Što je mogao postati sin dične i ponosne Imotske krajine, dobitnik dekanove nagrade, koji je, umjesto da iskoristi Fulbrightovu stipendiju, otišao u „specijalce“ i poginuo pridruživši se plemenitim hrvatskih muževima (i ženama) koji su sebe nesebično dali za druge
Što je mogao postati sin dične i ponosne Imotske krajine, dobitnik dekanove nagrade, koji je, umjesto da iskoristi Fulbrightovu stipendiju, otišao u „specijalce“ i poginuo pridruživši se plemenitim hrvatskih muževima (i ženama) koji su sebe nesebično dali za druge
Oni su sve znali. Sve su sve kužili. Njima su neki već tada govorili „ima tko će riješiti rat“, ili „pusti to, može se i poginuti, bolje ti je riješi sebi demobilizaciju…..nesposobnost u uredu za obranu..“.
Oni su bili iznad toga. Kužili su i reorganizacije, preustroje postrojbi, izmještaje iz jedne u drugu, sređivanje činova, protekcije….. Kužili su oni i privatizaciju i „kićenje tuđim pa i njihovim perjem“ i išli dalje prema svojem usudu. Išli prema konačnoj slobodi cijeloga naroda na čitavom hrvatskom području.
Znali su oni također da neki od toga naroda nisu dostojni tolike žrtve, svejedno. Išli su do kraja. Zato jer su bili iznad ovosvjetovnog, profanog, prizemnog i proračunatog. „A gdje sam ja tu? Kakvu ću ja korist iz toga imati?“ To oni nisu imali u sebi, njihovo je bilo „koliko još mogu sebe dati? Stignem li u Vukovar, poslije bi mogao do Južnog bojišta, usput mi je Lika, Zadarsko zaleđe, a moglo bi se izginuti i u Herceg-Bosni, Posavini…….“.
Oni su znali da je moguće položiti žrtvu svojega zdravlja i života diljem Lijepe Naše. Znali su da vrijedi ginuti za svakoga Hrvata, ma gdje bio. Zato jer su bili branitelji. BRANITELJI oni koji brane. Zašto, jer smo bili napadniti. Od koga? Velikosrba, četnika, JNA, KOS-a UDBE…
Svi vrazi su bili protiv ideje neovisne Hrvatske.
Zato je danas neovisna Republika Hrvatska stvarnost, zbog hrvatskih BRANITELJA. Oni su jedina struktura, jedini nacionalni korpus koji je svoju zadaću ispunio u cijelosti, ili sloganom prosvjeda Savske 66 – 100% ZA HRVATSKU.
Odavno je počela hajka na braniteljsku populaciju, po mojem skromnom sudu, još tijekom Domovinskoga rata, od onih koji u sebi nisu imali tu hrabrost, to božansko sebedarje za bližnjega, koji „su si sredili u uredu za obranu“.
Kako dakle možeš diskreditirati jedinu populaciju koja je svoju zadaću ispunila u cijelosti. Samo uporno ponavljanim pričama o lažnim braniteljima, kriminalu, „prolupalima“, teretu na proračunu….. A bi li sveukupni dojam bio imalo drugačiji da se priča usmjerila u pravcu razmišljanja što je svaki od tih mladića mogao postati u životu da nije poginuo braneći svoj napadnuti narod i svoju domovinu?
Što je, primjerice, mogao postati briljantni sin dične i ponosne Imotske krajine, dobitnik dekanove nagrade, koji je umjesto da iskoristi Fulbrightovu stipendiju otišao u „specijalce“ i poginuo pridruživši se plemenitim hrvatskih muževima (i ženama! poput Nevenke Topalušić) koji su sebe nesebično dali za druge. Neka mi ne zamjeri njegova obitelj, ali on je i naš, sviju nas, kao što je i moj brat, ja jesam ponosna što sam mu sestra, ali znam da nije samo moj. On je brat svih svojih suboraca, jer da je samo moj nikada ga ne bih dala. Ja nisam plemenita poput njega, poput njih, oni su odabrani od Boga, a mi smo maleni u pokušaju pronalaska smisla…..Oni su ga znali.
Da se priča usmjeri u pravcu što bi Đuro Glogoški mogao napraviti da je ostao zdrav, da nije ranjen. Možda bi on, zajedno sa svojom suprugom, mjesečno zarađivao puno više od onoga što mu javno pred kamerama izračunao „čudom izliječeni“ ministar Matić.
Predrag Matić bi zasigurno jedva spajao kraj s krajem s učiteljskom plaćom, vjerojatno ne bi imao status „dužnosnika“ i peglao službenu karticu do granica kada ti u svakoj uređenoj državi pokucaju „nadležne službe“ na vrata ureda, ej majstore, na što ti potroši toliku lovu!!!? Bog dragi zna kako bi izgledao život svakoga od njih! Da se priča usmjeri u pravcu svih nezasnovanih obitelji koje su ti mladići trebali zasnovati, sve djece koja su se po njima trebala roditi.
