In memoriam: Damir Tomljanović – Gavran

Damir Tomljanović rođen je 18. travnja 1968. u Veljunu Primorskom kod Senja. Odrastao je u Krivom Putu, školovao se u Senju i Zagrebu. Kao i brojni hrvatski mladići izuzetne hrabrosti i odlučnosti, dragovoljno je 5. kolovoza 1990. pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje kod Zagreba. Nakon reorganizacije te postrojbe i osnivanja Zbora narodne garde 15. svibnja 1991. pristupa Prvoj gardijskoj brigadi, Tigrovima.

Bio je u 4. pješačkom bataljunu te brigade, koji su se zvali Gavrani, te otud i njegov nadimak. S tom postrojbom sudjeluje na ratištima od Banovine i Korduna do istočne Slavonije. Bio je u Iloku, Bogdanovcima, Tenji, Vukovaru te u zapadnoj Slavoniji oko Okučana i Novske. Potom odlazi na Južno bojište. Sudjeluje u teškim borbama oko Veljog Vrha (kod Neuma), Osojnika, Slanog, Čepikuća te kasnijoj deblokadi Dubrovnika, Cavtata, Ćilipa i sve do Prevlake.

Prolazi sve dužnosti, od vojnika preko zapovjednika voda do dozapovjednika i zapovjednika satnije što postaje 1. srpnja 1991. Bio je od 8. svibnja 1992. zapovjednik 4. bojne 1. gardijske brigade. Nakon povratka s Južnog bojišta dolazi na čelo 2. pješačke bojne Tigrova s kojom najprije odlazi na karlovačko ratište a potom prelazi na zadarsku bojišnicu, na obronke Velebita. U razdoblju od 14. ožujka 1993. do 17. veljače 1994. postavljen je za zapovjednika 1. sektora IZM Zadar, Zborno područje Split, s odgovornošću za bojišnicu Benkovca, Obrovca i Gračaca.

Na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu, u vrlo često nemogućim i surovim vremenskim uvjetima velebitske planine, sa suborcima je mjesecima dijelio dobro i zlo te hrabro zapovijedao i sudjelovao u obrani terena koji je prethodno oslobođen u operaciji Maslenica.
Prilikom nadzora svojih položaja Damir Tomljanović – Gavran poginuo je 17. veljače 1994. godine na obroncima Velebita od neprijateljskog snajpera.

Da je riječ o jedinstvenom junaku, s velikim poštovanjem Gavrana se sjećaju njegovi suborci i prijatelj. Domagoj Jurčić – Sremac sjeća se i dana kada je poželio nakratko napustiti ratište i otići posjetiti obitelj u Vukovaru:

Nije mi bilo lako, sjećam se nervoze prije nego što sam se usudio pitati Gavrana da me pusti mojima u Vukovar. Kad sam ga konačno pitao, zagledao se u moju „rumunjku”, pušku koja ne spada baš u neku klasu, pružio mi svoju „sarovku” i rekao: „Idi, ali se vrati”. To su detalji po kojima prepoznaš veličinu čovjeka i njegovu želju da mu suborci ostanu živi.

Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljujući njemu. Velika je sreća što smo ga imali.

Prisjeća se Ivan Pasariček ovog heroja kojega je za života nekoliko puta pohvalio i sam predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Bio je iznimno hrabar borac i već s 26 godina obnašao je dužnost pukovnika. Posmrtno je promaknut u čin stožernog brigadira i odlikovan najvišim državnim odličjima. Najveće priznanje hrabrosti ovog ratnika zbilo se u srpnju 1994., kada je predsjednik Franjo Tuđman u Šepurinama kod Zadra svečano otvorio Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Damir Tomljanović – Gavran“.

S mnijenjem da se heroji Domovinskog rata nedovoljno ističu, da se mlađim generacijama ne spominju individue poput Tomljanovića, Blage Zadre, Andrije Matijaša – Pauka, Predraga Matanovića i mnogih drugih, dok je cijeli Domovinski rat potisnut na margine kao nešto što je produkt spleta loših političkih okolnosti, nešto što je bilo besmisleno i davno, objavljujemo ovaj članak. U čast istinskom heroju, borcu i čovjeku.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.