Društvo koje nevoljko priznaje zasluge drugih zasigurno mi neće moći zamjeriti što tekst o ključnom političaru prvog desetljeća demokratske hrvatske države počinjem pohvalom neprijeporne vjerodostojnosti. Ovako je Henry Kissinger, Amerikanac i dobitnik Nobelove nagrade za mir s iznimnim razumijevanjem vanjske politike, napisao Franji Tuđmanu u trenutku hrvatske vojne pobjede: „Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Kao i svi veliki ljudi, ni Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“ Kissinger je rijetko površan, a još rjeđe griješi pa valja zaključiti da je uočio najvažnije: u ljeto 1995. Tuđman je konačno uspio osigurati granice Republike Hrvatske, čime je dovršio proces uspostave državne samostalnosti započet četiri godine prije. Samo političar koji je i sam bio iznimno uspješan zna prepoznati kada je netko drugi takav.
Daleko više negoli se danas hoće priznati Kissinger i Tuđman bili su srodne duše i u razumijevanju potencijala koji u izazovnim vremenima treba imati povijest. Nema dvojbe da su obojica u tom smislu bili izvrsni učenici britanskog filozofa R. G. Colingwooda. Budući da nema snalaženja u sadašnjosti bez znanja o prošlosti, Colingwoodovi aksiomi imaju svevremenski doseg, a u ovdje nužno sažetu okviru glase: povijest koju povjesničari proučavaju (u prvom redu povijest misli) nije mrtva, nego je živa i danas (u obliku, primjerice, dokumenata); spoznaje do kojih dolazimo njezinim studiranjem stoga su rekonstrukcija povijesti u umu povjesničara čiji je konačan rezultat uvid; prava je svrha pak povijesnog uvida informiranje ljudi o sadašnjosti jer je povijest njezin sastavni dio (a time i jedini realni orijentir u suočavanju s praktičnim situacijama koje zahtijevaju naše djelovanje). Drugim riječima, da bismo mogli biti uspješni, danas nije dovoljno na raspolaganju imati samo znanstvena pravila, nego je potrebna i pomoć povijesnog uvida. I Kissinger i Tuđman po dolasku na poziciju političke moći rješavanju konkretnih problema pristupili su oboružani strukturiranim povijesnim uvidom. Prvi je izlaz iz paralize SAD-a početkom 1970-ih vidio u inteligentnoj vanjskoj politici usmjerenoj k učinkovitom sprečavanju širenja revolucionarnog potencijala komunističkih supersila euroazijskog prostora, a drugi izlaz Hrvata iz anonimnosti u stvaranju nacionalne države utemeljene u izvornom suverenitetu te demokraciji.
Partizan koji je odbacio komunizam
Dok je Kissinger o najboljem načinu američkog izlaska iz vijetnamske noćne more razmišljao u kontekstu političkih sloboda i materijalnog obilja liberalnog SAD-a, dotle je Tuđman potragu za svojom poukom iz povijesti (koja se naravno može ocijeniti korištenjem povijesti u svrhu promicanja hrvatskih nacionalnih interesa, ali koja također nije bez znanstvene vrijednosti) počeo kao član pobjedničke komunističke nomenklature Jugoslavije. Nakon što je jugoslavensku egalitarnu utopiju u crvenom prihvatio zbog razumljive želje za pravičnijim i poštenijem svijetom, posebno izlazom iz materijalne bijede i društvene zapuštenosti hrvatskih seljačkih krajeva te (ne najmanje važno) nacionalnom slobodom, Tuđman se zatekao na visokom komandnom mjestu u Beogradu. Tu je počeo uviđati da komunizam ipak ne daje zadovoljavajuće odgovore na temeljno pitanje istočne i jugoistočne Europe toga vremena, a ono je naravno nacionalno pitanje. Je li priznanje prava Hrvata na samoodređenje realizirana u jugoslavenskoj državnoj zajednici utemeljenoj na klasnoj borbi te bratstvu i jedinstvu doista vjerodostojno ako su znaci stare hrvatske nemeze iz prethodnog zajedničkog iskustva – centralizacija iza koje se krije srpska premoć, u novim okolnostima dodatno akcentuirana gotovo potpunom proskripcijom hrvatskog nacionalizma – bili sve očitiji? Tuđman je već prije (po svemu) iznuđena napuštanja Beograda te otvorenog progona s mjesta direktora zagrebačkog Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske uvelike odustao od Tita, titoizma, a dobrim dijelom i od jugoslavenske države.
