Baština Izdvojeno Kultura Povijest

Tvrđava sv. Ivana u Šibeniku

Tvrđava sv. Ivana iznad Šibenika nazvana je prema zavjetnoj kapeli sv. Ivana Krstitelja koja se nalazila na istom mjestu do 1638. godine te imala svoju bratovštinu. Izgrađena je u kolovozu i rujnu 1646. godine u vrijeme Kandijskoga rata zbog osmanske opasnosti, a nalazi se sjeverozapadno od tvrđave Barone (Forte Barone Degenfeld) te je je izgrađena prije nje. Izgradnju tvrđave pomogli su brojni građani Šibenika te je time znatno ubrzana njezina gradnja koja je trajala svega 58 dana što je vrlo impresivan podatak za XVII. stoljeće. Sagrađena je na brijegu (na otprilike 120 m/nm) sjeveroistočno od gradskih bedema Šibenika (na otprilike 300 m udaljenosti). Tvrđava sv. Ivana, zajedno s tvrđavom Barone, služila je za obranu Šibenika koji je s položaja iznad grada bio u opasnosti od napada (posebice topništva), a izgradnja dviju tvrđava uvelike je doprinijela sigurnosti grada. Iako za to nisu imali odobrenje Mlečana, Šibenčani su pokrenuli gradnju tvrđave na svoju ruku. Tvrđava je podignuta u zvjezdolikom obliku, a svoj konačni izgled dobila je šezdesetih godina XVII. stoljeća. Kamen temeljac tvrđave postavljen je 1. VIII. 1646. godine. Tvrđava sv. Ivana obranila je grad prilikom opsade Šibenika od strane 20 000 janjičara paše Tekelije od 17. VIII. do 16. IX. 1647. godine. Pretpostavlja se da je u spomenutoj jednomjesečnoj opsadi stradalo oko 4 000 Osmanlija, a velik dio tvrđave bio je znatno oštećen topovskim napadima Osmanlija. Spomenuti događaji potaknuli su Mlečane na nadogradnju i jačanje tvrđave.

Nacrt fra Antonija Lenija i tenalja grofa Scotta

Ulaz u glavni dio tvrđave nalazi se na zapadnom dijelu manjega trokutnog istaka. Ispred ulaza nalazila se obrambena barijera (rastello nuovo), odnosno bedem s puškarnicama koji je vrlo vjerojatno naknadno sagrađen. Spomenuti se dio proteže duž jugozapadne kurtine. Jedan od dobro sačuvanih dijelova tvrđave iz mletačkog razdoblja je barutana. Ona je ukopana između zapadnoga i sjeverozapadnog polubastiona. Razlog ukapanja barutane na spomenuto mjesto bilo je smanjenje rizika oštećenja utvrde od eventualne eksplozije. Barutana je tlocrtne površine 6,8 x 7,1 m. Osim barutane vrlo važnu ulogu imala je i cisterna.

U vrijeme kada su osmanlijske snage osvojile Novigrad mletačke su vlasti u Šibenik poslale inženjera fra Antonija Lenija iz Genove. Lenije je bio vojni inženjer koji je izradio nacrt tvrđave sv. Ivana te je on ujedno i nadzirao radove na tvrđavi. Prije dolaska Osmanlija izgrađena je, u listopadu 1646. godine, tenalja (tal. tenaglia – kliješta) po kojoj je tvrđava poznata i po kojoj je poznata među lokalnim stanovništvom. Riječ je o izduženom zaštićenom položaju (zidanom nasipu) koji je izgrađen prema ideji grofa Scotta koji je bio jedan od zapovjednika obrane grada. Tenalja se naknadno proširila prema zapadu i produžila prema sjeveru, također prema ideji grofa Scotta. U kolovozu 1647. godine Osmanlije su uspjele ući u spomenutu tenalju, a u rujnu su bezuspješno izvršili juriš na kurtinu tvrđave te su ubrzo napustili grad. U godinama nakon osmanlijskog prodora prema tvrđavi događaju se određeni popravci i nadogradnje tvrđave sv. Ivana. Glavni prostor tvrđave („zvijezda“ po kojoj je tvrđava i danas poznata) u nekoliko je navrata doživio preoblikovanje. Rad na vanjskim utvrđenjima također je proveden u nekoliko faza tijekom XVII. stoljeća, barem do 1664. godine.

