Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Vukovar imala je 84.189 stanovnika, od toga 43,8% Hrvata, 37,4% Srba 1,6% Mađara, 7,3% Jugoslavena i 9,9% ostalih ili neopredijeljenih. Sličan je odnos bio i u gradu Vukovaru u kojem je živjelo 47,2% Hrvata, Srba 32,3%, Rusina 2,1%, Mađara 1,5%, Slovaka 0,3%, Nijemaca 0,2%, Jugoslavena 9,8% i nešto više od 6% ostalih.
Na izborima 1990. godine u Skupštini općine većinu mandata (59) osvojio je SKH-SDP, HDZ je osvojio 26 odborničkih mandata, a znatan broj mandata osvojili su nezavisni kandidati. Kao i u mnogim drugim općinama sa znatnim udjelom srpskog stanovništva, odbornici srpske nacionalnosti nakon izbora i osnivanja Srpske demokratske stranke na tome području prelaze u redove njezine redove i zastupaju političke ciljeve SDS-a. Na vukovarskom području SDS je osnovan u lipnju 1990. i na njegovu čelu bio je Goran Hadžić, po zanimanju skladištar, koji će nastankom srpske paradržave na dijelu hrvatskog teritorija dospjeti do uloge predsjednika Republike Srpske Krajine.
Slavko Dokmanović, predsjednik Skupštine općine Vukovar tada još doduše na listi SKH-SDP, također se ubrzo profilirao kao član užeg kruga vođa srpske pobune u Hrvatskoj – u srpnju 1990. postaje članom Srpskog nacionalnog vijeća (zbog pritiska ubrzo se bio prisiljen povući iz toga tijela) i potpisuje „Deklaraciju o suverenosti i autonomiji Srpskog naroda“. Početkom sljedeće 1991. godine, u koordinaciji s Beogradom, Srbi na ovome području osnovali su svoje Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.
Već u prvoj polovini ožujka 1991. osnovan je Štab obrane Borova sela, čijim je zapovjednikom imenovan Vukašin Šoškočanin. Krajem istog mjeseca, nakon događaja na Plitvicama, u Borovu selu organizirani su prosvjedi (dio prosvjednika bio je naoružan, primjerice V. Šoškočanin) jer su na Plitvicama uhićena dvojica čelnika SDS-a Vukovar, Goran Hadžić i Borivoje Savić. Napadnuta je i ophodnja policijske postaje Vukovar i ranjena su šestorica policajaca. Istoga dana, 31. ožujka oko Borova sela podignute su barikade koje su kontrolirali civili naoružani automatskim oružjem. Mnogi policajci srpske nacionalnosti napustili su PP Vukovar i pridružili se pobunjenicima u Borovu selu. Mjesto je posjetio i Vojislav Šešelj.
Radilo se o uvertiri u tragične događaje koji će se odigrati na ovome području. Jedan od lokalnih čelnika, kasnije svjedok na Međunarodnom sudu u Haagu, Borivoje Savić, u svojem svjedočenju kao organizatora destabilizacije Hrvatske u istočnoj Slavoniji navodi Službu državne bezbednosti Srbije koja je djelovala kroz svoje „izaslanike“, Vojislava Šešelja, Milana Paroškog, Mirka Jovića, Stanka Cvijana i druge, kao i lokalne Srbe – Gorana Hadžića, Vukašin Šoškočanin, Iliju Končarevića, Iliju Petrovića, Jovicu Vučenovića, Iliju Kojića i druge.
Također, prema njegovom svjedočanstvu, naoružavanje Srba na ovome području provodila je srpska Služba državne bezbjednosti već od sredine 1990. gtodine, preko lokalnog SDS-a. Koordinaciju srpskih terorista na području istočne Slavonije provodili su najviši dužnosnici Republike Srbije, poput Radmila Bogdanovića, ministar unutarnjih poslova, Mihalja Kertesa, zamjenika ministra unutarnjih poslova, Stanka Cvijana, ministra za veze sa Srbima izvan Srbije, Radovana Stojčić-Badže, načelnika javne bezbjednosti u MUP-u Srbije te Franka Simatovića, zamjenika načelnika Druge uprave Službe državne bezbjednosti Srbije. Rad na obuci pobunjenika i postavljanju barikada bio je usklađen s Upravom bezbjednosti SSNO-a (nekadašnji KOS) i Aleksandrom Vasiljevićem.
