Heroji Domovinskog rata Priče ratnika

Ivica Vujica, borac u ratu – borac u miru

vujica0

 Mladima bih poručio da ne odlaze iz Domovine, nego da se bore za nju, da urede i osposobe ovu državu da bi svima bilo bolje u njoj.

U sklopu rubrike Priče ratnika intervjuirali smo  Ivicu Vujicu, ratnika  i sportaša koji svojim trudom i upornošću  hrabro prevladava sve životne nedaće i zapreke.  U slijedećim redovima pročitajte više o njegovom ratnom putu, sadašnjim aktivnostima te njegov osvrt na problematiku s kojom se susreću branitelji.

Ivica Vujica rođen je 24. listopada 1971. godine u Busovači. Bio je oženjen do prosinca 2013., kada mu  je supruga preminula od tumora pluća. Trenutno živi s posinkom koji ima 18 godina te kaže kako je sretan što je posinak izabrao ostati i živjeti s njim.
Ivica je predsjednik Košarkaškog kluba invalida Zagreb, predsjednik Hrvatskog saveza košarke u kolicima, dopredsjednik sportske HVIDRA-e Grada Zagreba te je član Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine. Košarkom se počeo baviti 1994. godine, odmah nakon završene rehabilitacije, i otad je aktivan sportaš. U početku je 15 branitelja iz Varaždinskih toplica tri puta tjedno dolazilo na treninge u Zagreb, no do sada je jedino on ostao aktivan. Trenutno igra za KKI Zagreb i za talijanski prvoligaški klub u Trevisu. Svaki tjedan putuje petkom rano ujutro kako bi odradio trening te svake subote igra utakmicu u Italiji, a tijekom tjedna trenira u svom klubu u Zagrebu. U sportskoj karijeri dva puta je kao reprezentativac igrao polufinale na europskim prvenstvima te na mnoštvu međunarodnih turnira.  Uz košarku se bavio atletikom i tenisom. U atletici je osvojio prvo mjesto u bacanju kugle, diska i koplja te je nekoliko puta bio drugi, dok je u tenisu osvojio brončanu medalju na državnom prvenstvu.
 
Kada ste se uključili u Domovinski rat i kada ste ranjeni?
Do 07. siječnja 1992. godine bio sam u JNA u Sloveniji, a nakon mjesec dana od povratka kući aktivirao sam se u obrani svoga mjesta, gdje sam i ratovao sve do 18. prosinca 1993. godine, kada sam ranjen. Na dan kada sam nastradao, trebao sam ići igrati Božićni turnir u malome nogometu. Ujutro u 9 sati kao zapovjednik sam išao izviđati ispred linija, što sam i inače svakodnevno činio. U izviđanje sam pretežno išao sam, no to su jutro sa mnom krenula dvojica suboraca. Kako sam se to jutro osjećao bezvoljno, nisam imamo volju za izviđanjem, no na nagovor suboraca ipak sam otišao, jer smo imali dojavu da ćemo biti napadnuti. Mjesto izviđanja bilo je takvo da smo mi mogli doći do njega da nas ne vidi neprijatelj; no, i oni su mogli doći do tog položaja da mi njih ne vidimo. Iako je bio prosinac, to je jutro bilo iznimno sunčano i sjećam se da sam u izviđanje krenuo bez košulje. U jednome trenutku netko je zapucao na nas. Od nas trojice, ja sam jedini ranjen – dobio sam jedan metak u kralježnicu i jedan u nogu. Odmah sam osjetio oduzetost nogu, no uspio sam nekako dopuzati 200 metara kroz šumu do suboraca koji su me dalje izvlačili do hitne. Na putu do bolnice u hitnoj je nestalo goriva. Srećom, naišao je Dario Kordić koji me prebacio u svoj auto i dovezao do  bolnice u Novoj Bili. Od tamo sam helikopterom prebačen do Splita, ali zbog ratnih djelovanja helikopter  16 dana nije mogao doći do bolnice. Šesnaesti dan prebačen sam u Split gdje sam trebao biti operiran, no nakon tri dana izvijestili su me da ne mogu tu operaciju obaviti u Splitu te da ću biti prebačen u Zagreb.  Nakon 11 dana, iz Splita sam prebačen u Zagreb, gdje sam napokon operiran u Draškovićevoj bolnici. 8. veljače 1994. godine prebačen sam u Varaždinske toplice te tada krećem s dugotrajnom rehabilitacijom.
 
