„Samo ljudi koji mogu snažno voljeti mogu trpjeti i veliku žalost, no ta ista potreba za ljubavlju pomaže im u suzbijanju njihove tuge i liječi ih“
„Samo ljudi koji mogu snažno voljeti mogu trpjeti i veliku žalost, no ta ista potreba za ljubavlju pomaže im u suzbijanju njihove tuge i liječi ih“ Tolstoj
U narednim člancima upoznat ćemo vas s pojmom tugovanja te emocionalnim stanjima koja su povezana s gubitkom.
Žalost je jedno od osnovnih čuvstava neugode, izazvano gubitkom nekoga ili nečega s kime smo bili duboko emocionalno povezani. Većini ljudi razmišljanje o smrti se ne sviđa te imaju svjesnu ili nesvjesnu anksioznost glede smrti. Specifični strahovi od smrti različiti su od osobe do osobe. Smrt je nepoznato iskustvo koje se ne može spoznati stoga ne iznenađuje što ona kod ljudi izaziva anksioznost. Anksioznost vezana uz smrt kada se istražuje empirijski okarakterizirana je s četiri različite komponente: (1) zabrinutost zbog tjelesne promjene; (2) svjesnost o prolaznosti vremena; (3) zabrinutost zbog stresa ili boli koji prate smrt; (4) zabrinutost zbog intelektualnih i emocionalnih reakcija na smrt. Smrt je za većinu osoba zastrašujuća najviše zbog toga jer uključuje gubitak.
Gubitci su univerzalna pojava, a to znači da na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga ili nešto izgubio (ili kojemu će se to dogoditi). Ovo je jedna od rijetkih činjenica po kojoj su svi ljudi svijeta jednaki neovisno o spolu, rasi, nacionalnoj ili vjerskoj činjenici. No ipak postoji razlika među ljudima u tome koliko su gubitaka doživjeli, prate li ih gubitci od djetinjstva i slično. Gubitci su sastavni i neizbježni dio života, a kako starimo gubitci postaju sve češći. Jedan gubitak uvijek uključuje više gubitaka. Gubitkom jedne osobe doživljava se odjednom mnogo gubitaka. Primjerice primarni gubitak supruga/supruge javljaju se sekundarni gubitci; seksualnog partnera, prijatelja, osobe od povjerenja, drugog roditelja djece, osobe s kojom se dijelila odgovornost za teške i važne odluke itd.
Ožalošćenost je doživljaj gubitka voljene osobe zbog smrti, na gubitak reagira se tugom – intenzivnom fizičkom i psihičkom neugodom. Preživjeli koriste mnoge različite načine suočavanja s vlastitim gubitkom, a ti se načini razlikuju ovisno o životnoj fazi u kojoj se ožalošćeni nalazi. Teško se nositi sam s tugom pa je stoga važno da ožalošćena osoba ima podršku te da može izraziti osjećaje i misli povezane s osobnim gubitkom i emocionalnim iskustvom kao posljedicom.
Reakcije na gubitak
Svi ljudi na određeni način i uz određene reakcije proživljavaju svoje gubitke. Reakcije na gubitak mogu se podijeliti na emocionalne, misaone, tjelesne i ponašajne.
Emocionalne reakcije su primjerice ljutnja koja se jako često pojavljuje neposredno nakon gubitka. Slijedeća emocija koja se javlja je tjeskoba i strah koje mogu biti različitih intenziteta od blagih osjećaja nesigurnosti pa do napadaja panike. Pojavljivanje tjeskobe uglavnom je uzrokovano strahom tugujućih da se neće moći sami brinuti o sebi te zbog pojačane svjesnosti o vlastitoj smrtnosti. Tjeskobu i strah također pojačavaju svakodnevne životne situacije poput prazne kuće, susreta s prijateljima i poznanicima i slično. Osjećaj osamljenosti čest je kod ljudi koji su izgubili nekoga s kim su bili u svakodnevnom kontaktu primjerice bračnog druga, brata ili sestru, dijete itd.
Bespomoćnost je isto čest osjećaj i obično je najjači neposredno nakon gubitka. Ožalošćeni se osjeća bespomoćan da pomogne sam sebi ili da vrati umrlu osobu. Krivnja i samooptuživanje također se javljaju kod ožalošćenih. Riječ je o osjećaju krivnje jer možda nisu bili dovoljno pažljivi i nježni jer nisu na vrijeme nešto poduzeli. Osjećaj krivnje često je iracionalan premda nekad može biti i utemeljen na stvarnosti. Neovisno o tome uvijek je riječ izrazito dubokom osjećaju koji dugo traje i tugujućima, ali i njihovim obiteljima je veliki problem.
Tuga je osjećaj koji svi očekujemo kod tugujućih, međutim neki se ožalošćeni plaše svoje tuge, osobito njezina intenziteta, a to je najčešće prisutno kod pojedinaca koji potječu iz obitelji gdje se na određen način prednost davala ljutnji dok se tuga smatrala zabranjenom emocijom. Nakon gubitka voljene osobe ljudi se ponekad brane aktivnošću, no obično nakon nekog vremena shvate da od osjećaja žalosti ne mogu pobjeći. Tuga nam oduzima energiju i sužava razinu kognitivnih aktivnosti jer nas jako usmjerava na sam gubitak pa nam je otežano primanje i obrada novih informacija. Umor koji prati tugu ima važnu biološku funkciju i čuva nas od pretjeranog naprezanja organizma koji gubitkom ionako iscrpljen.
Čežnja za umrlim još je jedna uobičajena emocionalna reakcija na gubitak te je osobito česta nakon gubitka bračnog partnera. Slabljenje intenziteta čežnje za umrlim obično je znak da se proces tugovanja približava svome kraju dok njezina jačina ili pojačavanje mogu biti pokazatelji otežanog ili kompliciranog tugovanja.
Misaone reakcije su na prvom mjestu šok i nevjerica koji pokazuju da tugujući ne mogu srcem prihvatiti ono što čuje i zna glavom. S vremenom se nevjerica gubi i tugujući postaju svjesni da se gubitak zaista dogodio. Zbunjenost i teškoće s pamćenjem i prisjećanjem vrlo su česte reakcije na gubitak. Također se javljaju reakcije osjećaja gubitka kontrole nad životom, stalnog razmišljanja o umrlome, traženje smisla gubitka i smisla života nakon gubitka.
Pod tjelesne reakcije ubrajaju se; praznina u želudcu, stezanje u grudima, bol i pritisak u grudima, osjetljivost na zvukove, teškoće s disanjem, mišićna slabost, glavobolja, umor, pospanost itd.
U ponašajne reakcije ubrajaju se: teškoće s spavanjem, promjene u apetitu, povlačenje od ljudi, snovi o pokojniku, plakanje, odlazak na mjesta koja podsjećaju na umrlog i slično. S vremenom ovakva ponašanja se smanjuju i tugujući se okreću budućnosti.
Izvori:
1. Arambašić, L. (2004.). Gubitak, tugovanje, podrška. Jastrebarsko: Naklada Slap.
2. Berk, L. (2008.) Psihologija cjeloživotnog razdoblja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
3. Kaplan, H.I., Sadock, B.J. (1998.) Priručnik kliničke psihijatrije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
4. Petz, B. (2005.) Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
5. Schaie, K.W., Willis, S.L. (2000.) Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
