Jezik Kolumne Domagoj Vidović Kultura

Kritizeri svih zemalja, ujedinite se

Između dvaju zavičaja

Bila su tu i gruba i lijepa vremena. Gruba jer su nam ratna zbivanja, koja nam se činjahu daleka, došla na kućni prag, a lijepa jer su nas vratila onamo gdje nam je bilo najljepše, na Otok. Bilo mi je tad neobično živjeti u podvojenosti osjećaja (sad kad sam naizgled odrastao, u toj podvojenosti živim gotovo bez prestanka) jer su mi sreću što sam ponovno tamo gdje sam se oblikovao mutili telefonski pozivi. Otac je, naime, ostao u pojasu neizvjesnosti iz kojega su vijesti dolazile rijetko zbog čega smo bili u stalnome grču. Moj je drugi dom tad bio u kući Šilotovih. Često mi je njihov dvor bio prva postaja na povratku iz škole, a uvijek zadnja prije mraka. Sa Zdenkotom bih se nalazio već rano izjutra kako bismo skupa otišli u školu, a na dvoru bi se vazda našao neki način zabave ako nije bilo nikoga na Njivici. Povremeno bi do nas došla teta Marija, nikad praznih ruku, čisto da provjeri je li sve u redu. Zborila je govorom koji kao da je bio na pola puta između govora moje matere i govora mojega oca, govorom koji kao da me je držao u ravnoteži između dvaju zavičaja. „Poče si govorit isto ko mi“, jednom mi je s nokta dobacio Mario kad su mi i pred teta Marijom počeli izlijetati pučiški dvoglasi, a ja sam se brže-bolje ispravio iako mi je godilo da zvučim kao Mišćanin. Po barba Joškotu se mogao riktati leruoj jer je svakoga dana u isto vrijeme dolazio u kuću i izlazio iz nje. Sreo bih ga obično kod kuće Bilinih, kad bi dolazio na objed napuštajući brijačnicu, bolje reći glavni pučiški informacijski centar, u koji su se slijevale vijesti iz svih pučiških četvrti. „Če će mi foji kal sve čujen unutra, če je i če ni“, geslo je barba Joškotovih pohodnika (mušterija je pregruba riječ za sve koji su se okupljali u brijačnici) oblikovao jednoć glasnogovornik centra. „Če u Nerietvi? Kako ti je otac?“, pitao je barba Joško svaki dan i bio sretan kad bi čuo dobre vijesti. Bilo je nešto umirujuće u tim danima koji su po svojemu rasporedu bilo gotovo isti, u kojima su isti ljudi postavljali ista pitanja te bili iskreno sretni kad bi čuli istu, dobru vijest. Stoga me pogled na barba Joškotovu brijačnicu po danu i Šilotov dvor obično negdje navečer kad krenu obredne šetnje pred povratak na Kopno, jer se ploviti mora, podsjeti na moju posljednju pučišku zimu, nakon koje više ništa nije bilo isto. Nakon te zime iz tvarnoga je svijeta otišla moja nona, nakon toga su noći duge postale još duže, a zime hladnije jer sam ih provodio dalje od bliskih lica. Ipak, i u tim noćima bijaše i još ima luči koja me u mislima vrati u tople uvale djetinjstva, među dobre ljude koji su tiho i nenametljivo oblikovali jedan život.

