Baština Izdvojeno Jezik Kolumne Domagoj Vidović

Trebaju li nam ruski zakoni kao uzor?

Krik i bijes

Ništa nije umaralo više od glasova koji bi parali tišinu i remetili slatkost mukom izborene samoće u kakvu bošku daleko od utabanih staza dok je otac bio negdje za poslom. Sklonio bih se u bespuća posred poluotoka iz kojih se nije ni naslućivalo da na udaljenosti od samo nekoliko stotina metara šumi more. Odmorišta mi na pristrancima bijahu torci od kojih se odbijalo jarko marčano sunce i vraćalo mi ljetnu put, a žeđu bih rijetko tažio zaostalom vodom iz škrapa. „Nemoj piti iz kamenice jer je voda ondje zatrovana travkom zaboravkom“, govorio bi daleki rođak Malika Tintilinića, no prekasno, jer šuma bi oko mene bujala i vita bi mi stabla ostavila tek toliko svjetla da se ne zapletem o njihovo korijenje. Meni bijaše drago da i sam postadoh likom iz priča staroga svijeta u kojemu još nije bilo visokih dvora i bijelih kampanjula. Sretoh tad žreca koji se krivio toliko glasno da je cijeli bošak odzvanjao i upitah ga zašto to čini. „Da ne odam tuđe tajne i da sam od njih ne poludim“, mudrovao je. Što je njega morilo, ne znam, ali se spomenem te priče svaki put kad se uputim k Sućurju. Možda je tad baš njegov glas razbio čaroliju i doveo me do brijega s kojega se bijelio Sveti Vlaho. „Gdje si bio?“ upitao me je otac. „Pošao sam se najesti travke zaboravke“, pokušah odgovoriti, no moj su glas zagušili automobili. Često se danas upitam što je bilo sa starim žrecom te poželim kriknuti iz svega glasa i izgubiti se negdje na površi.

Ruski zakoni na hrvatskome dvoru

            Prošla su oba Božića, Nova godina, Tri kralja te ostali blagdani i praznici, pa nam se valja vratiti u stvarnost. Koncem je prošle godine objavljen četvrti broj godišnjaka Kolo i u njemu zanimljiv članak Ruski jezični zakoni i hrvatske prilike Artura Bagdasarova (https://www.matica.hr/kolo/733/ruski-jezicni-zakoni-i-hrvatske-prilike-34099/). U članku nas autor, među ostalim, izvješćuje o tome da je u listopadu 2022. izmijenjen Federalni zakon o državnom jeziku Ruske Federacije. (Dakle, i o tome se ruske vlasti brinu dok teče agresija na Ukrajinu.)Da stanje u Rusiji nije ni približno slično stanju u Hrvatskoj, osim zdrava razuma (jer govornici su ruskoga nekoliko desetaka puta brojniji od govornika hrvatskoga jezika) pokazuje dopuna 3. stavka 1. članka toga zakona po kojoj je „ruski jezik – jezik državotvornoga naroda, koji ulazi u višenacionalni savez ravnopravnih naroda Ruske Federacije“. Budući da Hrvatska nije federalno uređena i budući da u njoj živi oko 8,4 % pripadnika manjinskih naroda, za razliku od Rusije u kojoj manjine čine više od 20 % stanovništva i većina su u mnogim federalnim jedinicama koje se prostiru na nepreglednim prostranstvima nepojmljive površine, Rusi svoj jezični zakon, nakon što su odavna utvrdili jezičnu politiku prema manjinama, usmjeravaju prema doseljenicima. Neusporedivost položaja ruskoga i hrvatskoga jezika još je razvidnija u 4. stavku članka 1. toga zakona, koji je u zakon ugrađen od 1. lipnja 2005., u kojemu stoji: „Državni jezik Ruske Federacije jest jezik koji pridonosi međusobnomu sporazumijevanju, učvršćivanju međunacionalnih veza naroda Ruske Federacije u jedinstvenoj višenacionalnoj državi.“ Jako mi je teško zamisliti neku sličnu odredbu u budućemu Zakonu o hrvatskome jeziku, a općenito nisam ni posve siguran koliko je pametno u ovim geopolitičkim okolnostima posezati za ruskim iskustvom.

            Budući da kolega Bagdasarov proziva neke neimenovane jezikoslovce kako mijenjaju mišljenje u pogledu budućega zakona o hrvatskome jeziku iako ga nisu vidjeli (protivnici bi mu ideje o zakonu, među koje se, da budemo otvoreni, ne ubrajam, mogli prigovoriti da ga ni oni koji tu ideju podržavaju nisu vidjeli), rado bih ga upitao je li on promijenio svoj stav o jednoj jezikoslovnoj teoriji. Kolega je Bagdasarov 6. travnja 2017., u povodu objave Deklaracije o zajedničkome jeziku na portalu HKV-a objavio članak Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/26440-a-bagdasarov-kolektivna-utopija-zajednickoga-jezika.html). U njemu je, među ostalim, napisao: „Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo hrvatski zamijeniti postupno srpskim, srpskohrvatskim, bosanskocrnogorskohrvatskosrpskim ili štokavskim. Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju – sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.“ Budući da je jedan od pisaca budućega Zakona o hrvatskome jeziku pisao članke primjenjujući teoriju o pluricentričnome jeziku (mlađoj sestri srodne teorije o policentričnome jeziku) te k tome ustvrdio da tu teoriju treba obogatiti novim kategorijama, kolega će Bagdasarov, ako je dosljedan, ipak trebati pokazati malo razumijevanja za određene sumnje u jezikoslovnim krugovima koji ideju o zakonu podržavaju u to kako će zakon, koji hrvatska javnost još nije vidjela, izgledati ako ga zagovornik takve teorije oblikuje.

Budućnost pripada nama, veteranima

Prije početka svojega košarkaškog termina susretoh Željka Jovića protiv kojega sam, prije konačnoga odlaska među veterane, često igrao na dalmatinskim parketima. Zbog staroga sam znanca dokraja ispratio susret Omiša i Mladosti, koji se pretvorio u sraz veterana i, kako samo ime zagrebačkoga kluba govori, mladeži. Utakmica je bila napeta, a kad su me kolege upitali tko je pobijedio, odgovorih im riječima odjavne špice razgovaraonice Velebit Marka Juriča: „Život je borba, budućnost pripada nama, pobjednicima, dakle, veteranima!“ Trenerima mlađih uzrasta možda i nije bilo pravo, ali mojoj momčadi i pratiteljima Marka Juriča, koji su se okrenuli čuvši poznate riječi, jest.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

dr. sc. Domagoj Vidović