Tamo gdje smrt vreba – stradanje „Vukova“ na Medovači kod Bilaja u srpnju 1993. godine

Tijekom agresije srpske vojne sile – postrojbi Jugoslavenske narodne armije, srpskih pobunjenika i srpskih dobrovoljaca – na Republiku Hrvatsku u drugoj polovini 1991., na ličkom je bojištu do konca iste godine oblikovana bojišnica koja se protezala nepravilnom linijom od Male Kapele preko Ličkog sredogorja do južnog Velebita. U svrhu uspješnijeg bojnog djelovanja hrvatsko vojno vodstvo pojačalo je krajem kolovoza 1992. svoj ustroj novim postrojbama u koje je uvrštena i 6. brigada Zbora narodne garde sa sjedištem u Gospiću. Brigada je popunjena probranim ljudstvom 118. brigade Gospić, 133. brigade Otočac te riječke 111. i 128. brigade. Izmjenom i dopunom mobilizacijskog razvoja Hrvatske vojske (HV) od 15. prosinca 1992. brigada je promijenila naziv u 6. gardijsku motoriziranu brigadu HV-a. Novim izmjenama od 2. lipnja 1993. postrojba je preimenovana u 9. gardijsku motoriziranu brigadu („Vukovi“) koja je s pridodanim snagama HV-a iz Otočca, Gospića i Rijeke držala na gospićkom dijelu bojišta zonu nadležnosti omeđenu lijevo: Markovići – Goljak (tt. 1011) – Crni vrh (1077); desno: Lisac (tt. 1450) – Mali Orljak – Baške Oštarije (isključno). Prvu crtu bojišnice imala je na potezu Rizvanuša – Podklisa – Ornice – Begluk – Srednja glava – Medovača – Lipe – Budački most. Raspored i položaji hrvatskih postrojbi bili su uspostavljeni osloncem na konfiguraciju zemljišta, zemljišne objekte i naseljena mjesta. Za daljnje razmatranje naslovne teme valja reći da je 2. bojna gardijske brigade od travnja 1993. zaposjela obranu prema Ličkom Osiku i na Perušićkoj kosi. Nasuprot hrvatskim snagama djelovale su 18. pješačka brigada (pbr) Bunić i 9. motorizirana brigada (mtbr) Gračac, postrojbe 15. ličkog korpusa Srpske vojske Krajine (SVK). Gračačka brigada imala je u svom sastavu tri motorizirana bataljuna, postrojbe podrške i druge postrojbe. Prema količini naoružanja brigada je bila najjača postrojba Ličkog korpusa SVK, a u svibnju 1993. popunjena s gotovo 2 300 ljudi. Unatoč primjerenoj popunjenosti postrojba nije uspjevala pokriti sve međuprostore te je u tom pogledu, prema podacima iz ljeta 1993., najveće poteškoće imala na medačkom području i na spoju s Bunićkom brigadom.

U ljeto 1993. na ličkom bojištu vladao je varljivi mir kojeg su prekidali artiljerijski dvoboji i izviđačko-diverzantski upadi. Česti ciljevi srpskih diverzanata bili su prednji hrvatski položaji južno i jugoistočno od grada Gospića. Jedan od takvih položaja nalazio se na geografskom objektu Medovača (tt. 597) kod mjesta Bilaj. Sjeveroistočno od Bilaja, u selu Barlete nalazili su se dijelovi 3. motoriziranog bataljuna 9. mtbr SVK.Bataljun je vodiomajor Čedo Radmanović iz zapovjedništva u selu Vrebac. Komanda vrebačkog bataljuna zapazila je krajem ožujka 1993. da se na Medovači nalazi „oko 5“ protivničkih boraca, zatraživši istodobno sredstva za svoje izviđačko odjeljenje. U isto vrijeme je komandant Ličkog korpusa SVK pukovnik Milan Šuput naložio svim podređenim mu postrojbama izviđanje prednjeg kraja na dubini do 5 kilometara, a na pojedinim pravcima postavljanje oruđa ili skupina vojnika radi nanošenja gubitaka protivniku. Hrvatski vojnici na Medovači bili su sve češće izloženi srpskim napadima, primjerice 14. svibnja 1993. udaru protuoklopnih raketa „maljutki“ ispaljenih iz srpskog helikoptera, da bi u konačnici skupina jačine šest vojnika, pripadnika 1. motorizirane čete vrebačkog bataljuna, izvršila 6. srpnja 1993. u 19,15 sati prepad kojim je, prema srpskim spisima, „likvidirala neprijateljsko predstražno osiguranje“ usmrtivši pritom pet protivničkih vojnika. U svom pothvatu diverzanti su zaplijenili dvije automatske i jednu snajpersku pušku. Praćenjem hrvatskog sustava veze srpska strana je saznala da se radi o „Riječanima koji su tokom današnjeg dana dopremljeni u Rijeku“. U prepadu međutim nisu ubijena petorica, već trojica pripadnika 2. bojne „Vukova“ – Ivica Jakovac iz Kraljevice i Josip Mišković iz Crikvenice koji su usmrćeni na samom položaju dok je Damir Habijanec iz Crikvenicepreminuo od posljedica ranjavanja slijedećeg dana u Kliničkom-bolničkom centru Rijeka. Prema javnim izvorima ovaj zločinački pothvat preživio je vojnik Ivan Tonković. Diverzantsko djelovanje dobilo je priznanje od pukovnika Šuputakoji je, sukladno prijedlogu načelnika korpusnog štaba pukovnika Milana Đakovića, nagradio Radu Orlovića, Željka Draganića i Željka Dukića novčanom nagradom u iznosu polovine redovnog osobnog dohotka.

Uskoro je uslijedio ubojit odgovor. Glavni štab SVK izvijestio je postrojbe SVK o dva oružana prepada hrvatskih postrojbi na gospićkom dijelu ličke bojišnice – 10. srpnja 1993. u selu Poljari, na smjeru prema Divoselu, usmrćen je pripadnik 9. mtbr, a 14. srpnja u području Gluntuše (Široka Kula) dvojica vojnika bunićke 18. pbr. Hrvatski položaji na gospićkom području, sve do Ličkog Ribnika, bili su velika smetnja ličkim postrojbama SVK, te kao takvi učestale mete njihovih oružanih udara, sve do vojno-redarstvene operacije „Džep-93“ (Medački džep) kojom se značajno promijenio odnos i raspored sukobljenih snaga na južnom dijelu ličkog bojišta.

Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija