zatajenje činjenice da sam ostao bez noge nije dugo trajalo pa je Nadi bilo sve jasno kada me je vidjela u bolničkom krevetu. Bogu hvala na podršci supruge, koja je uvijek vjerovala u mene i shvatila zašto se borim. A malo bi koja supruga dala podršku svojemu mužu koji bi se nakon dva, tri mjeseca odlučio vratiti na bojište s protezom umjesto noge. Iako je shvatila da joj Dražimir malo izbjegava istinu kada joj je priopćio da njegova 7. brigada ne može bez njega, pustila je muža da se i dalje bori za Hrvatsku.”
Relacija Zagreb – Zadar
“Već tada sam shvatio da je najgore za mladoga čovjeka biti u mirovini. Tako vas stavljaju u glupi položaj bespomoćnosti i beskorisnosti. Nakon rata sam umirovljen 30. svibnja 1999. godine jer su Zakonom propisali da invalid ne može biti profesionalni časnik”
Dražimir Jukić vjenčao se s Nadom, djevojački Lasić, 1990. godine, a imaju četvero djece: kćeri Sunčicu (24) i Žanu (21), koje studiraju u Zagrebu, te dvojicu mlađih sinova Nikolu (18) i Petra (8). Jukićeva obitelj živi u Zadru, a Dražimir zadnjih sedam mjeseci živi na relaciji Zagreb – Zadar. Nakon umirovljenja 1999. godine Jukić je, prema vlastitim riječima, dvije godine proveo razmišljajući kako se prilagoditi na civilni život. Otvorio je građevinsku tvrtku u središtu Zagreba. U zlatno je doba zapošljavao četrdesetak radnika, a kažu nam njegovi bivši radnici, nakon gašenja tvrtke koja je potonula zbog krize i recesije, da je bio vlasnik kakvoga samo mogu poželjeti. Jukić danas s mlađim bratom i sestrom vodi posao iznajmljivanja apartmana u obiteljskoj kući u Stobreču pokraj Splita.
O razgovorima s Vladom
“Već sam vam rekao da sam životni optimist. Zato se i radujem novom susretu nas branitelja s premijerom i ministrima Matićem i Kotromanovićem. Ima toliko stvari koje moramo riješiti. Pa i sam je premijer Zoran Milanović rekao da mu nije jasno zašto je još uvijek na snazi Zakon koji krajem 2005. propisuje da više ne možete oboljeti od PTSP-a. Borit ću se i za objavu registra agresorskih vojnika pa neka to bude politička odluka hoće li on biti javan ili ne. Po tome registru ćemo pomoći i pravosudnim organima, ali i običnim ljudima koji još uvijek traže nestale hrvatske branitelje, kojih je nešto manje od tisuću i pol. Pa i to aboliranje ljudi koji su pucali na nas branitelje, ali i na sve koji danas žive u Hrvatskoj, zasad samo znači izjednačavanje žrtve i agresora.
A kada me pitate kako sam doživio naš braniteljski susret pred TV kamerama s premijerom i ministrima? Što da vam kažem? Više me je zvala žena i sva moja djeca kada sam bio s braniteljima u crkvi svetoga Marka jer nisam znao hoću li izaći živ. A ovaj politički susret? Neka je krenulo. I dalje mislim da ministar branitelja Predrag Matić laže cijelu javnost i premijera Milanovića. Ako zna da ima 150 tisuća lažnih branitelja od nas pola milijuna registriranih, zašto ih ne razotkrije? I ne trebaju mu te fore oko viza za Kanadu gdje će pobjeći, jer nam vize za Kanadu ne trebaju od 2009.”
Izvor: jutarnji.hr
Foto: braniteljski.hr