Istraživanja 2015. i 2016. (prsobran i topovski otvori)

Tvrđava sv. Ivana dugo je stajala zapuštena. Istraživanja tvrđave provedena su 2015. i nastavljena 2016. godine te su tom prilikom pronađene i definirane različite strukture koje su uobičajene za arhitekturu fortifikacijskog tipa u XVII. stoljeću. Primjer su prsobran, mjestimice širok preko 4 m, uz koji se nalazio banket, odnosno stepenica za vojnike. Također, primjer su i topovski otvori. Prilikom istraživanja prepoznat je, u glavnom dijelu tvrđave, jednostavni pravokutni otvor na boku desnog polubastiona unutarnjeg hornwerka. Riječ je o ulazu, odnosno izlazu iz tvrđave u niži dio obrambenih struktura. Otvor je služio braniteljima za komunikaciju s ostalim dijelovima utvrde, odnosno kao otvor prema obrambenom jarku za iznenadne ispade protiv neprijatelja. Prvi poznati kratki tekst o tvrđavi sv. Ivana sastavio je don Krsto Stošić. Godine 2016. pokrenut je projekt uređenja tvrđave te je ona ubrzo sanirana i uređena, a neki srušeni objekti su rekonstruirani. Danas ju posjećuju brojni posjetitelji iz Hrvatske i inozemstva, a u sklopu prostora tvrđave redovito se organiziraju razni kulturno-umjetnički događaji i znanstveno-edukativni sadržaji.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Foto: Mirjana Jurišić

Literatura i internetski izvori:

  1. Glavaš, J. Pavić, Tvrđava sv. Ivana u Šibeniku – nove spoznaje i istraživanja, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, god. 40, br. 40, 2016., 91-104.;
  2. Livaković, Tisućljetni Šibenik, Šibenik, 2002., 102.;
  3. Tvrđava kulture Šibenik: https://www.tvrdjava-kulture.hr/hr/tvrdava-sv-ivana/bastina/;
  4. Turistička zajednica grada Šibenika: https://www.sibenik-tourism.hr/lokacije/tvrdava-sv-ivana/5.html.

O autoru

Ivan Samardžija

Ivan Samardžija (Zagreb, 1988.). Osnovnu i srednju školu (smjer ekonomist) pohađao je u Zaprešiću. Nakon srednje škole upisuje Stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te se ubrzo prebacuje na dvopredmetni studij povijesti i filozofije na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Zvanje prvostupnika povijesti i filozofije stekao je 2015., nakon čega upisuje i 2017. završava  diplomski studij povijesti (nastavnički smjer) te stječe zvanje magistra edukacije povijesti (mag. educ. hist.), također na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Godine 2018./2019. bio je zaposlen kao arhivist u Hrvatskome memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (gdje je radio na fondu SUP Glina u RSK, bazi poginulih i nestalih vojnika i civila u DR, te digitalizaciji gradiva HVO-a) i ondje stječe zvanje arhivista, a nakon toga radi kao suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža na projektu Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatske i Hrvatskoj enciklopediji. Istovremeno radio je na nekoliko EU projekata (primjerice, Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem časopisa Vijenac Matice hrvatske). Autor je knjige Operacija Otkos-10 te suautor udžbenika Povijest 4 za četvrti razred gimnazije. Objavio je više desetaka novinarskih i stručnih članaka iz povijesti (pretežito hrvatske) na portalima i u novinama/časopisima (Vijenac, Inkluzija – dodatak Vijencu MH, Portal hrvatskoga kulturnog vijeća, Vojna povijest, Hrvatsko slovo, Hrvatsko nebo, braniteljski.hr itd.) Član je Umjetničkoga prosudbenog vijeća Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer.