„Počnem puzati prema njima i vidim Gavrana kako nepomično leži. Izvlačili smo ga 15-ak minuta, iščekivali helikopter koji smo odmah dozvali. Stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo.”
18. travnja 1968. u Senju je rođen jedan od najvećih heroja Domovinskog rata – Damir Tomljanović – Gavran. Ovaj se mladić 5. kolovoza 1990. iz rodnoga Senja zaputio u obranu domovine, rekavši: „Majko, treba braniti Hrvatsku”, a upravo je jučer, 17. veljače, obilježena 22. godišnjica njegove pogiblji na obroncima Velebita.
Da je riječ o jedinstvenom junaku, s velikim poštovanjem potvrdio nam je njegov suborac, bivši pripadnik legendarnih Tigrova, Domagoj Jurčić – Sremac:
– Bio mi je zapovjednik. Prošlo je više od dva desetljeća, a ja još ne mogu do kraja prihvatiti činjenicu da ga nema. Većina nas iz voda bili su odbjegli klinci iz JNA koji su se ratovanju učili u hodu. Gavran nije bio puno stariji, ali je u sebi nosio neobjašnjivu karizmu ratnika i vođe. Unatoč svojoj mladosti, uspio je kod mene i ostalih suboraca izazvati želju da ga slijedimo. Da, bio je hrabar, ali ne samo to. Ulijevao je osjećaj sigurnosti svojim vojnicima koji su onda iz sebe izvlačili odvažnost koju možda, da nije bilo Gavrana, nikad ne bi našli – rekao nam je Sremac.
Dodao je i da je vjerojatno najbolji primjer za to trenutak kada se na bojišnici oko Nove Gradiške i Okučana postavilo pitanje o tome tko će u izvidnicu:
– Pamtim tu neugodnu tišinu. Treba biti iskren i reći da su u takvim trenucima od straha svima oči „kao sarme”. A onda se začuje glas koji kaže: „Ja ću prvi”. Bio je to Gavran. Odmah nakon njega javilo se nas deset, najednom bi svi išli. On je uvijek išao prvi, a vraćao se zadnji. Takav čovjek nehotice svojim djelima izazove poštovanje kod ostalih, iako je uz hrabrost imao autoritet i određenu strogost. Ali, rat je jedno posebno teško stanje u kojem se mora znati red i Gavran je to znao. Ta strogost, međutim, nikako ne znači da on nije bio dobar čovjek. Dapače. Na jednom težem terenu kod Nove Varoši došlo je do ranjavanja i pogibanja naših dečki. U tom kaosu uspjeli smo izvući ranjene, ali do dvojice poginulih nismo mogli doći. Gavran se s tim nije mirio… Navečer se odlučio vratiti po tijela pa je nas nekoliko pokupio i krenuo u potragu. Nažalost, neuspješno jer je JNA već odnijela tijela koja su naknadno razmijenjena. Ali, od tada sam znao da, čak i ako pogineš, Gavran će se vratiti po tebe…
Domagoj Jurčić – Sremac sjeća se i dana kada je poželio nakratko napustiti ratište i otići posjetiti obitelj u Vukovaru:
– Nije mi bilo lako, sjećam se nervoze prije nego što sam se usudio pitati Gavrana da me pusti mojima u Vukovar. Kad sam ga konačno pitao, zagledao se u moju „rumunjku”, pušku koja ne spada baš u neku klasu, pružio mi svoju „sarovku” i rekao: „Idi, ali se vrati”. To su detalji po kojima prepoznaš veličinu čovjeka i njegovu želju da mu suborci ostanu živi. – ispričao nam je Sremac.
Samo najbolje o Gavranu pričao je i Ilija Vučemilović:
– Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se „nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je, vjerujte, od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova.
O posljednjim trenucima velikog vojnika svjedočio je Darko Katuša:
– Bilo je to 17. veljače 1994., na koti 1183, mjesto se zove Ruja, gdje smo štitili bok našeg položaja. U izviđanje smo krenuli Gavran, zapovjednik satnije i ja. Nije to bio jedan kobni rafal, pucalo se po nama dobrih petnaestak minuta. U jednom trenutku, bacili smo se na zemlju sva trojica, njih dvojica udesno, ja ulijevo. Zovem, nitko se ne odaziva. Počnem puzati prema njima i vidim Gavrana kako nepomično leži. U prvi sam mah mislio da je zbog pada ostao bez svijesti. Opipao sam puls, bio je slabašan i tada sam vidio neveliku rupu na sljepoočnici. Nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema. Izvlačili smo ga petnaestak minuta, iščekivali helikopter koji smo odmah dozvali. Stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo.
Za velikim zapovijednikom i istinskim herojem Domovinskog rata plakalo se diljem hrvatskih bojišnica:
– Nismo mogli vjerovati. Plakali smo kao mala djeca. Izgubili smo vođu, suborca i prijatelja. Suze su lijevale svima na prvoj liniji, ne samo nama Tigrovima…
Gavranovo su rodno mjesto Krivi Put kod Senja lani obišli njegovi suborci koji su odlučili obnoviti kuću u kojoj živi njegova majka:
– Živi u jako skromnim uvjetima. To nije dostojno za majku jednog heroja. – složni su Tigrovi.
Damiru Tomljanoviću posthumno je dodijeljen čin stožernog brigadira. Za života ga je više puta pismeno pohvalio predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak; nositelj je Spomenice Domovinskog rata 1990-1992 i Plakete 1. gardijske brigade. Posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista i Zlatnom plaketom “Tigar”.
Izvor: dnevno.hr
Izvor slike: hr.wikipedia.org
