Bez značajnijeg medijskog odjeka protekao je nedavni posjet generalnog ministra Reda manje braće fra Massima Fusarellija Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru, iako je povod posjeta bio nadolazeći događaj koji će dokinuti jednu višestoljetnu tradiciju još iz vremena svetog Franje Asiškog. Naime, u tijeku je restrukturiranje ove najstarije hrvatske franjevačke provincije, baštinice jedne od prvih 12 provincija koje je osnovao sam sveti Franjo, a koje će završiti na Uskrsni ponedjeljak 21. travnja 2025. kada će provincija izgubiti taj status i postati kustodija ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Razlog je sve manji broj duhovnih zvanja: svaka franjevačka provincija naime mora imati barem 40 redovnika, a Provincija sv. Jeronima pala je ispod tog broja. To ipak ne znači da su franjevci, točnije, manja braća kao njen središnji ogranak, prestali biti najbrojniji red u Hrvatskoj, baš naprotiv, to je jedini red koji unutar Crkve u Hrvata ima više od jedne provincije: tri na području Hrvatske i dvije u Bosni i Hercegovini. Provincija sv. Jeronima danas ima samostane u Pazinu, Puli, Rijeci, Crikvenici Košljunu, Kamporu na Rabu, Zadru, Kraju na Pašmanu, Krapnju, Trogiru, Splitu, Hvaru, Rožatu, Dubrovniku, Cavtatu, Pridvorju i Kotoru, a zanimljivost ove, uskoro bivše provincije je u tome što joj se granice uglavnom poklapaju s granicama Mletačke Republike na hrvatskom dijelu Jadrana prije 1683., godine kada su nakon sloma osmanske opsade Beča započeli ratovi kojima su oslobođeni hrvatski krajevi pod vlašću Osmanskog Carstva, kao i Dubrovačke Republike. Ovaj neobičan podatak još je vidljiviji u činjenici da područje „nove stečevine“, odnosno dalmatinskog zaleđa i makarskog primorja, koje je pod mletačku vlast došlo nakon 1683., obuhvaća zasebna Provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Poznato je da se u Katoličkoj crkvi granice biskupija ili redovničkih provincija relativno sporo usklađuju s novonastalim državnim granicama, primjerice, crkveno ustrojstvo u Istri regulirano je tek 1977., 30 godina nakon što je najveći jadranski poluotok prestao biti dio Italije i pripojen Jugoslaviji i njenim republikama Hrvatskoj i Sloveniji, no svakako je kuriozitet da se još i danas kroz granice dviju franjevačkih provincija ocrtava širenje vlasti davno ukinute Mletačke Republike. U tom smislu zanimljivo je promotriti kako su politika i geopolitika bile prisutne već u samim počecima organiziranog djelovanja franjevaca na hrvatskom prostoru, što se nastavilo i kasnije kako su se mijenjale granice država i imperija.
Franjevački samostan na otoku Rabu (Kampor)
Franjevački samostan na otoku Pašmanu
Osnivač Reda manje braće sveti Franjo Asiški prema njegovom životopiscu Tomi Čelanskom osobno je barem jednom posjetio hrvatsku obalu (prema predaji i Zagreb), a 1217. osnovao je 12 provincija, po jednu za svaku državu izvan Italije. Za Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo osnovana je „Provincia Hungariae” te su poslani prvi franjevci preko Jadrana, no zadržali su se samo u Hrvatskoj i nikad nisu dospjeli u Ugarsku, gdje su prvi franjevci došli iz Saske. Stoga je 1232. Ugarska provincija podijeljena na dvije, od kojih je provincija za Ugarsku i Slavoniju zadržala stari naziv, a za područje južno od Gvozda osnovana je „Provincia Dalmaciae” koja je 1239. dobila ime Provincija Slavonije sv. Serafina, a 1398. Provincija Dalmacije sv. Jeronima. U njenom sastavu je 1498. za područje Dubrovačke Republike osnovana Dubrovačka franjevačka vikarija koja je 1517. dobila status provincije pa je zadarska provincija od tada obuhvaćala samostane u Mletačkoj Republici. Dvije provincije opet su ujedinjene 1889. u današnju jedinstvenu Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri koja će iduće godine izgubiti taj status.
