Baština Jezik Kultura

Na blišćavcima bure: u povodu izlaska iz tiska zbirke pjesama Frana Vlatkovića “Zrcalo bure”

Vlatković, Frano. 2022. Zrcalo bure. Naklada Bošković. Split.

Nedavno sam ispunjavao jedan dijalektološki upitnik za očev zavičaj u kojemu je trebalo izabrati riječ bilježitu za njegov mjesni govor. Nije se trebalo dugo misliti iako tu riječ (da je ne zaboravim, nomadne), zatravljen ponajprije drugim toplim obalama djetinjstva, rijetko rabim. Kad bih, pak, morao izabrati nešto krajobrazno bilježito za majčin zavičaj, onda bih jamačno izabrao buru jer je to jedina stalna prirodna pojava koja nam je vazda pokazivala kako smo mali jer nam je hladila more, vapore vezala uza kraj, prigušivala nam dimove i pritvarala vrata naših dvorišta obično upravo u onaj čas kad bismo se ćutjeli najmoćnijima. Volio sam je osobito zimi jer bi mi odgađala povratak na kopno na kojemu se za moj ukus tiska previše ljudi i gdje duša nije mogla ginuti od tišine, a ljeti je putnicima namjernicima i nenamjernicima zorno dokazivala da „oni če se ni izliego na Otoku, na njemu ne može ni živit“, kako zboraše jedan od posljednjih bračkih satira Branko. U vlastitim se mislima ne gordim sam jer su još jednu „pobračicu“ strujili hladni žmarci i jer je od siline bure i ona čula kako jauču šumarci boraveći u maloj kući kraj mora dokol joj je, kao i meni, u nju tuklo upravo ono, more. No, more je svagdje more, pa šumovi od tramuntane mòrē i mene i velikoga književnika iz Aracatace, jugo slijeva krv u moždane i meni i knezu Đivu što sam trune dalje bar u miru, a maestral hladi i poslijepodne jednoga fauna, i popodne jedinoga orebićkoga Japanca Frana, i moje popodne. Bura (i primorska ruža vjetrova općenito), dakle, nije samo blokus Brača, nju poznaju i pisci s đumrukane tradicije i modernizma te nobelovci, stari bozi i novovjeki pustolovi.

            Kao pobornik u struci odavno prevladane dojmovne (da ne rečem impresionističke) književne kritike, valjda stoga što mi je književni otac Ante Brečić Feđa, koji je „volio poruke što lijepo zvuče“, od kojih me nije udaljio ni jedan fakultetski profesor književnosti, teško da se mogu izmaknuti prizorima iz navlastitih vlastitih prizora koji su mi se nadali dok sam čitao 28. pjesničku zbirku Frana Vlatkovića. Teško je izići iz vlastite kože, pa mi je o Franu teško zboriti kao o Frani ili Vlatkoviću (a lektor sam, trese mi se pero, oprostite, tipkovnica, dok to pišem) kad smo nakon dvije rečenice prešli na ti (a postoje mnogi blizi čiji mi se gradovi još daljima danas čine), kad mu čujem glas iako ga ne vidim dok štijem njegova djela, iako su između naših rođenja prohujala tri desetljeća, te kad i sad po glavi prebirem njegova sjećanja na Petra Šegedina tako nebitna za orebićku i žrnovsku svakodnevicu, a tako važna za povijest suvremene hrvatske književnosti. Bilo bi nepošteno prema svekoliku čitateljstvu ne priznati osobnu simpatiju i duhovnu bliskost jer sam i sâm osobni književni ukus gradio i na temelju mnijenja ljudi posve suprotna ukusa koji su pošteno priznavali vlastite preferencije i ljupka mjesta.

Vjerujem da vam ne treba ni napominjati kako vas čak i prijatelji, koje mislite da dobro poznajete, mogu iznenaditi. Kad me je Frano zamolio da napišem pokoju riječ o njegovoj novoj pjesničkoj zbirci Zrcalo bure, očekivah raznorodnost ponajprije morskih motiva i uobičajene vlatkovićizme (začudne dvorječne sveze kao što su u prethodnim zbirkama bile blagoćudna skladnost, godovita konačnost, zalutala bljedunjavost ili zjenice neupitnosti) da mi olakša predgovaranje, a dočekao me je tek jedan temeljni motiv i pokoji ukroćeni vlatkovićizam (nebeski fliper, nepoklenuli vrač, žumanjce sunca).

Bura je (i burin, kao njezino nedonošče u dvjema pjesmama) misao vodilja nove pjesničke zbirke Frana Vlatkovića (iako Frano u jednoj pjesmi navodi da ispunja tek svaki peti list). Bura se u zbirci od 105 pjesama koja je preda mnom očovječuje, ona je živčana, prevrtljive je naravi, džogira, razbija staklo, pleše monfirnu, ne namjerava staviti masku, peče rakiju, bere naranče, šara uskrsna jaja, skače, sazrijeva, ometa promet, grize kažiprst, zaustavlja dah, prekraja nebo, univerzalizira starenje, ima mjesečnicu, vraća bistrinu svakodnevici, podmeće lažne vrijednosti, ironizira susret sa smrću… Ona se rađa na migrantskim rutama, okultna je, psuje, raskriva dvorac samoće, katkad je i lezbijka, ali i izranja potopljeni uzorak rasutoga znanja… Tko bi rekao, na koncu, da se toliko toga, svima ili samo Franu poznatoga, može reći o prirodnoj pojavi koja je kontinentalcu tek u podsvijesti kao crtica iz izvješća o stanju u prometu, a primorcu ljeti olakšanje od vreline dok je zimi smetnja u odvijanju svakodnevice? (Pitanje je, dakako, retoričko.)

Ovom zbirkom Vlatković ponovno pleše između lukobrana zavičaja i dalekih mora do  kojih su među prvima dospjeli kapetani iz njegova kraja. O zavičaju osim prizora koji su istodobno svim primorcima prepoznatljivi, a opet jedinstveni jer ih gledamo Franovim očima, svjedoči i izbor riječi u kojima se pronađe i pipita, i kalma, i karoca, ali u njima se ogleda i svjesno ili nesvjesno pobratimstvo u svemiru s našim (Ujević) i svjetskim književnim veličinama (Márquez) te se otvaraju vrata prema akordima (Iva Vojnovića) i preludijima (Claudea Debussyja). U ovoj je zbirci razvidna spona između negdašnjega Sredozemlja kao pupka staroga svijeta i današnjega koji, iako djelomice izmaknut iz središta pozornosti svjetskih moćnika, izaziva ljubomoru jer dostojanstveno čuva stara znanja i prežitke prastarih i nikad dokraja odgonetnutih kultura jer i nekoć su postojali migrantski pravci i onomad su Sredozemljem plovili pripadnici naroda s mora, a mi koji njihov prostor baštinimo tek neke tajne slutimo plime, okamenjujemo ih u iskrivljenim riječima naših jezikâ i bespućima prizora koje tek promatramo, ali ih nikad dokraja ne shvaćamo.

            Stoga uronite i u ovu Franinu zbirku i dok nerete,otvorite se prizorima, a ako ih ne razumijete, osluhnite jer ako ih potpuno i ne odgonetnete, oćutjet ćete ljepotu u očima promatrača koji je svjedočio tolikim bonacama i fortunalima, bili ljeti, bili zimi, i nikad se nije prestao čuditi nedohvatnom. Možda upravo u refulima bure, barem u našim stranama, priroda najzornije govori o Bogu.

O autoru

dr. sc. Domagoj Vidović

dr. sc. Domagoj Vidović

Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.