Kako ste podnijeli razdoblje pandemije, svojevrsno međuljudsko otuđenje i izolacije koje su nas zatekle posljednje 2 i pol godine?
Nisam ni primijetio nego se prilagodio. Ionako živim povučeno. Zapravo sam introvert i imam svoj svijet stvaranja glazbe, filma, vježbanja kod kuće, meditiranja, kuhanja zdrave prehrane, pisanja i ode mi dan. Navikao sam na samoću i ne smeta mi. Ona je izbor zadovoljnih osoba i moj je izbor. Osjećam snažno ljudski duh i svako druženje za mene je intenzivno. Neki ljudi me pune, neki crpe i nemam baš dobre alate za obraniti se, osim da se ne družim previše. Meni je po tome pandemija čitav život. Ona je čak bila i dobar alat da vidimo gdje smo sami sa sobom. Dogodile su se čak i neke dobre promjene i izmjene.
Pandemija je politički i medijski nesmotreno nametnuta, morala je ostati u krugu struke. Tako je zavladala panika, a paničar nisam, nego i dalje imam svoj film. Ne uvlačim se u kolektivnu misao, nego tražim boje u krugu sivila. Pandemija je bila izazov za mnoge, a ja sam baš tada puno izlazio na zrak, vježbao na otvorenom gdje nije bilo ljudi, snimao i pisao jako puno, pripremio mnoge projekte i fantastično kuhao te čuvao tuđe kućne ljubimce i družio se sa sustanarima.
Svjedočimo ponovnoj pojavi rata u Europi. Brojni naši sugrađani preslušavali su ili po prvi puta slušali pjesmu Balaševića „Samo da rata ne bude“. Jeste li očekivali da će do njega doći? Bude li u Vama silne slike i snimke iz Ukrajine stare emocije?
Imamo mi svoju Ukrajinu a to je Petrinja i Sisak, iseljena Slavonija, zapušteni Knin i Benkovac. Kao domoljub ukazujem da se prvenstveno bavimo svojom domovinom i rješavanjem problema pa onda izvandržavnim problemima. O tome nema gotovo ništa u medijima a zatrpani smo vijestima iz Ukrajine. Ukrajina kao i priča sa koronom je snažno medijski nametnuta. Jako sam oprezan sa tumačenjem onoga što je lako dostupno putem medija. Gledamo ono što drugi žele da gledamo. Vjerujem da će se razjasniti čitava priča sa odmakom. Vojnički mozak gleda na tu priču onako iza crte bojišnice. Uglavnom kako je došlo do toga svega, tko stoji unazad pet, deset godina? Ništa nije došlo preko noći.
Posebno sam oprezan sa poistovjećivanjem Hrvata i Ukrajinaca jer kao imamo sličnu priču. Baš i ne. Iza nas nitko nije stajao tijekom osamostaljenja i manje-više su svi bili protiv nas. Embargo na oružje, zagušen medijski prostor, politička nezainteresiranost svjetskih velesila. Mi smo svoju priču sami izgurali uz pomoć dragog Boga. U Ukrajini Boga baš i ne vidim u strukturi obrane Ukrajine koja se oslanja isključivo na čovjeka što je pogubno i to isključivo na Zapad. Ujedno je i zatrpan medijski prostor. Opet kolektiv nameće kolektivnu zajedničku misao. Samo sam oprezan sa zaključkom. Još veći rat buja u Etiopiji pa o tome gotovo ništa.
Rat gledan iz kuta ratnika je drugačija percepcija. Ona je puna preispitivanja, matematički, psihološki i filozofski potpuno drugačije posložena. Da pojednostavim. Tamo od kuda neprijatelj puca, nije problem, nego tamo gdje je tiho je problem. Žao mi je svakog civila iz Ukrajine i generalno sirotinje koja će sve izgubiti. Taj rat može sutra prestati i nikog nije briga za te ljude, nego se iza brda valja nešto drugo. Ukrajina je država iz koje se i bez rata iseljavalo jako puno Ukrajinaca u potrazi za boljim životom. Daleko od toga da ti ljudi ne trebaju svoju državu ali biti će robovi, dužnici tri generacije Zapadu i isisati će iz nje sav život čak i oni koji su joj pomagali i nametnuti svoje zakone.