Od početka svibnja 1991. kada je u Borovu selu u zasjedi pobunjenih Srba na izrazito brutalan način ubijeno 12 hrvatskih policajaca, na vukovarskom području traje svojevrsno ratno stanje. Većinski srpska naselja u vukovarskoj i vinkovačkoj općini otada su bila u stanju otvorene pobune. Žarišta srpske pobune u općini Vukovar bila su sela Negoslavci, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota i Borovo selo. Zrakoplovni i napadi topništva na Vukovar traju od srpnja, a od 25. kolovoza 1991. započela je otvorena i kontinuirana opsada grada. Prema vojnom povjesničaru D. Marijanu, osim Dubrovnika, niti jedina općina u Hrvatskoj nije bila u tako teškom položaju za obranu kao vukovarska. Zbog zemljopisnog položaja i rasporeda sela sa srpskim stanovništvom obrana Vukovara bila je izrazito plitka, posebice od sredine rujna 1991. kada je JNA okupirala dio oko gradske vojarne i spojila se s uporištem pobunjenih Srba u naselju Petrova gora. Zbog male dubine prva crta je često bila i posljednja crta obrane.
S obzirom na jačinu angažiranih oklopnih i mehaniziranih snaga JNA srpska je strana očekivala da će okupacija Vukovara biti laka zadaća. Daleko nadmoćnije agresorske snage obuhvaćale su u rujnu u istočnoj Slavoniji više od 60.000 ljudi, dok je sam grad Vukovar branilo ne više od 1.800 do 2.000 ljudi. Nakon višemjesečne junačke obrane grada on je u konačnici okupiran, no upornom i žilavom obranom grada njegovi su branitelji usporili dinamiku napadnih operacija agresora i omogućili jačanje hrvatskih snaga u ostalim dijelovima Hrvatske kao i jačanje diplomatskih aktivnosti radi međunarodnog priznanja. Između ostalog okrutna ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su međunarodnoj javnosti pravu sliku agresije na Hrvatsku. Vukovarski branitelji pokazali su svijetu i da je moguć otpor daleko nadmoćnijoj sili s kojom se Hrvatska suočila, te su osim obrani države, imali i velik značaj i doprinos za međunarodno priznanje Hrvatske.
Dana 20. studenoga Vukovar je u cijelosti okupiran. Zauzevši grad, JNA i srpske postrojbe odmah su krenule s ubijanjem zarobljenih branitelja i civila, na ulicama, u skloništima, a većina je odvedena u nepoznatom smjeru te ubijena na brojim lokacijama na širem vukovarskom području. O razmjerima zločina nad braniteljima i civilima u Vukovaru najbolje svjedoče brojke o ubijenima tijekom prva tri dana okupacije grada, od 18. do 20. studenoga 1991. U ta tri dana pripadnici su srpskih snaga ubili 567 osoba, od čega 104 civila, 452 branitelja, dok za 11 osoba još nije utvrđen status.
Uz mnoga stratišta diljem grada (Borovo naselje, Velepromet i dr.) jedan od najtragičnijih je slučaj vukovarske bolnice. Tijekom posljednjih dana napada na Vukovar, bolnica je uz ranjenike i bolesnike, postala i skloništem dijela vukovarskih branitelja i civila te su snage JNA i paravojnih postrojbi posvetile posebnu pozornost njezinu osvajanju. U jutarnjim satima 20. studenoga pripadnici JNA su na sporedni izlaz izveli gotovo sve muškarce – pokretne bolesnike, civile i dio osoblja te ih autobusima odvezli u vojarnu JNA. Ubrzo su zatim odvezeni u hangare na Ovčari gdje su ih u noći s 20. na 21. studeni 1991. pogubili pripadnici TO-a Vukovar i srpskih paravojnih snaga.Iz vukovarske bolnice je nasilno odvedeno najmanje 266 osoba. Na Ovčari je otkriveno i ekshumirano 200 tijela od kojih su identificirana 193, a za sedam je identitet još nepoznat. Sudbina 66 osoba odvezenih iz bolnice još uvijek je nepoznata. Zločin na Ovčari najveći je zločin u Domovinskom ratu i simbol žrtve za slobodu i samostalnost Republike Hrvatske. Bitka za Vukovar jedna je od najtežih ali i najvažnijih u Domovinskom ratu; desetljećima kasnije ima neupitan značaj i izaziva duboke emocije kod svake osobe u Hrvatskoj.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Davor Marijan, „Bitka za Vukovar“, Herojski Vukovar, knj. 1, Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA, Zagreb-Vukovar 2021.
Mate Rupić, Natko Martinić Jerčić, „Pobuna dijela Srba u općini Vukovar“, Herojski Vukovar, knj. 1, Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA, Zagreb-Vukovar 2021.
Ivan Brigović, Ana Filko, „Stradanje vukovarskih branitelja, civila i djece u posljednjim danima obrane i u prvim danima okupacije Vukovara s posebnim naglaskom na Borovo Naselje, Velepromet i Ovčaru“, Herojski Vukovar, knj. 1, Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA, Zagreb-Vukovar 2021.
Ivo Lučić, Vukovarska bolnica – svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka, Zagreb, studeni 2017.