Ako je naime režim Tuđmana, sada već na dobro utabanoj stazi disidentstva, smatrao kontrarevolucionarom zbog predavanja o važnosti Stjepana Radića (kako je često činio 1971, u kulminacijskoj godini Hrvatskog proljeća), ili ako ga je drugi put poslao u zatvor 1981. zbog iznošenja razumljive ocjene da u ustaškom sustavu koncentracijskih logora Jasenovac jednostavno nije bilo moguće ubiti te pokopati oko 600 ljudi svakoga dana (presuđeno kao kazneno djelo neprijateljske propagande ili zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političke zbilje!), onda je doista došlo vrijeme za napuštanje jugoslavenskih komunističkih magli. Valjalo je dakle tražiti nove putove ostvarenja prava na samoodređenje hrvatskog naroda, uključujući i pravo na vlastitu državu. Partizan i politički komesar koji je tijekom „narodnooslobodilačke borbe“ zaključio da će hrvatski interesi najbolje biti zaštićeni unutar „jugoslavenske federalističke ravnopravne zajednice“ sada u ulozi disidenta i opozicionara dakle poništava učinke pobjede kojoj je pridonio te zaključuje da su višenacionalne državne tvorevine opreka „prirodnom“ (slobodnom) razvoju bilo kojeg naroda, posebno malih. To je Tuđmana odmah dovelo do sljedeća dva izazova. Kako najprije većinu Hrvata uvjeriti da odbace komunizam i Jugoslaviju te potom kako uvjeriti međunarodnu zajednicu da Hrvati moraju imati zajamčeno pravo na ulogu subjekta međunarodnih odnosa, posebno kada je bilo posve očito da dobar dio zapadnih demokratskih elita smatra nedemokratsku jugoslavensku državu gotovo pa prirodnim okvirom smirenja nacionalističkih isključivosti, navodno tako tipičnih za sve narode okupljene u Titovu državnom okviru? Nije potrebno posebno obrazlagati kako je odluka da ih pokuša riješiti Tuđmana konačno odvela u svijet politike.
Utemeljitelj samostalne Hrvatske
Kako bi dosegnuo prvi od navedenih ciljeva, Tuđman je u zrelim godinama pokazao zavidnu intelektualnu i društvenu agilnost. Od početka 1989. pa do zaslužene pobjede na izborima u proljeće 1990. uspio je etablirati HDZ na poziciji prvoga hrvatskog političkog izraza želje Hrvata za vlastitom državom, demokracijom i modernizacijom. Dojučerašnji povjesničar, disident i opozicionar pokazao je da mu politički život nije nepoznanica. Naprotiv, utjecaje čimbenika poput raspada komunističke Europe, rastuće opasnosti svesrpskog nacionalizma, dekadentnog režima i povećeg broja domaćih konkurenata trebalo je znati iskoristiti te dovesti vlastitu stranku do pobjede. U normalnim okolnostima, tj. u kontekstu uobičajene smjene vlasti u demokratskim režimima, HDZ bi nedvojbeno ubrzo poprimio karakteristike moderne političke stranke. No s obzirom da je Tuđman stranci namijenio instrumentalizacijsku ulogu političkog sredstva utemeljenja hrvatske države, njegova unutarnja profilacija razumljivo je gurnuta u stranu, za što će poslije i HDZ i hrvatska država ponekad platiti cijenu. U većem dijelu 1990-ih Tuđmanov HDZ imao je konture masovnog pokreta, a ne političke stranke.
