Ilok i iločki kraj u Domovinskom ratu (drugi dio)

Situacija nakon odlaska u progonstvo

Prognani Iločani, ali i mještani okolnih sela s područja općine Vukovar nalazili su se diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu. Velik broj ljudi odlazi u Zagreb. Neki prognanici otišli su na područje Hrvatskoga primorja, a manji broj odlazi u Podravinu ili ostaje u slobodnom dijelu Slavonije. Ubrzo nakon odlaska u progonstvo preko tisuću prognanika odlučuje se na odlazak na hrvatska ratišta i aktivno sudjeluje u obrani Hrvatske od strane agresorske vojske.

Prema dostupnim podatcima na području od Iloka do Tovarnika i Sotina prije egzodusa živjelo je 11 444 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Nakon egzodusa ostalo ih je oko 3 700. Oko 400 osoba je likvidirano, a njih oko 300 odvedeno u koncentracijske logore. Nestalo je pedesetak osoba. Crkva svetoga Ivana Kapistrana spomenuta u prvom podnaslovu ovoga rada u tri je navrata oštećivana. Dva oštećivanja dogodila su se u travnju, a jedno u srpnju 1993. godine. Sva tri oštećenja dogodila su se za vrijeme progonstva većine Iločana i mještana okolnih naselja. Upravo to je dokaz jednom od nebrojnih nepotrebnih napada agresorskih snaga na vjerske objekte hrvatskih rimokatolika kojih je u to vrijeme u Iloku jedva i bilo.

Važno je napomenuti kako je potpisivanje sporazuma u Erdutu, (12. studenog 1995.), tzv. Erdutskog sporazuma, označilo početak provođenja mirne reintegracije okupiranog područja (Baranje, dijela istočne Slavonije i zapadnoga Srijema) u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Razdoblje spomenute reintegracije službeno je započelo 15. siječnja 1996., a završilo na isti datum dvije godine poslije. Toga dana i grad Ilok vraćen je u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske sa svom svojom okolicom spomenutom u ovom radu. Cijeli proces odvijao se pod budnim okom posebne Prijelazne uprave UN-a u istočnoj Slavoniji pod nazivom UN Transitional Authority in Eastern Slavonia (UNTAES). Jedna od glavnih i ključnih osoba te uprave bio je Jacques P. Klein, američki general.

Događanja u Bapskoj, Šarengradu i Mohovu do odlaska u progonstvo

U Bapskoj je organiziranje seoskih straža započelo u kolovozu 1990. godine. Iduće godine događaju se velike promjene za Bapsku. U Bapsku su, kao i u Ilok, početkom lipnja 1991. godine došle snage ZNG-a (12 pripadnika). Desetak Bapčana pristupilo je sastavima ZNG-a, a njih dvadesetak uključilo se u sastav MUP-a. Nešto više od tri mjeseca poslije, potkraj rujna iste godine, Bapska se našla u potpunoj izolaciji. Tada je stigao ultimatum od majora Barjaktarevića o tome da se preda naoružanje ili će selo biti napadnuto. Bapčani su se odlučili na borbu protiv agresora. Kasnije se pokazalo da je za obranu mjesta nedostajalo ljudstva, ali prvenstveno kvalitetnog naoružanja. Dana 4. listopada 1991. oko pola sata iza podneva započeo je tenkovsko-topovski napad na Bapsku iz pravca Šida. Nakon njega uslijedio je i pješački napad. Već idućeg dana uslijedio je novi topnički napad nešto slabijeg intenziteta, a nakon njega slijede povremena topnička granatiranja Bapske. Tri dana prije odlaska Bapčana u progonstvo s Iločanima i ostalim stanovnicima tog kraja četnici su upali u selo i ubili nekoliko ljudi.

