Knin – poprišta zatočeništva i mučeništva (I. DIO)

Prva asocijacija na Knin u Domovinskom ratu mnogima je Kninska tvrđava, jedan od simbola rata, ali i hrvatske samostalnosti. U povijesti Knina jedna od tema o kojoj se ne piše dovoljno su zarobljenički logori i mjesta na kojima su hrvatski branitelji i civili zatočeni i mučeni. Kroz kninske logore prošlo je preko 1000 zarobljenika koji su lišeni svih osnovnih ljudskih prava.

Ovdje se radi o gotovo pa nikakvim higijenskim uvjetima, slabom ili nikakvom opskrbom hranom i vodom, skučenim i natrpanim prostorima uz malo ili nimalo svjetla. Ovdje se radi o strašnim fizičkim i psihičkim maltretiranjima koji su za neke bili pogubni za život, a neki su zauvijek ostali invalidi. Ovdje se radi o civilima i o vojnicima. Ovdje se radi o nezamislivim premlaćivanjima. Ovdje se radi o nehumanosti, apatičnosti i dnu čovječanstva koju nitko nikada više ne bi trebao iskusiti i proživjeti, već samo čitati i učiti o tome kako se postupci u budućnosti ne bi ponovili.

Knin – otuđenje grada, okolice i čovječnosti

Pobunom srpskog stanovništva na teritoriju Hrvatske i osnivanjem takozvane SAO Krajine 1990. godine, Knin postaje glavni grad ove paradržavne tvorevine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području općine Knin ukupno je bilo 42 naseljenih mjesta i 42.954 stanovnika. Na samom području grada Knina bilo je ukupno 12.331 stanovnika, od kojih 9.867 Srba i 1.660 Hrvata. Ovako velika koncentracija Srba razlog je zašto je Krajina zakratko uspjela oživjeti. Progoni lokalnog stanovništva koje se nije htjelo prikloniti srpskoj strani započinje ubrzo, već 1991. godine, nakon perioda konstantnih prijetnji, maltretiranja i pritisaka, te diskriminatornih postupaka.

1991. godina bilježi prve postupke srpske organizacije na lokacijama na kojima će se u budućnosti dovoditi, zarobljavati i mučiti hrvatske branitelje te civile. Knin je imao nekoliko lokacija na kojima su se vršila maltretiranja i mučenja, no najistaknutiji su vojarna, stara bolnica te kula.

Najveći kninski logori

Stara bolnica najpoznatiji je sabirni centar u Kninu koji je uspostavljen kao okružni zatvor u kojega su srpski pobunjenici dovodili branitelje i civile iz okolice organiziranim prijevozom.

Krajem 1991. godine Amnesty International objavio je dokument u kojemu izražava zabrinutost vezano uz postupanje prema zatvorenicima, referirajući se na članak iz Vjesnika koji je objavljen 19. kolovoza. U njemu se navodi iskustvo 22-godišnjeg hrvatskog policajca Željka Lipka, koji je krajem lipnja zarobljen na podruju Gline te doveden u Knin. Lipak je bio zarobljen do 13. kolovoza, kada se održala razmjena zarobljenika, te je naveo kako je na svakodnevnoj bazi, zajedno s ostalim zarobljenicima, primao batine od često pijanih srpskih pobunjenika iako su isti primili zapovijed da ne vrše nasilje. Lipak je iskoristio posjetu stranih novinara, te se nizozemskom novinaru požalio na loš tretman. Njegova žalba rezultirala je prebijanjem od strane sedam srpskih zaštitara, koji su ga istovremeno šutarali te polijevali vodom.

Zabilježeno je kako su početkom travnja 1992. godine JNA snage dovele oko 1.600 hrvatskih civila te 35 bosanskih/muslimanskih vojnika. Nakon što su razdvojeni civili od vojnih zatvorenika, vojni zatvorenici su ukrcani u kamione sa zamrzivačima koji su radili, a zatvorenicima je priopćeno kako ih vode u klaonicu. Završili su u JNA zatvoru gdje su smješteni na treći kat u malu ćeliju. Petero bosanskih Srba nedugo nakon njihovog dolaska ulazi u njihovu ćeliju te ih počinje tuči sa željeznim i drvenim palicama, a potom ih nitko ne dolazi provjeriti i donijeti im hrane i jela naredna tri dana. Četvrti dan, zarobljenici su preseljeni na niži kat u veću sobu gdje se nalazila televizijska ekipa iz Beograda. Zarobljenici su dobili dokument na kojima je pisalo što moraju reći ispred kamere – lažne zločine koje su počinili nad Srbima. Nakon tjedan dana, Martićeva policija dolazi po zarobljenike i odvodi ih u kninski zatvor.

Vojarna se nalazila na cesti koja vodi od Knina prema Drnišu, nedaleko od Potkonja. Tamo su se većinom dovodili civili koji su se kretali u okolici ceste, a ispitivanja su počinjala odmah po dolasku novog zarobljenika. Nerijetko se civile ispitivalo više puta u kratkom vremenskom periodu, a kada nisu bili na ispitivanju, zarobljenici su podnosili batinjanje sa pendrecima, palicama i svime ostalime što je bilo dostupno u prostoru. Uz fizičko maltretiranje, uvelike je bilo prisutno i mentalno maltretiranje, pa su tako srpski pobunjenici nastojali iscrpiti zarobljenika kako bi otkrio taktiku Hrvatske vojske i policije ili naprosto smjerove kretanja.

Kninski zatvor razlikovao se od drugih mjesta zatočeništva jer je imao „profesionalne“ zatvorske zaštitare koji su bili smješteni u zatvoru od početka Domovinskog rata. Zarobljenici su po dolasku u zatvor imali temeljiti pretres – zaštitari su im zapovjedili da se skinu do kraja te se nagnu prema naprijed. Nakon toga bi im zaštitari u rektalni otvor gurali drške od metle, pendreke i druge oštre predmete kako bi provjerili „skrivaju li oružje“. Zaštitari su redovito u zatvor dovodili svoje žene i djevojke, ali i djecu, kako bi iste mogle vidjeti zarobljenike, a zarobljenicima je naređeno da naprave sve što „gosti zatvora“ požele što je uključivalo različite neugodne i nehumane postupke poput seksualnih odnosa između dva zarobljenika i glumljenja životinja koju bi djeca jahala. Djeca su ohrabljivana da uriniraju po zarobljenicima, a zarobljenici bi nakon toga trebali polizati urin sa poda. Osim toga, svi „gosti“ su imali pravo iživljavati se nad zarobljenicima kako god su htjeli. Zabilježen je i slučaj hrvatskog vojnika zarobljenog u Kijevu u kolovozu 1991. godine koji je smješten u ćeliju koja je sadržavala jednu dasku, slabu ventilaciju te nije imala svjetlo. U ćeliji je bio sa još četiri zarobljenika. Svih pet zarobljenika konstantno je bilo po ispitivanjima od četiri do pet sati na dnevnoj bazi, što je trajalo 68 dana. „Gosti“ zatvora redovito su ih tukli, udarali i ponižavali. Vodu su dobivali svaki drugi dan, a hranu jednom dnevno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.