Drugi je cilj za Tuđmana bio daleko teži i u konačnici je ostvaren primjenom prastaroga političkog načela: tek kad su izmučene hrvatske snage u jesen 1991. pokazale da mogu očuvati glavninu državnog teritorija, međunarodna je zajednica zaključila da Hrvatska zaslužuje priznanje. Do tada su Hrvatska, Tuđman i HDZ postali metom rijetko zabilježene negativne kampanje koja ih je prikazivala kao razbijače Jugoslavije, nasljednike Ante Pavelića i njegovih ustaša, brutalne mrzitelje navodno ugrožene srpske manjine te uopće neprijatelje svake napredne i slobodarske ideje. I danas mora šokirati stupanj dvostrukih mjerila uspostavljenih prema Tuđmanu i njegovu srbijanskom protivniku Slobodanu Miloševiću. Premda je prvi uvijek težio mirnom rješenju rata u Hrvatskoj i BiH, prihvaćao sve mirovne prijedloge međunarodne zajednice, a pobunjenoj srpskoj manjini uporno nudio demokratska rješenja čiji je standard bio više vrijednosti od sličnih u suvremenoj Europi, a drugi organizirao, predvodio i proširio imperijalistički rat koji je donio goleme nesreće svim narodima bivše Jugoslavije, obojica su ukalupljena u isti okvir hiperopasnih nacionalista. Izvorna Tuđmanova orijentacija prema miru maliciozno je prikazivana kao ratobornost i bolesna ambicija, a taj dug zapadnih te dobra dijela domaćih elita još nije vraćen.
Čovjek mira
Na posljednjem se treba još malo zadržati. Danas – osim ako se ne odluči zlobno zanemariti činjenice i kontekst – ne može više biti sumnje o tome da je prvi hrvatski predsjednik bio čovjek mira. Tuđman je rat pokušavao izbjeći na sve moguće načine pokazujući pritom elastičnost kakva prema dominantnom kanonu ne bi trebala karakterizirati navodno ostrašćena, autoritarna i isključiva državnika.
Tijekom 1990-ih pobunjenim hrvatskim Srbima ponudio je demokratsku hrvatsku državu i zapadnoeuropsku budućnost, povlašteni status u parlamentu, teritorijalnu autonomiju na općinskoj razini pa teritorijalnu autonomiju nekoliko objedinjenih općina (kotarevi), gospodarsku i prometnu integraciju okupiranih područja, slobodno političko organiziranje i na kraju (1996) mogućnost pomirenja s društvom koje su još jučer napali oružjem! Nije im navedeno ponudio iz taktičkih razloga, iz pozicije slabosti tipične za početak rata, nego je jednaku velikodušnost pokazao i u trenutku nadmoći. Najvažniji mirovni pothvat suvremene Europe – mirna reintegracija istočne Hrvatske koja je de facto spasila srpsku prisutnost u hrvatskoj državi – učinio je kada je slomljenoga ratnog protivnika imao u šaci. Trebalo je biti dovoljno da se zajedno s Kissingerom može hvaliti Nobelovom nagradom za mir.
Tipično (i nažalost još dosta rašireno) nerazumijevanje Tuđmana valja dodatno pojasniti klasičnim primjerima. Tri su posebno izdržljiva. Obnova hrvatske državnosti podrazumijevala je povratak legaliteta ideologiji hrvatskog nacionalizma, bez obzira što je istu ili sličnu simboliku uvelike zlorabio režim NDH. Tuđman kao dobar hrvatski nacionalist ovdje u biti nije imao velika izbora i njegovi su izbori uglavnom logični, bez obzira što je znao da se otvara zlobnim optužbama za ustašofiliju. Istodobno, što su njegovi kritičari redovito previđali, Tuđman nije napustio ideologiju hrvatski orijentirana komunističkog antifašizma, neovisno o tome što se uglavnom radilo o himeri. Tuđman je dakle probleme povijesnih podjela u redovima Hrvata (evo primjene još jednog povijesnog uvida!) pokušao riješiti novom sintezom, nazvanom (karakteristično tuđmanovski) nacionalna pomirba. Tuđman je trebao – i to istodobno – demokratski nastrojen hrvatski nacionalizam prihvatljiv suvremenom dobu, a drugog izvora osim teške povijesti nije imao. Primijenio je rješenje za koje je mislio da je uvjetovano poviješću pa je, „hrvatskim ustašama“ uzeo „njihov fašizam“, ali zadržao „njihovu želju za državom“, „hrvatskim partizanima“ priznao patriotizam (jer su se „borili za Istru“), ali im odbacio „glupi boljševizam“. Nije teško uočiti sve manjkavosti tog pothvata, ali nitko također nije ponudio bolju (tj. vjerodostojniju i učinkovitiju) alternativu kraju hrvatske nedemokratske povijesti i novom te poštenijem početku. Suvremene demokratske države uglavnom nastaju unutar zahtjevna procesa pripitomljavanja nacionalizma i Hrvati tu nisu bili iznimka.