Prvi stanovnik Šarengrada koji je poginuo u obrađenom razdoblju bio je već spomenuti Goran Štipak, pripadnik iločke policije koji je ubijen prilikom incidenta na mostu 25. maj 8. srpnja 1991. godine. Mjesec dana prije njegove pogibije u selo su došle snage ZNG-a, kao i u Ilok i Bapsku. Četiri mjeseca poslije, početkom listopada (4. listopada1991.), u isto vrijeme kada i u Bapskoj, započeo je napad agresora na Šarengrad. Prvoga dana napada poginule su tri osobe, a ubrzo počinje evakuacija stanovništva koje u tom trenutku u većem broju odlazi na područje grada Iloka u nadi da će se ubrzo moći vratiti svojim kućama te da neće morati trajno napuštati sve ono što su godinama stvarali. Dana 17. listopada 1991. ti će prognanici zajedno s ostalima s područja Iloka morati napustiti okupirano područje i na duže vrijeme zaboraviti na povratak u svoje domove.

U Mohovu su na obali Dunava prve straže postavljene već nakon posjeta Vojislava Šešelja Borovu 1989. godine. Tu zadaću održavanja straže obavljalo je oko 40 pripadnika ZNG-a i oko 15 pripadnika Narodne zaštite (NZ) koju je osnovao HDZ. Takva situacija ostat će u selu sve do sredine listopada 1991., a 17. listopada stanovnici Mohova odlaze u konvoju s područja grada Iloka, kao i već spomenuti stanovnici Bapske i Šarengrada, ali i okolnih mjesta. Četvorica mještana Mohova ostala su braniti svoje selo do veljače 1992. godine. Jedan od njih uspio se kasnije domoći slobodnoga teritorija Hrvatske, a ostala trojica završila su u logoru u Beogradu.

Još poneka riječ o progonstvu

Podatak iz Vladinog ureda za prognanike od 22. veljače 2001. godine govori o 6 258 registriranih prognanika, a od toga: 3 824 iz Iloka, 1 398 iz Bapske, 807 iz Šarengrada i 229 iz Mohova. Od 1994. godine Vladin ured izdao je nekoliko podataka o registriranim  prognanicima. Svaki od njih, kako bi vrijeme odmicalo, pružao bi drugačije i potpunije podatke. Očito da je bila riječ o zahtjevnom poslu popisivanja prognanika koji su se razišli diljem Lijepe naše, ali i inozemstva. Uz navedeno, treba uzeti u obzir i naknadna protjerivanja malobrojnoga preostalog stanovništva iz Iloka i okolice, ona nakon 17. listopada 1991. godine. Prvi poznati povratnik u grad Ilok bio je fra Ferdo Posavec koji se u Ilok vratio tek 10. prosinca 1996. godine.

„Zakonom o novom teritorijalnom ustrojstvu Republike Hrvatske“ 1992. Ilok dobiva status grada s naseljima Bapska, Mohovo i Šarengrad. Što se tiče politike vodećih grupa grada Iloka koje su djelovale u progonstvu, važno je navesti neke podatke. Prvi mandat gradskoga vijeća grada Iloka trajao je od 1993. do 1997. godine.  Dana 19. travnja 1993. održana je konstituirajuća sjednica gradskoga vijeća grada Iloka. Za predsjednika je izabran Vlatko Čobanković. Gradonačelnik grada Iloka u progonstvu, ali i nakon povratka iz progonstva bio je Stipan Kraljević. On je ujedno obnašao i ulogu predsjednika Zajednice prognanika Republike Hrvatske.

Većina prognanika odluku o početku procesa mirne reintegracije početkom 1996. godine dočekalo je u progonstvu. Dvije godine kasnije, na dan povratka njihovoga kraja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske mnogi od njih mogli su se vratiti toliko dugo neprežaljenim kućama i načinu života koji su živjeli u svom kraju do odlaska u progonstvo. Što se tiče progonstva, valja spomenuti jednu od najznačajnijih osoba tijekom cijeloga tog razdoblja iločke povijesti iz redova svećenstva – Marko Malović jedini je katolički svećenik koji je ostao u Podunavlju i Iloku svih godina okupacije.