Nisam siguran za koju slobodu se točno bore. Uhvaćeni su između dvije vatre i nikako im se ne piše dobro, osim da do prekida vatre dođe što prije. U meni rat u Ukrajini ništa ne budi jer traume od rata nemam. Imam od poraća i bezobraznih ljudi i nekih institucija koje hrvatskom branitelju nakon rata nisu pomogle, nego ga još i osudile. I danas mnogima idemo na živce. Bilo je nekih prijedloga da kao braniteljska udruga odemo u Ukrajinu pružiti određenu podršku njihovim braniteljima. Nemam problem otići tamo čak ni u žaru sadašnjih borbi ako mogu nekome pomoći. Očekivao sam da će doći do rata na europskom području.
Povijest je predvidljiva i ona se često ponavlja. Istočna Europa je uvijek kroz povijest bila žarište borbi. Ostalo je isto. Mi smo na ratnom području i još dugo će tako ostati jer smatram da smo pijuni od država u vlasništvu velikih korporacija pod krinkom demokracije. Svako desetljeće donosi neki sukob i biti će ga još. Dokle god ne ojačamo kao države, netko će dominirati nad nama i govorit nam što da radimo.
Brojni ukrajinski vojnici po završetku rata vratit će se svojim domovima s proživljenim nadljudskim naporima i izuzetno potresnim iskustvom. Koji je Vaš savjet kako kreirati politiku reinkorporacije vojnika u društvo?
Hrvatska je nakon osamostaljenja i rata pokušala poloviti sve konce. Nije išlo glatko pa su tako hrvatski branitelji pospremljeni u vojne mirovine bez mogućnosti školovanja i vraćanja u civilno društvo. Za vojne invalide je postojala adekvatna medicinska rehabilitacija. No društvena rehabilitacija uključivanja svih vojnika nazad u društvo kroz rad sa obiteljima branitelja, osmišljavanjem novih profesija, rekreacija, sportske aktivnosti, medijski prilagođeni članci, osvješćivanje civilnog društva o posljedicama traume, Domovinski rat u školama itd. je izostala.
Nije sama država toliko kriva, već organizacije ispod kao i civilne ali i braniteljske udruge. Treba staviti problem u vrijeme i mjesto događanja. Država je tada pokušala učiniti najbolje za ono vrijeme. Pokazalo se s vremenom da je to bumerang koji se svima obio o glavu, a nema nazad. Nezadovoljno je postalo i društvo i hrvatski branitelji. Izostala je kolektivna zahvalnost civilnog društva za žrtvu danu u Domovinskom ratu, a mnoge nevladine udruge su počele govoriti o trošku koje čine branitelji s mirovinama, izmišljenim kolektivnim zločinima, a malo se govorilo o stvarnim velikim poduhvatima hrvatskih branitelja.
Javio se PTSP koji je medij okarakterizirao sa „ludi branitelji“, ili „okoristio se mirovinom“. Svaki takav istup koštao je života jednog hrvatskog branitelja koji nije mogao podnijeti da je njegova žrtva uzaludna i dignuo je ruku na sebe. Naravno da nije samo to bio problem. Niz je tu problema ali svakako takvi istupi društva su itekako doprinijeli da se zdravlje braniteljske populacije pogorša. Zbog toga smo kao udruga i imali u planu i imamo, da damo doprinos rehabilitaciji ukrajinski branitelja jer svi problemi koji su nas zadesili čekaju i njih. Društvena rehabilitacija je jedan od najvažnijih modela rehabilitacije. Ne odlazak u mirovinu! Školovanje, nove profesije, osluškivati potrebe vojnika i vratiti ih u društvo uz adekvatnu naknadu koja se nikako ne smije zvati mirovina jer kao i što je nas, hrvatske branitelje, dočekalo da se uspoređuju civilne mirovine sa vojnim i invalidskim mirovinama.
