Jedna od poznatijih ulica u užem središtu Zagreba, koja spaja Zrinjevac i Preradovićevu ulicu je Berislavićeva, nazvana po hrvatskom banu iz 16. stoljeća. Do uvođenja novih natpisnih ploča s imenima ulica i trgova 2014., Berislavićeva je bila jedna od rijetkih gdje su se mogli naći podaci o osobi po kojoj je nazvana, i to na starinskoj emajliranoj ploči ukrašenom grbom grada Zagreba koja je iz nepoznatih razloga nestala. Na njoj je plavim slovima pisao ovaj tekst: „Petar Berislavić, rodom iz Trogira u Dalmaciji, bio je vesprimski biskup i ban hrvatski od god. 1513 – 1520. Proslavio se pobjedom nad Turcima kod Dubice na Uni 16. VIII. 1513, poginuo u boju s Turcima kod Korenice 20. V. 1520. Bio je prvi ban hrvatski, kojega su zvali podkraljem (vicerex ili prorex).“
Podaci o mladosti Petra Berislavića nisu pouzdani ni poznati. Nepoznato je i kada je rođen: nekad se navodio period od 1450. do 1460., a danas se najčešće navodi 1475. Zna se da je rođen u Trogiru u plemićkoj obitelji kao sin Ivana Berislavića i Mandaljene Statileo (Statilić), u kući u današnjoj Budislavićevoj 1. Trogir je u to vrijeme bio dio Mletačke Republike, pa mladi Berislavić, koji je odabrao svećeničko zvanje, odlazi u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo te se 1501. spominje se kao kanonik u Kaloči, od 1502. do 1507. bio je prepošt crkve svetog Lovre u Pečuhu, zatim prepošt u Stolnom Biogradu te od 1512. biskup u Veszprému (hrvatski Vesprim). Istodobno je obavljao državne funkcije: 1504. bio je tajnik kralja Vladislava II. Jagelovića, 1512. imenovan je kraljevim rizničarem, a 1513. postao je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Kao kraljev dužnosnik odlazio je u diplomatske misije u Rim, Francusku, Veneciju i Poljsku, a 1510., u vrijeme sukoba pape Julija II. s Mletačkom Republikom predlagao je kralju Vladislavu II. da vojnim putem vrati Dalmaciju pod okrilje Hrvatskog kraljevstva. Berislavić je bio spreman osobno stati na čelo hrvatsko-ugarske vojske smatrajući da bi njen dolazak u dalmatinske gradove ohrabrio stanovništvo i preplašio mletačku upravu te da bi mu odmah predali vlast nad gradovima. No sukob pape i Venecije riješen je sporazumom pa se plan nije ostvario.
Kao ban, Berislavić se odlučno prihvatio obrane hrvatskih zemalja protiv Osmanlija i ubrzo se proslavio. Skupivši znatnu vojsku i uz novčanu pomoć pape Lava X., zajedno s Nikolom III. Šubićem Zrinskim, Mihovilom Frankopanom Slunjskim, Ivanom Karlovićem i jajačkim banom Franjom Berislavićem teško je porazio osmanlijsku vojsku u bitki kod Dubice 16. kolovoza 1513. Bila je to jedna od prvih kršćanskih pobjeda nad Osmanlijama i vijest o njoj odjeknula je u Europi. Papa je Berislaviću darovao mač i šešir, a Vladislav II imenovao ga je vranskim priorom i dubičkim županom. Prihode samostana u Vrani Berislavić je upotrijebio za obranu, a u istu svrhu zalagao je i dio svojih imanja. Pomoć je skupljao i drugdje pa je 1514. od Dubrovčana isposlovao trogodišnji iznos od 1500 zlatnih forinta koji je Dubrovačka Republika plaćala ugarsko-hrvatskim kraljevima za svoju zaštitu. Papa, njegov najvjerniji saveznik, Berislaviću je pak poslao pomoć u žitu, streljivu, topovima i novcu. U svibnju 1515. Berislavić je izvršio protuudar na Osmanlije, no bio je teško poražen kod Novigrada (nije jasno radi li se o Novigradu u Dalmaciji ili o današnjem Novom Gradu, nekadašnjem Bosanskom Novom). Taj je poraz ugrozio položaj Jajca, no Berislavić je uspio organizirati opskrbu tog grada potrebnim zalihama hrane i ratnog materijala.
