Bitka za objekte JNA u Našicama

Rat je u punom zamahu. Sada je potpuno jasno da se više ne može u rukavicama razgovarati s okupatorskom vojskom i s četničko-terorističkim bandama. Mi se moramo domoći kasarni, moramo se domoći i skladišta oružja jer nas pasivna obrana previše stoji. – rekao je Vladimir Šeks u posjeti Podravskoj Slatini 14. rujna 1991. godine za Večernji list.

Za vrijeme osvajanja vojnih objekata JNA na slatinskom području 16. rujna 1991. godine, vođene su opsežne pripreme oko blokade vojarne ”Jovana Ive Marinkovića” u Našicama.

Nakon osnivanja bataljuna ZNG-a za bivšu općinu Našice u sastavu 107. brigade ZNG-a Valpovo u srpnju 1991. godine vrše se početne pripreme za aktivnu obranu navedenog područja s obzirom na prijetnje koje su dolazile od zapovjednika vojarne Ranka Dragojevića kako će sravnit Našice sa zemljom.

Cilj i zadaća postrojbi ZNG-a Našice bio je spriječiti i onemogućiti izlazak oklopno mehaniziranih postrojbi JNA iz tadašnje kasarne u sam grad, spriječiti njegovo razaranje te onemogućiti spajanje snaga iz vojarne s područjima potencijalne pobune i na taj način onemogućiti neprijateljsku blokadu područja i stvaranje brzih koridora proboja za neprijateljske snage sa istoka. Tijekom mjeseca kolovoza i rujna 1991. pristupilo se intenzivnom izviđanju vojarne i područja vojnog poligona Grbavica. Na taj se način došlo do uvida u naoružanje, opremu, ljudstvo i utvrđene položaje JNA.

Odlukom državnog vrha o blokadi svih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj pripadnici ZNG-a, aktivnog i rezervnog sastava MUP-a te pripadnici Narodne zaštite kreću u konačne pripreme za zauzimanje našičke vojarne. Nekoliko dana prije samog napada posredovanjem vodstva tadašnje našičke pošte uspostavlja se veza sa zapovjednikom vojnog skladišta ”Jezerac”, kapetanom JNA Goranom Gaćešom te su stvoreni uvjeti  prve mirne predaje vojnog objekta  s  posadom, što je 19. rujna i realizirano.

Nakon mirne predaje Jezerca u Našičkom Markovcu, slabo naoružani i loše tehnički opremljeni pripadnici ZNG-a i MUP-a dolaze do velike količine naoružanja koja je bila prijeko potrebna za ono što će uslijediti. U Našice dolazi zapovjednik 107. brigade ZNG-a Slavko Barić i uspostavlja nove odnose u zapovjednoj crti te provodi brzu i sadržajnu konsolidaciju raspoloživih snaga i materijalnih sredstava da bi se u noći s 19. na 20. rujan 1991. godine izvršilo zaposjedanje borbenih položaja oko vojarne i brda Grbavice.

Dana 20. rujna u pet sati ujutro telefonski je upućen posljednji ultimatum opkoljenom zapovjedniku Dragojeviću da mirno preda vojarnu, na što je on naredio paljbu po gradu iz sveg raspoloživog oružja, minobacača, tenkova, samohodnih topničkih oruđa i vođenim raketama tipa „maljutka“. U tom napadu grad Našice pretrpio je velika razaranja. Uništeni su i teško oštećeni benzinska crpka, vodotoranj, crkva Sv. Antuna Padovanskog i veliki broj stambenih i gospodarskih objekata. Također je pogođen hotel ”Park”, dvorac ”Pejačević”, pošta, naftovod Beničanci – Sl. Brod, plinovod tvornice cementa i veliki broj privatnih objekata.

Hrvatske snage u tom trenutku sastavljene od postrojbi Zbora narodne garde Našice i Orahovica, Odreda narodne zaštite i policije, a potpomognute grupama dragovoljaca iz općina Đakovo, Valpovo, D. Miholjac, Orahovica, P. Slatina, Sl. Požega i Osijek iz sveg raspoloživog naoružanja otvaraju vatru po vojarni i poligonu Grbavici. U napadu na vojarnu toga 20. rujna život su izgubili Slavko Marod, Antun Sertić i Branko Glavaš.

Nakon zauzimanja vojarne u Slatini 16. rujna, dobivamo zadaću kao pripadnici ZNG-a Slatina da odemo u ispomoć u Našice. Znali smo da je u tijeku napad na vojarnu i nakon brze organizacije s jednim BOV-om i jednim topom odlazimo u Našice i stavljamo se na raspolaganje domaćim ljudima. Nakon dolaska u Našice odlazimo na groblje koje se nalazilo iznad vojarne. Pronašli smo najpovoljniji položaj za djelovanje topom i krenuli smo u akciju. Tada nam se pridružio i pokojni Branko Glavaš. Mi smo pucali po vojarni što iz topa, što iz BOV-a i kako je to trajalo jedno vrijeme otkrio nas je tenk, pretpostavljam gore s Grbavice. Otvorio je vatru i pogodio nam je taj top pri čemu je Branko poginuo, a moja dva pripadnika Mato i Ivan Buta su ranjeni.

Ivan ”Ike” Selenić

U noći s 20. na 21. rujna opkoljena agresorska vojska i srpski dobrovoljci pokušavaju proboj tenkovima, samohotkama i oklopnim transporterima preko Grbavice u pravcu zaseoka Poljana u selu Zoljani, gdje ulijeću u minsko polje i protuoklopnu vatru hrvatskih branitelja. Iz okruženja se uspjela probiti samo jedna samohotka kasnije pronađena napuštena s jednim teško ranjenim vojnikom da bi se kasnije je utvrdilo da je njom pobjegao zapovjednik vojarne, kapetan JNA Dragojević i njegov pomoćnik, kapetan Marković.

Dana 21. rujna 1991. godine hrvatskim braniteljima predalo se 38 vojnika i 1 časnik JNA, a zarobljeno je 16 časnika i dočasnika, 207 vojnika i 6 rezervista JNA – našička vojarna je pala!

Svi zarobljeni vojnici, uglavnom mladići od 18 do 20 godina koji su bili na odsluženju vojnog roka iz svih krajeva bivše Jugoslavije skinuli su uniforme i formirali kolonu koja je uz pratnju pripadnika ZNG-a i policije sprovedena do policijske postaje u Našicama. Uz činjenicu o troje poginulih i 16 ranjenih hrvatskih branitelja u napadu na vojarnu, strogo je bilo zabranjeno maltretiranje ili iživljavanje nad zarobljenim vojnicima JNA.

Padom vojarne Našice s cjelokupnim naoružanjem i vojnom tehnikom stvoren je temelj za organiziranje i opremanje buduće 132. brigade HV-a Našice – Orahovica, ali i ostalih borbenih postrojbi na području Operativne zone Osijek.

Kratak dokumentarni film o ovim događajima pogledajte OVDJE.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.