Heroji Domovinskog rata Izdvojeno Priče ratnika

Zoran Maras: “Da političke strukture daju samo deseti dio onog što su hrvatski branitelji dali 90-ih godina, Hrvatska bi cvala.”

Zoran Maras, diplomirani kriminalist, ratni pripadnik jedinice specijalne policije “Omege” iz Bjelovara, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata od svibnja 2018. godine, podijelio je s nama svoja ratna sjećanja te razmišljanja o izrazito nepravednoj situaciji u kojoj se danas nalaze hrvatski branitelji.

  1. Recite nam nešto o sebi, opišite nam svoj trenutni život i čime se bavite?

Ja sam Zoran Maras, rođen 8.12.1968. godine u Splitu. Trenutno živim u Bjelovaru gdje sam doselio iz Imotske krajine s 12 godina ali tamo je ostala kuća i mislimo se vratiti. Po struci sam diplomirani kriminalist. Samohrani sam otac kćerke koja je trenutno na studiju psihologije u Zadru, četvrta godina. Hrvatski sam ratni vojni invalid, ranjen u 12. mjesecu 1991. godine u glavu na ratištu u Pakracu. Trenutno sam u mirovini, ali sam aktivan u svojoj privatnoj firmi i kao predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata.

  1. Kada ste stupili u rat i koja je bila Vaša motivacija za pristupanje u rat?

U rat sam stupio 1990. godine kao tadašnji pripadnik MUP-a s obzirom na to da sam prethodno pohađao srednju policijsku školu. Mogu reći da sam bio među prvima koji su iz bivšeg sustava prihvatili Prve hrvatske redarstvenike. Oni su u to vrijeme bili primljeni zbog nacionalne strukture u bivšem SUP-u. Što se tiče motivacije, osnovna motivacija je bila borba za demokraciju i rušenje totalitarnog komunističkog režima. Motivacija je bila i borba protiv tadašnje osvajačke velikosrpske politike Slobodana Miloševića s ciljem stvaranja Velike Srbije. To mogu sažeti u jednoj rečenici. Ja za sebe kažem da sam bio hrvatski branitelj, a ne da sam to sada, a hrvatski branitelji su se borili isključivo za demokraciju i samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Motivacija je također bila i referendum hrvatskog naroda o samostalnoj hrvatskoj državi. U grubo, motivirao nas je srpski narod koji nas je htio osvojiti, a mi smo rekli „E nećete!“.

  1. Kako su izgledali Vaši prvi ratni dani?

Moji prvi ratni dani su bili neizvjesni u svakom slučaju. Kao dragovoljcu, kad gledam od 1991. godine, bilo je vrlo teško. Nismo imali ništa, a niti država nije bila priznata. Snagu nam je davao samo hrvatski narod. Uvijek smo si postavljali pitanje što će biti s nama ako se ne obranimo i ako država ne bude priznata. No, to nas nije obeshrabrilo jer čovjek koji voli svoju domovinu, svoju obitelj, svoj narod i smatra da je to ispravan i iskren put, uvijek ima snagu koju crpi upravo iz toga. Smatram da svaki narod ima pravo ostvariti svoju samostalnost i osnovati svoju državu, poštivajući i druge narode bez obzira na vjeru, boju kože i nacionalnost.

  1. Koja ste sve ratišta prošli?

Prvo sam bio u Pakracu od veljače, kada je došlo do razoružavanja hrvatske policije od strane srpskih paravojnih formacija i bivših milicajaca s ciljem proglašenja odcjepljenja od Republike Hrvatske i pripajanja Srbiji. Taj događaj se smatra početkom Domovinskog rata jer ima sve elemente ratnog djelovanja, a ujedno je označio i početak mog ratnog puta. Nakon Pakraca sam bio na području Daruvara i Grubišnog polja, zatim u Glini gdje smo prvi put bježali. Nakon toga smo se vratili u matičnu bazu u Bjelovar iz koje sam otišao u Kostajnicu. 1991. godine sam ponovo bio u Pakracu nekoliko puta, sve do 12. mjeseca kada sam bio ranjen. Nakon rehabilitacije u trajanju od 9 mjeseci sam sudjelovao i u oslobađanju tadašnje kasarne u Doljanima kod Daruvara i Bjelovaru i pokušaju spašavanja hrvatskih branitelja iz Kusonja. Također bih spomenuo i sudjelovanje u akciji Otkos 10, prvoj oslobodilačkoj akciji 1991. godine. Bilo je tu još svega, bio sam svugdje po malo. Sudjelovao sam i u akcijama Maslenica, Medački džep, Bljesak i Oluja. Na jugu sam proveo efektivno u smjenama možda godinu i pol dana. Nakon oslobađanja dubrovačkog područja, Konavala, Cavtata, smo kao pripadnici specijalne policije čuvali granicu s Crnom Gorom koja je bila linija razdvajanja. S obzirom na Mirovni sporazum koji je tada bio na snazi, vojska nije mogla tamo biti već samo specijalna policija.