Tuđman nije dobio zasluženu nagradu ni za uporno traženje poštenog sugovornika u Beogradu kao početne točke stabilizacije hrvatsko-srpskih odnosa. Točna je njegova ocjena da je Banovina Hrvatska bila dobra početna osnova za uspostavu trajnog hrvatsko-srpskog primirja (kao što je točno da je banovinsko rješenje iz jednadžbe izbacilo Muslimane, ali za to krivnju ne snose isključivo Vlatko Maček i Dragiša Cvetković), a teško je naći i ozbiljniju primjedbu dobroj vjeri iza promoviranja nekih aspekata tog projekta početkom 1990-ih. Sarajevo i Alija Izetbegović jednostavno se u za Zagreb najtežim trenucima (primjerice u ljeto i jesen 1991, kada se s razlogom treba govoriti o agresiji BiH na Hrvatsku) nisu pokazali vjerodostojnim partnerima, pa ih je svejedno Tuđman poslije prihvatio kao nevoljne saveznike. No i Tuđmanovi politički manevri u vezi s BiH i muslimanska neprincipijelna prilagodljivost bili su čimbenici sekundarne važnosti. Ključno je uočiti da su Beograd i njegovi prekodrinski sateliti redovito odbacivali sve mirovne inicijative te da su na mir prisiljeni tek pobjedom hrvatskog oružja. (Spašavanje desetaka tisuća Muslimana u Bihaću u ljeto i jesen 1995. također se iznimno rijetko danas ubraja u Tuđmanove zasluge, a trebalo bi.)
Jednostavnost temeljitih ciljeva
Premda je činio sve da ne dođe do takva ishoda, Tuđman je na kraju bio prisiljen dovršiti proces osamostaljivanja Hrvatske ratom: pobunjenicima, Beogradu i međunarodnoj zajednici posljednju je priliku ponudio u zapadnoj Slavoniji početkom svibnja 1995, ali opet ga nitko od navedenih nije pažljivo slušao. Neosporni pobjednik u ratu ipak je bio manje uspješan u miru. Premda nijedna država komunističke Europe nije uspjela pronaći magični ključ za brzo dosezanje zapadnoeuropskih standarda, privatizacija je trebala biti socijalno pravednija, demokratska pravila bolje provođena, a odgovornost nositelja političke moći temeljitije nadzirana. Predsjedničke dužnosti i borba s bolešću učinili su da Tuđman zanemari nužan posao modernizacije HDZ-a.
Kako je već odavno istaknuo ponajbolji poznavatelj političke misli hrvatskog predsjednika, povjesničar James Sadkovich, Tuđmana su odlikovali jednostavnost temeljnih ciljeva i otvorenost u njihovu iznošenju. Ako mu ponekad treba zamjeriti „predmoderni stil“, „pretjerani historicizam“ i „preveliku vjeru“ u vlastite prosudbe, namjerna opsesija mnogih komentatora spomenutim – u biti fenomenima sekundarne važnosti – ne smije skrenuti fokus s plemenite prirode najvažnijega Tuđmanova političkih imperativa, a to je samostalna država s demokratskim poretkom. U toj nakani Tuđman je u potpunosti uspio.
Vijenac – književni list za umjetnost, kulturu i znanost, br. 735, 5. svibnja 2022.
Vijenac – književni list za umjetnost, kulturu i znanost, br. 735, 5. svibnja 2022.