Iz „slavonske“ provincije 1291. odlaze prvi franjevci u Bosnu kako bi suzbijali učenje heretične Crkve bosanske, a do 1340. postali su toliko brojni da je za područje Bosne osnovana nova provincija, pod nazivom Bosanska vikarija koja je misionarsko djelovanje proširila i na Bugarsku, Ugarsku, Vlašku i Srbiju. U 15. stoljeću tijekom osmanskih provala mnogi samostani bosanskih franjevaca su stradali pa im papa dopušta da mogu osnovati ili prihvatiti samostane u Hrvatskoj i Slavoniji sve do Drave. Bosanska vikarija tako se širi i prema zapadu i sjeveru. Kad je 1463. Bosna pala pod osmansku vlast, bosanski franjevci su na temelju povelje Ahdname koju im je izdao sultan Mehmed II. Osvajač dobili slobodu djelovanja u Osmanskom Carstvu, što će sudbonosno utjecati na njihovo daljnje djelovanje. Bosanska će se vikarija 1514. zbog pripadnosti različitim državama podijeliti na dvije provincije: Bosnu-Hrvatsku i Bosnu Srebrenu (nazvanu tako po Srebrenici kao njenom sjedištu). Prva se prostirala na teritoriju pod vlašću hrvatskih banova, a druga na teritoriju pod osmanskom vlašću, no dogodila se paradoksalna situacija: osmanskim osvajanjima franjevci Bosne-Hrvatske povlače se na sjever, a na njihovo mjesto, zajedno s Osmanlijama, dolaze franjevci Bosne Srebrene koji će preuzeti brigu za preostale katolike i u današnjoj Slavoniji i Srijemu te se tako bosanska provincija širila paralelno s osmanskim osvajanjima, ne samo na hrvatska područja, nego i u Ugarsku, Transilvaniju, Moldaviju, Vlašku, Srbiju i Bugarsku.
Franjevački samostan u Orebiću
Franjevački samostan na otoku Lopudu
Provincija Bosna-Hrvatska preuzela je neke od dotadašnjih samostana u Hrvatskoj i Kranjskoj, poput onog na Trsatu, i osnovala nove, a budući da nije više imala ni jednog samostana u Bosni, bilo je logično da promijeni ime te je 1688. preimenovana u Kranjsku provinciju sv. Mihaela sa sjedištem u Ljubljani, a 1708. Hrvatsko-kranjsku provinciju sv. Križa. Hrvatske i kranjske samostane razdvojio je 1785. car Josip II. koji je osnovao zasebnu Hrvatsko-primorsku provinciju sv. Križa sa sjedištem u Karlovcu, no u vrijeme francuske vladavine 1809. dvije su provincije ponovno spojene. Istodobno, od 1661. postojala je i zasebna Provincija sv. Ladislava sa sjedištem u Zagrebu koja je nastala odvajanjem hrvatskih samostana od Ugarske provincije. Ona je obuhvaćala stare franjevačke samostane u sjevernoj Hrvatskoj, a kasnije će obuhvatiti i zapadnu Slavoniju te južne dijelove Ugarske.
Oslobodilački ratovi u 17. i 18. stoljeću nametnuli su potrebu nove podjele Provincije Bosne Srebrene jer njen teritorij sada više nije obuhvaćao samo područje Osmanskog Carstva, nego i Habsburške monarhije i Mletačke Republike. Tako je 1735. za nove mletačke posjede u Dalmaciji osnovana Provincija sv. Kaja koja je 1743. dobila današnje ime, Provincija Presvetog Otkupitelja. Zanimljivo je da je u dekretu o osnutku naglašeno da će novoj provinciji pripasti Hercegovina i dijelovi zapadne Bosne do rijeke Rame kad se ti krajevi oslobode od osmanske vlasti, ali do toga nije došlo pa je u konačnici 1892. u Hercegovini osnovana zasebna Provincija Uznesenja Marijina.
Franjevački samostan u Kotoru
Za teritorij Bosne Srebrene u Slavoniji, Srijemu i Ugarskoj 1757. je osnovana Provincija sv. Ivana Kapistrana. Tako su u kontinentalnoj Hrvatskoj postojale čak tri franjevačke provincije, sve do 1900. kada su im granice usklađene s nacionalnima. Tada je Hrvatsko-kranjska provincija svedena na teritorij Kranjske, a provincija sv. Ivana Kapistrana u granice Ugarske. Samostani ovih dviju provincija na području Banske Hrvatske spojeni su s Provincijom sv. Ladislava u novu Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Osim tadašnje Banske Hrvatske obuhvatila je i Međimurje koje je tada bilo dio Ugarske, a 1923. i Bačku koja više nije bila dio Ugarske, nego Jugoslavije. Granice ove provincije nisu mijenjane ni nakon raspada Jugoslavije pa i danas obuhvaća samostane u Vojvodini (u Novom Sadu, Subotici, Zemunu i Baču), a od 2025. proširit će se i na jadransku obalu, od Pule do Kotora.
Hoće li doći do novih promjena granica franjevačkih provincija, odnosno do njihova spajanja pokazat će vrijeme, a to će prije svega ovisiti o tome koliko će franjevačka karizma biti atraktivna budućim generacijama i privlačiti nove redovnike. Uostalom, granice provincija nisu barijere, one međusobno surađuju, pomažu se i prožimaju, djeluju i među hrvatskim iseljenicima, a u većim gradovima poput Zagreba čak postoje samostani nekoliko franjevačkih provincija, kao i samostani drugih franjevačkih ogranaka – kapucina, konventualaca i trećoredaca.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Fotografije preuzete sa stranice Franjevačke provincije sv. Jeronima https://ofm-sv-jeronim.hr/#novosti