U ožujku 1516. poslao je iz Budima svog biskupskog zamjenika Tomu Nigera s pismom papi Lavu X. u Rim s molbom za pomoć, a papa mu je udovoljio slanjem poziva europskim vladarima. U pismima francuskom kralju Franji I. i poljskom kralju Žigmundu I. papa naziva Berislavića potkraljem Hrvatske (Dalmatiae et Croatiae bani seu viceregis), pa se taj naziv za hrvatske banove uvriježio i dalje. Nakon smrti Vladislava II. i dolaska na prijestolje Ludovika II., Berislavić je nakon kratkog prekida nastavio obnašati bansku dužnost i brinuti o obrani Hrvatske. Na saboru Kraljevine Slavonije izborio je raspisivanje izvanrednog poreza za opskrbu graničnih utvrda, a u lipnju 1517. u Zrinu je uspio privoljeti Nikolu III. Šubića Zrinskog i Franju Berislavića da uspostave i održavaju straže na potrebnim mjestima. Zimi 1518. Berislavić je uspio s oko 4000 konjanika i 6000 pješaka prodrijeti u Bosnu, poraziti osmansku vojsku i opskrbiti Jajce, a isto je ponovio i početkom 1519. Iako je svojim obrambenim akcijama ujedno štitio i mletačke posjede u Dalmaciji, Venecija nije odgovarala na pozive za pomoć, štoviše, smatrala je da je Berislavićev glavni cilj zauzeti dalmatinske gradove. Lav X. 1519. je Berislaviću poslao pismo u kojem Hrvatsku naziva „antemurale christianitatis“ – predziđe kršćanstva“.
No 1520. Osmanlije su učestalo prelazili hrvatsku granicu i pustošili po Hrvatskoj od Krbave i Une na zapad sve do Senja. Berislavić se u svibnju zatekao u Otočcu odakle je preko Bihaća krenuo u pomoć Drežniku. Kad je doznao da se manji neprijateljski odred sklonio u Vražju goru kraj Korenice, skrenuo je ondje da ga uništi s 300 ljudi, među kojima je bio i kapetan Klisa Petar Kružić, u čemu je i uspio. Međutim, zaostao je za glavninom svoje vojske te, što je bilo kobno, pao mu je konj. Dok je popravljao sedlo, Berislavića je napalo šezdesetak Osmanlija protiv kojih nije imao šanse. Jedan od vojnika u borbi mu je odrubio glavu. Shvativši da je ban poginuo, hrvatski vojnici i knez Ivan Karlović krenuli su tražiti njegovo tijelo. Nakon što je nađeno, prevezeno je u Bihać gdje ga je preuzeo njegov rođak, vespremski prepošt Ivan Statilić, i prenio u Veszprém gdje i danas počiva u tamošnjoj katedrali.
Vijest o Berislavićevoj smrti tužno je odjeknula na dvoru u Budimu i diljem Europe, a papa Lav X. ga je upravo tog 20. svibnja 1520., ne znajući da je Berislavić poginuo, imenovao kardinalom. Kardinalsku čast želio mu je dati i ranije, no kako mu je napisao u pismu iz 1517., „puno ih je dobilo istu čast, pa bi to nešto ukinulo od tvoje slave i sjaja, jer je ti imaš jednom dobiti sam, budući da su tvoja djela iznad svakog odlikovanja.“ U istom mu je pismu sugerirao da treba „što prije izvesti nešto osobito slavna da tako bude dana prilika da mu se udijeli odlikovanje do sada uskraćeno.“ Zanimljivo je da je sličnu nevolju s imenovanjem kardinalom imao i Berislavićev nećak, ostrogonski nadbiskup Antun Vrančić., koji je kardinalsku čast 1573. dobio nedugo prije smrti pa je umro ne dočekavši vijest o tome. Vrančić je počeo pisati Berislavićev životopis, ali ga nije dovršio.
Reljef s likom Petra Berislavića na konju, rad Ivana Meštrovića, postavljen je 1938. u Gradskoj loži u Trogiru. Međutim, talijanske okupatorske vlasti reljef su 1941. uklonile, kao da su se bojale i mrtvog Berislavića kao nekad Mlečani živog (istu sudbinu doživio je i Meštrovićev Grgur Ninski u Splitu). Reljef je ponovno vraćen 1954. Od 1971. Berislavićevo poprsje, rad kipara Ante Starčevića, nalazi se u zagrebačkoj katedrali, a na ploči uz njega stoji natpis: „Petru Berislaviću, »Heroju kršćanstva«, biskupu i hrvatskom banu 1513-1520 koji je svojim junaštvom Hrvatskoj pribavio naslov »Predziđe kršćanstva« te za slobodu Hrvatske slavno poginuo 20. V 1520. ovu spomen ploču podiže Prvostolni kaptol zagrebački kao posljednji nosilac naslova priora vranskih 1971.“
Osim Hrvata, Petra Berislavića slave i Mađari koji ga nazivaju Beriszló Péter.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Reljef s likom Petra Berislavića na konju, rad Ivana Meštrovića, postavljen 1938. u Gradskoj loži u Trogiru (M. Lipovac)