Mi hrvatski branitelji dobivamo naknadu za sudjelovanje u Domovinskom ratu kao što ga dobiva i Američki i Izraelski vojnik, ali smo gurnuti u mirovinski sustav gdje nam nije mjesto i k tome još imamo problem pojašnjavati naše mirovine koje u stvarnoj naravi to nisu. Toga se grozim i volio bih da mogu Ukrajincima pomoći kada već nisam mogao nama samima.
Na mladima svijet ostaje. Vjerujem da Vam je i neiscrpna inspiracija Vaša kćer Neva. Što ste naučili od nje? Koje su sve prednosti današnjeg odrastanja u odnosu na Vaše doba?
Prednosti su da imamo veliki blagoslov u ispunjavanju vlastitih i tuđih želja. Standardi su visoki koliko god mi govorimo drugačije. Odrastao sam skromno i prošao rat. Tri obroka i topli krevet su bili dovoljni. Sve ostalo je bio luksuz. Kćeri sam zahvalan jer je ostala skromna curica od deset godina kojoj je važniji odnos sa obitelji i prijateljima od materijalnog. Razumno je dijete, izuzetno vesele i pozitivne naravi koja za sebe kaže da je sretno dijete. Ona gleda u budućnost sa velikim optimizmom i još većim planovima. Mnoga današnja djeca su takva i to je dobro. Ja sam već u njenim godinama bio tužan i sjetan, zarobljen u problemima odraslih na koje nisam mogao utjecati. Mnogi ljudi mojih godina su tako živjeli pa smo se ipak nekako snašli ako nismo podlegli nekim porocima. Predajući u školi vidim taj optimizam, veseli duh mladosti koji ne vidi granice zemlje, svjetonazora ni bilo kog oblika različitosti. Samo idu.
Mi smo bili generacija prepuna predrasuda. Puno je internet učinio i dobrog uz mnogo lošeg. Internet je donio svijet u naše domove i maknuo tu izolaciju pa mladi danas imaju manje straha. Oni putuju, školuju se izvan Hrvatske i donose nova znanja. Vidim puno dobroga što mogu iznijeti nove generacije uz mentorstvo nas starijih i mudrijih. Želja mi je samo novim generacijama poput kćerine ukazati da ne podlegnu kapitalističkom načinu razmišljanja bez emocija, nego da kroz vjeru na prvo mjesto stave kreposti u koje između ostalog spada i ljubav, razumijevanje, skromnost pa onda karijere.
Premda našeg sugovornika možemo često vidjeti na brojnim svečanostima u odjelu i košulji, onu vojničku ne skida ni na kraju dana. Kad se dogode izvanredne okolnosti, poput potresa i korone, pliva kao riba u vodi. Nažalost, oksimoron je to što se mir jedva preživljava. Kao što je rekao prijatelj našeg dragog sugovornika: „Proživljena trauma je nuklearna energija i samo treba znati što sa njom“. Naravno, daleko je to od „samo“, ali da istine u tome ima, svjedoči Srećko koji je svoje teško ratno iskustvo uspio pretočiti u umjetnost (glazbu, film, kazalište) i vjeru. Kao svjedok jednog vremena svoju priču nastoji prilagoditi mlađim generacijama čije potrebe pažljivo osluškuje. Nema sumnje da ovoga trenutka mladi na sitno broje dane do Svjetskog prvenstva u nogometu kako bi vidjeli crveno bijele kockice na zelenoj podlozi. Sport je sigurno alat kojim se može doprijeti do svijesti mlađih naraštaja jer upravo su branitelji dobro razgazili travu i svojim životima obojali dres. Nažalost, i na istoku Europe, bez obzira što je u pitanju drugi rat, nastaju neki novi branitelji, neki novi Karići. Samo hoće li biti Srećko…
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