Na valu kritizerstva

Nakon poduže sezone kiselih krastavaca jezikoslovna je pozornica ponovno malo živnula. Za početak, izišao je novi broj časopisa Filologija u kojemu je objavljen dio izlaganja pripremljenih za skup Norma hrvatskoga standardnog jezika u 21. stoljeću održan 18. i 19. listopada prošle godine u HAZU-u. Unutar istih su se korica našli jezikoslovci posve suprotnih ne samo jezikoslovnih nego i političkih stavova poput Nataše Bašić i Marija Grčevića s jedne i Mate Kapovića s druge strane, što već samo po sebi jamči odjek u javnosti koji znatno nadilazi (da ne upotrijebim srbizam prevazilazi) prosječnu jezikoslovnu publikaciju. Koliko god se u pogledu na normu ne slagao s Kapovićem, moram priznati da je u jednoj stvari potpuno u pravu: dobar (ako ne i veći dio) naših jezikoslovaca (dalo bi se to proširiti i na sve znanstvenike) znatno radije kritizira tuđi rad nego što rješava konkretan jezični (ili koji drugi) problem. Kapović tu misli na hrvatsko-srpske razlike za koje tvrdi da ih ima poprilično od fonologije do leksika, ali se o njima uglavnom raspreda umjesto da ih se sustavno popisuje (doduše, ne bih se složio s njim u ocjeni Brodnjakova i Samardžijina rječnika). U posljednjih se desetak godina kritizerstvo ponajprije razmahalo na pravopisnome bojištu. O pravopisnim se rješenjima, naime, od 2013. piše toliko da bi neobaviješteni čitatelj mogao pomisliti kako je od te godine izdan u najmanju ruku šestosvezačni priručnik. Međutim, osim sabranih djela općih i posebnih kritika nijedan novi pravopisni priručnik nije objavljen. Pritom moram spomenuti kako je jedan dio kritizera uporno isticao navodno neiskustvo autora Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a sam svoja pravopisna iskustva nije ugradio u bolji pravopisni priručnik, dakle, svoje spoznaje nije primijenio na vlastita nego samo na tuđa djela, i tako ne jedan mjesec ili godinu nego sad već gotovo cijelo desetljeće. Vjerujem da se slična stvar događa i u ostalim strukama. Samo zamijenite nazive struka i naslove djela, pa ćete i vi doći na isto.

Zupci pomiču granice

Međutim, neću ponavljati istu pogrešku i trošiti svoju snagu i vaše živce na unutarnja trvenja jer se dogodio jedan mali izdavački pothvat koji pomiče granicu hrvatskih govora na istočnojadranskoj obali četrdesetak kilometara jugoistočno od one koja se trenutačno navodi na hrvatskim dijalektološkim zemljovidima. Ilija Vukotić iz Zubaca kod Bara u Crnoj Gori objavio je knjigu Zubački zbor u kojoj, među ostalim, iznosi dio rječničkoga blaga mjesnoga zubačkog govora. Budući da sam prvotni rukopis knjige vidio prije dvije godine, u suradnji sam s Ilijom već priredio dva znanstvena članka koja će uskoro biti objavljena. Imamo li na umu da ne samo u Svebarju, nego i u obližnjoj Boki kotorskoj u posljednjih stotinjak godina na teren nije stupio nijedan hrvatski dijalektolog ili onomastičar (tek su Sanja Vulić i Stipe Kekez početkom ovoga stoljeća razbili hrvatsku jezikoslovnu šutnju) te da je autor knjige domaći čovjek, koji se osobno pobrinuo da knjiga iziđe, postaje razvidnije zašto je riječ o pravome malom čudu za koje se nadam da će barem u stručnoj javnosti odjeknuti onoliko koliko zaslužuje.

Kako je JAZU preimenovanjem uništio konzervativnu misao?

Ljudski se nadati medijskomu odjeku za hrvatsko jezikoslovlje važnih djela, no ako imamo na umu da perjanice hrvatskih glavnostrujaških tiskovina pišu članke o tome kako je preimenovanje JAZU u HAZU „poraz naše konzervativne misli“, pitanje je koliko nam je nada utemeljena. Ne znam tko su ljudi koji stoje iza tih i takvih medija, a još mi je nedohvatnije kako njihov um ne shvaća ili ne želi shvatiti da su upravo novinari s takvim tezama spustili nakladu naših dnevnika na četveroznamenkaste brojke.

Iz dnevnika jednoga penzionera

Jedan je brački umirovljenik svoju mirovinu odlučio dopuniti radom u fušu. Obavljao je sitnije građevinske radove u jednoj rubnoj splitskoj četvrti. Na gradilištu se odnekud pojavio građevinski inspektor i upitao ga naplaćuje li to što radi. „A biš ti mujta?“, prezrivo ga pogleda umirovljenik i nastavi žbukati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

dr. sc. Domagoj Vidović

dr. sc. Domagoj Vidović

Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.