Koji su Vam bili najupečatljiviji trenuci rata, što vas je potreslo i  zgrozilo?
Najviše me potresla smrt bliskog prijatelja iz djetinjstva koja se dogodila u ožujku 1992. godine. Također pamtim događaj kada nekoliko dana nisam znao za svoju majku, sestru i dva mlađa brata koji su iz našega mjesta otišli prema Kiseljaku, a otac i ja smo otišli prema Busovači. Period u kojem nisam znao da mi je obitelj na sigurnom bio je za mene izuzetno stresan i danas ga se često sjetim. Također se često sjetim scena pogibelji mojih suboraca – bez obzira na to koliko sam kao ratnik na neki način tada bio imun na takve događaje, to ipak na čovjeku ostavi traga. 
 
Jedinstvo koje se osjeća među braniteljima teško je objasniti, no možete li nam to malo približiti?
U ratu je takva situacija da se moraš osloniti na suborca koji je pored tebe, jedan drugome čuvate leđa, i tu se prijateljstva razvijaju jako intenzivno i brzo. Prijatelje koje sam stekao u ratu ostali su mi prijatelji cijeli život i uvijek se na njih mogu osloniti. 
 
Podržavate li braniteljski prosvjed i kakvo je Vaše mišljenje o odnosu države prema braniteljima?
Apsolutno podržavam prosvjed, posebice zato što je moj slučaj većim dijelom bio povod ovoga prosvjeda. Naime, nakon smrti moje supruge, više ne mogu ostvariti pravo na njegovatelja. Preinakama zakona koje je napravio ministar Matić, više ne mogu dobiti potvrdu da sam hrvatski branitelj, stoga ne mogu ostvariti pravo na njegovatelja. S druge strane, prosvjedujem jer osjećam da su hrvatski branitelji, posebice branitelji iz Bosne i Hercegovine, stigmatizirani i da je danas postalo sramota reći da si hrvatski branitelj iz BiH. Hrvatska država branila se i izvan svojih granica i stoga ne postoji nijedan razlog da bi se branitelje iz BiH omalovažavalo u njihovim pravima. Ovakvim odnosom institucija prema nama doveden sam u situaciju da razmišljam hoću li reći gdje sam ratovao i gdje sam nastradao.
 
Nadalje, sramota je da se sami moramo boriti za svoja prava, umjesto da to čini  Ministarstvo branitelja kojem je to u trenutku osnivanja bila jedina svrha. Danas smo došli do toga da se Ministarstvo bavi samo sobom; dok se mi u šatoru ispred Ministarstva borimo za svoje dostojanstvo i svoja prava, ovdje bi umjesto nas trebali biti oni koji rade u Ministarstvu i koji su plaćeni da se brinu za nas. Također, (primjerice) naš bivši predsjednik Josipović nakon nereda na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije u Milanu izjavljuje: „Izgleda da nešto ne štima u HNS-u jer se ljudi bune“, a  mi smo ovdje 117 dana i bivšem predsjedniku nije palo na pamet da možda nešto ne štima u Ministarstvu branitelja kada su ljudi tako dugo na ulici.  
 
Često se čuju insinuacije da je ovaj prosvjed politički motiviran; što nam možete reći o tome?
Takve priče smatram uvredom jer mene nikakva politika ne bi mogla natjerati da svakodnevno dolazim ovdje i smrzavam se. Što ja to imam od politike da bih za nju prosvjedovao? Također smo se oko ove situacije sa statusom branitelja iz BiH i s bivšom vlasti raspravljali, no tada situacija još nije bila dovedena do ove točke do koje ju je doveo ministar Matić. 
 
Vi ste kao mlada osoba otišli u rat; što biste danas poručili mladima u Hrvatskoj?
Mladima bih poručio da ne odlaze iz Domovine, nego da se bore za nju, da urede i osposobe ovu državu da bi svima bilo bolje u njoj. Naši mladi i sposobni ljudi mogu najviše napraviti za boljitak ove države, samo se trebaju aktivno uključiti i boriti za bolje sutra.
vuica6
vuica5vuica4vuica3

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.