Specijalne postrojbe (SJP) MUP-a RH držale su položaje na vrhovima južnog Velebita od kolovoza 1992. sprečavajući prodor srpskih snaga u velebitsko Podgorje i prekid prometovanja jadranskom magistralom, istodobno omogućavajući stvaranje povoljnog strateškog položaja hrvatskih snaga za buduće oslobodilačke operacije na ličkom bojištu, na području između Gospića i Gračaca, što će se na najbolji način očitovati u VRO „Oluja“. Zaposjedanje i držanje južnog Velebita vodilo se kao akcija „Poskok“ koja je s vremenom postala akcija „Poskok-1“ na gospićkom području, a „Poskok-2“ na južnom Velebitu. Tijekom 1993. izvršeni su manji pomaci u dubinu bojišta ovladavanjem visovima i obroncima Velebita s njegove ličke strane, prema položajima 2. motoriziranog bataljuna 9. motorizirane brigade (mtbr) Srpske vojske Krajine koja je držala bojišnicu u području sela Divosela, Počitelja i Čitluka.
U smjenama na Velebitu mijenjale su se specijalne postrojbe MUP-a RH iz raznih krajeva Hrvatske pa tako i pripadnici Specijalne jedinice policije „Ajkula“ Policijske uprave Rijeka koji su 25. kolovoza 1992. izašli na zadane položaje zajedno sa SJP „Ris“ Kutina. Već na samom početku djelovanja na velebitskoj crti ličkog bojišta poginuo je u napadu iz zasjede 29. kolovoza 1992. zapovjednik „Ajkula“ Marino Jakominić. U ljeto 1993. šire gospićko područje postaje zona izviđačko-diverzantskih borbi. Nakon više uspješnih djelovanja hrvatskih snaga na prvoj crti protivnika, među kojima je i upad specijalaca MUP-a RH 16. srpnja 1993. na položaj protuzračnog topa „Praga“, na zapadnom rubu sela Divosela, koji je svojim djelovanjem ometao kretanje vozila na cesti Rizvanuša – vrh Visočica, Komanda 9. mtbr odlučila je poduzeti mjere za obnovu narušene obrane i provesti dodatno inženjerijsko utvrđivanje. Koncem kolovoza 1993. komandant 9. mtbr pukovnik Jovo Kordić zapovjedio je dopunska nasilna izviđanja na više pravaca prema Velebitu.
Početkom rujna 1993. položaje na Bukovoj glavi (tt. 671) držali su riječki specijalci koji će postati meta neprijateljskih diverzanata. Dana 4. rujna 1993. srpska izviđačko-diverzantska skupina približila se položaju „Ajkula“ i po prestanku jake kiše izvela napad pješačkim oružjem i bombama. U napadu su ubijena dva pričuvna djelatnika SJP PU Rijeka – Ivica Antončić (Omišalj) i Bruno Bolanča (Rijeka).
Na neprijateljskoj strani je ranjen jedan napadač, Željko Draganić, za kojeg u srpskim dokumentima piše da je „ranjen 4. 9. 1993. u 14.00 časova za vrijeme izvršavanja borbenog zadatka u Bukovoj glavi – s. Divoselo“. Izvješće Glavnog štaba Srpske vojske Krajine od 5. rujna 1993. potvrđuje ranjavanje jednog srpskog vojnika, ali i teže ranjavanje dvojice „ustaša“ od kojih je jedan potvrdio da na Velebitu borave pripadnici „Specijalne postrojbe MUP-a RH“, što ukazuje na mogućnost da su specijalci bili ranjeni i/ili zarobljeni, ispitivani i potom ubijeni. U rukom pisanom ratnom dnevniku haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm 9. mtbr zapisano je na dan napada „sa grupom naših vojnika učestvujemo zajedno u čišćenju Bukove glavice – učestvuje i Km. Diviziona – gdje je akcija bila uspješna“.
Napad i stradanje riječkih specijalaca bila je svojevrsna prekretnica i poticaj za pokretanje VRO „Džep-93“ poznatije kao „Medački džep“ kojom su oslobođena okupirana naselja općine Gospić, a srpske snage odbačene prema Gračacu. Životi riječke mladosti urezani su u srcu Velebita u trajno sjećanje na cijenu hrvatske slobode i pobjede.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Dragan Ogurlić, Rijeka u Domovinskom ratu, Rijeka 2008.
Jakša Raguž, Darjan Godić, Specijalna jedinica policije „Grom“ Policijske uprave Karlovac u Domovinskom ratu 1991. – 1995., Karlovac, Zagreb, 2020.
Jakša Raguž, Domagoj Štefančić, Specijalna jedinica policije „Ris“ Kutina u Domovinskom ratu 1991. – 1996., Kutina, Zagreb, 2018.
Prilozi: HMDCDR