Na Velebitu sam u smjenama proveo ukupno oko godinu i pol dana i tamo nam je baš bilo lijepo!  I u to vrijeme smo bili 15 dana na Velebitu, pa 5 dana kući, pa 15 dana u Pakracu, 5 dana kući i tako sve od akcije  Bljesak. Mogu reći da sam do 1995. godine kod kuće, u bazi, proveo maksimalno godinu dana. Ima tu još svega, moglo bi se pričati duže nego ovaj intervju traje!

  1. Koji su vam trenuci ostali najviše u sjećanju iz rata, što Vam je ostalo upečatljivo ili Vas je najviše potreslo?

Iskreno, najviše su mi u sjećanju ostala prijateljstva iz rata koja su i dan danas postojana bez obzira na protok vremena. Što se tiče onoga što me najviše potreslo, od cijelog rata, najviše me potreslo ono što je uslijedilo 2001. godine kada su me pritvorili za ratni zločin. Proveo sam oko 6 mjeseci u pritvoru. Zvali su nas Lijepom Našom, prošli smo tada 5 sudova gdje smo dobili 6 oslobađajućih presuda i jednu osuđujuću, te na kraju pravomoćnu presudu oslobađajuću. Takav događaj vas potrese dosta. Mi smo svjesni toga da rat nije normalno stanje, događa se svašta i možemo reći da vlada životinjski nagon opstanka, ali postavlja se pitanje, ako na mom slučaju mogu imati šest rasprava i procesuirati me toliko dugo vremena, a dio druge strane koja je počinila masovne zločine se ne procesuira niti jednom, tko je tu lud.  Ja kažem da nisam lud, lako se boriti protiv laži, a protiv istine se teško boriti. Ali ako si u sebi ispravan i imaš duševni mir, svejedno ti je. Eto, prošao sam i to i još jednom shvatio da ono što te ne ubije te ojača.

  1. Možete li nam ispričati neku Vašu anegdotu iz rata?

Ne znam koju bih izdvojio, ali evo jedna kratka koju mi međusobno uvijek prepričavamo i smijemo se. U akciji Maslenica postojao je šifrarnik za određena događanja. Kad su nam dovozili hranu s konjima, to su se zvali kamioni kako suprotna strana ne bi znala o čemu se radi. I tako jednom preko veze pita jedan kolega kada će stići kamioni, a drugi mu odgovara: „Pa evo, sad će!“. I nema ih 5 sati. I opet on pita: „ Pa dobro kada će više doći kamioni?“, a ovaj opet odgovara kako će uskoro doći, da ne  bude nestrpljiv. I prvi pita gdje su kamioni, a kolega mu odgovara: „Ajde, ostavi me na miru više, tu su, pasu travu, legli su, neće ništa raditi!“. I eto, kamioni na pašnjaku, ostali bez goriva, dok mi čekamo. To je jedna od kratkih anegdota kojoj se uvijek nasmijemo. Ili npr. najveća kletva na Velebitu tijekom zime je bila „Da Bog da išao vani obavljati nuždu!“. Naravno, vani je bilo -15 ili -20 stupnjeva, tako da je to zaista bilo zanimljivo u najmanju ruku.

  1. Kako ste provodili vrijeme s Vašim suborcima kada nisu bile borbe?

Na mom ratnom putu smo najviše vrijeme provodili na terenu, a manje privatno. Ali kada bi došli s terena smo svi bili zajedno i to je važno. Ja sam se dosta bavio sportom tada, judom uglavnom, pa sam koliko sam mogao koristio vrijeme i za sport. No ipak sam ga više koristio za druženja sa svojim suborcima. Trebalo se znati i opustiti u to vrijeme.