Zaključak

Gledajući i proučavajući primjer Iloka i njegove okolice neposredno prije kompletne okupacije tog područja možemo jasno vidjeti kako se vojno-politička situacija između JNA i hrvatskih snaga na tom području iz dana u dan zaoštravala. Ilok je mjesto koje se nalazi na samom istoku Hrvatske u vrlo nezgodnom položaju za mogućnost ozbiljnije obrane od znatno nadmoćnijih snaga JNA. Mogućim rušenjem mosta 25. maj Ilok bi možda dobio koji dan vremena više za pokušaj stvaranja neke vrste obrane, ali u konačnici bi situacija bila ista, ako ne i gora uzevši u obzir to da bi se u tom slučaju odnosi s JNA time dodatno pogoršali, odnosno zaoštrili. Ilok je s istočne i južne strane okružen Vojvodinom iz koje bi snage JNA također bez većih problema mogle napasti Ilok. Nakon potpune izolacije Iloka od ostatka slobodnoga teritorija Republike Hrvatske postalo je jasno da je samo pitanje dana i sata kada će Ilok biti okupiran od strane JNA te kada će početi proživljavati sve ono što su neka mjesta proživljavala prije njega (prazne i opljačkane domove koje su redovito pretresali i uništavali okupatori).

Osim nepovoljnoga položaja Iloka za obranu od napada JNA i okupacije, jednu od presudnih uloga u nemogućnosti obrane grada odigrale su još tri važne stvari. Kao prvo, u Iloku je u cijelo vrijeme neposredno prije okupacije samog grada vladala nestašica lijekova i kirurga. Grad je raspolagao sa samo dvojicom liječnika koji bez pomoći kirurga i potrebnih lijekova nisu mogli bitnije pomoći ljudima u Iloku i okolici u teškim vremenima. Drugo, u Iloku je bio evidentan nedostatak adekvatno pripremljenih ljudi za kvalitetno organiziranje obrane grada. Poneki sposobni pojedinci nisu mogli napraviti mnogo toga bez potpore. Treće, Ilok se nije mogao braniti naoružanjem koje je imao. Nedostatak kvalitetnoga naoružanja sigurno je jedan od presudnih faktora relativno brze okupacije grada od strane JNA. JNA je svoje zalihe naoružanja stekla dobrim dijelom oduzimanjem naoružanja teritorijalnoj obrani jugoslavenskih republika, a isto tako je imala kvalitetne zalihe naoružanja u svojim rukama i neovisno o tome. Uzmimo za primjer samo to da Iločani nisu imali niti jedan jedini tenk kojim bi branili svoje mjesto, dok su ih snage JNA imale dovoljno da okupiraju ne samo Ilok, nego i mnoga druga područja Hrvatske. Tenk kojeg su hrvatske snage otele snagama JNA u borbama kod Tovarnika u rujnu 1991. godine nije bitnije mogao promijeniti stanje jer za njega, u tom trenutku, hrvatske snage nisu imale adekvatno naoružanje. Kada vidimo taj primjer nepotrebno je nabrajati one koji se tiču vojnih zrakoplova, riječnih brodova, topničkoga naoružanja itd. Evidentno je da je JNA, u spomenuto vrijeme, imala kvalitetnije naoružanje od branitelja Iloka, ali i većine hrvatskih branitelja. Želja, hrabrost i domoljubni naboj uvelike su pomogli hrvatskim braniteljima da obrane Hrvatsku od na papiru mnogo jačeg neprijatelja. Ilok je odlaskom stanovnika grada i okolnih mjesta u progonstvo spasio mnoge nevine živote od kojih mnogi vrlo vjerojatno ne bi bilo pošteđeni da su se Iločani 13. listopada 1991. na referendumu odlučili za ostanak u svome gradu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.