Priča ima i drugu stranu od one koju nam godinama, a osobito zadnjih 15, serviraju. Je li ijedna od udovica Domovinskoga rata mogla biti uspješna poslovna žene i zarađivati puno više od „visoke“ mirovine, a da nije morala godinama skupljati krhotine svojega života i pronalaziti način kako sama odgojiti djecu….? Je li ijedan roditelj mogao nastaviti svoju karijeru, možda do tada uspješnu, da se nije raspao od tuge kad su mu donijeli mrtvo tijelo sina, možda jedinca? I ako su mu ga donijeli…..možda ga još uvijek traži….. Što su ti ljudi mogli raditi i stvarati zadnjih 20 i nešto godina.
Može li itko zamisliti uspješnoga predsjednika uprave velike tvrtke koji već, primjerice 24 godine ne zna gdje je tijelo njegova mučki ubijenoga sina koji je kao dragovoljac iz Zagreba, Varaždina, Kutine, Splita ili Imotskoga, otišao braniti Vukovar od četnika. Ne mogu zamisliti niti jednu ženu koju su četničke beštije silovale a da je nakon toga imala upješnu znanstvenu karijeru. Jedna je rekla da su godine liječenja pale u vodu kada je srela svoga silovatelja.
Zna li itko koliko su krhke duše stradalnika Domovinskoga rata! Zna li itko iz „nevladinog sektora“ kako žive roditelji djece ubijene, recimo, u Slovonskom Brodu, jer su eto, bili Hrvati koji su se baš tada rodili i baš tada ih Svevišnji Stvoritelj postavio tu. U Hrvatskoj! Može li itko njihovim roditeljima objasniti smisao žrtve njihove nevine dječice? Biblijski, vjerojatno. Jer izveden je narod iz ropstva…….imotska bojna.
I nije gđo Crnić-Grotić, čelnice hrvatskoga tima, tužba protiv Srbije za genocid podnešena iz političkih razloga. Ona je podnešena iz osjećaja nemjerljive ljubavi za naše poginule, mrcvarene, silovane, za naše nestale. Podnešena je zbog svih naših spaljenih, granatiranih i skvrnavljenih svetinja….Ali Vama nije dano razumijeti… blago siromašnima duhom!
Ali ja i dalje nisam toliko velikodušna da bi moga brata dala kao žrtvu, ali on me nije ni pitao, ni mene, ni mamu, tatu niti brata. Nisu ga nijednom zaustavile materine suze prije polaska na teren, on je imao svoju Hrvatsku zastavu u njedrima kojoj je bio cilj…….. I obješena je na kraljevskoj tvrđavi ali bez njega, predana je subratu koji je poginuo nekoliko dana nakon njega, i tako….
Dakle, bi li moj brat danas bio u šatoru u Savskoj 66? Bi li on, koji se othrvao sebičnoj ljubavi svoje obitelji, i u punini smisla svoje žrtve napustio ovozemaljsko, bio sa svojim suborcima?
Ne bih se nikada usudila tumačiti što bi moj brat danas o nečemu rekao ili napravio. Na racionalnoj osnovi. Postoji međutim nešto drugo, od Boga Stvoritelja, koji je htio stvoriti nas baš u određenoj obitelji, među baš tom braćom i sestrama. Tako je, Bože moj, hvala ti, htio da mi je baš on brat, da ga izgubim i da ga ne prebolim. Ali to sam ja – smrtna, slaba, sebična.
To nije moj brat – pravedan, brižan, nježan, odvažan…. i zreo, mada mlađi, spoznati veličinu žrtve i sebedarja. Bog nas je stvorio ispod istog srca, dojili smo isto mlijeko…..odrastali zajedno, voljeli se, možda i više nego je uobičajeno. Tako smo odgajani. Ma, volimo se mi još uvijek, ta je ljubav sada višedimenzionalna. Recimo. Ja njega volim na način kako nisam prije, sada ga volim puno bolnije, s puno više patnje, ali sve više i više.
On mene i dalje voli nježno i nenametljivo kao i prije, ali sada više mentorski. Na neki način mislim da me on često usmjerava u nekim odlukama jer inače sama ne bih imala hrabrosti za neke bitke koje sam kasnije morala voditi s „njima“. Zbog njega sam se u mnoge bitke i upuštala. Zbog njega ih još uvijek vodim.
Zbog moga brata želim čvrsto ostati uspravna, ne slomiti se pod pritiscima kriterija koji su prevladali. Ako smo moj brat i ja Božjom voljom stvoreni ispod istog srca, bi li on danas, da nije poginuo u obrani od srbočetničke agresije, bio u Savskoj 66 sa svojim suborcima? Bog dragi, koji nas je stvorio kao brata i sestru, zna bi li i moj brat bio, kao što sam i ja 100% za braniteljski prosvjed do potpunog ispunjenja njihovih pravednih zahtjeva.
Sokolova sestra