  1. Jedinstvo među braniteljima se teško može objasniti, no možete li nam to malo približiti?

 S pozicije pripadnika specijalne policije, današnja teza javnosti je da ima previše braniteljskih udruga i to se stalno ponavlja. Boli me kada se ne govori o razlozima okupljanja svih drugih civilnih udruga i ima li njih previše, već je konstantno naglasak samo na braniteljskim udrugama. Što se tiče braniteljskih udruga, uvijek držim da se sve ratne postrojbe, specijalne jedinice, brigade itd. trebaju organizirati u svoju udrugu i svaka ta ratna postrojba treba imati svoju udrugu. Razlog tome je što su ti ljudi tijekom Domovinskog rata bili zajedno i poznaju se, a u ovo mirnodopsko vrijeme ljudi koji su prije bili jedna homogena cjelina bi nam i danas bili vrijedni. Mi kao specijalna policija okupljamo 25 specijalnih jedinica policije, u ovom slučaju udruga. Mi imamo jedinstvo koje se očituje u tome što ovdje nije pitanje je li netko iz Slavonije, Dalmacije ili središnje Hrvatske. Svi smo mi lokal patrioti, ali nas veže jedinstvo koje se temelji na ljubavi prema domovini i svom narodu. Jedinstvo se ponegdje ne može napraviti ponajviše zbog politike koja je ciljano radila veliki broj udruga kako bi se ta populacija razbila na manje grupe. Ali jedinstvo kod branitelja postoji što se vidjelo u više navrata. Ne trebamo spominjati samo Savsku, više je primjera, jedinstvo je postojalo i prije presuda generalima, pa i sada za vrijeme skupa potpore u Vukovaru. Smatram da jedinstvo postoji među onim istinskim braniteljima. Oni branitelji i udruge koji promiču samo osobne interese, mogu reći, nikada nisu niti bili branitelji. Jedinstvo postoji, no moramo se voditi međusobnim poštovanjem i samopoštovanjem, moramo biti iskreni, samokritični, ali moramo imati i svoje dostojanstvo i ponos.

  1. Što mislite koji su danas glavni problemi s kojima se branitelji susreću i kako bi se moglo doprinijeti njihovom rješavanju?

Glavni problem je nepravda. Ne slažem se s onima koji kažu „Ja se nisam borio za ovakvu državu“, ja kažem da sam se borio za ovu državu i demokraciju, ali političke su struje izobličile sustav i od nas napravile invalide. Da političke strukture daju samo deseti dio onog što su hrvatski branitelji dali 90-ih godina, Hrvatska bi cvala. Problem su i interesne grupacije, beskičmenjaštvo, neiskrenost. Mislim da je problem u genezi i tome što se veći dio branitelja razvojačio i dio je poslan u mirovinu po sili zakona. Smatram da je tu populaciju trebalo ostaviti u radno sposobnom stanovništvu, te da je država trebala iznaći rješenje o davanju određenog dodatka poslodavcima i slično. Iako veći dio braniteljske populacije ima invalidnost, određenim postupcima i zakonima je sustav od njih napravio još veće invalide. Nema boljeg uključivanja u društvenu zajednicu od onog putem radne aktivnosti i osjećaja društvene korisnosti. Postoji oko 40 000 branitelja koji su nakon ranjavanja ili oboljenja otišli u mirovinu i mislim da bi se tu populaciju, koja je u stanju, trebalo pokušati vratiti u radno sposobno stanovništvo kako bi se osjećali korisnima.

  1. Što biste poručili mladima u Hrvatskoj?

Učite i samo učite, školujte se, znanje vam nitko ne može uzeti. Budite prije svega svoji, budite energični i budite pravedni. Što se tiče odlaska iz Hrvatske, dobro je otići i vidjeti kako je u drugim zemljama i kakav je tamo život, ali tek onda ćete shvatiti da je u Hrvatskoj koju smo stoljećima htjeli, a danas je imamo – dobro. Nemojte biti potkupljivi, ne dajte se manipulirati, promičite istinu i bunite se! Bunite se, samo se bunite, jer šutnja povijesno ubija Hrvate.

 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Sandra