Andrej Baćani bio je jedan od niza mladića koji se u rat uključio nedugo nakon završetka vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Kao zapovjednik satnije u 64. Samostalnom bataljunu ZNG-a započeo je svoj ratni put, a unatoč teškom ranjavanju završio ga je kao pomoćnik zapovjednika 32. inženjerijske bojne Hrvatske vojske.
Kakva je bila atmosfera u JNA kada si ondje bio kao ročnik?
Kada sam bio na odsluženju vojnog roka osjećao se neki duh raspada. To se očitovalo u stvarima poput zbunjenosti oficira JNA koji su samo gledali da se maknu u mirovinu jer su slutili da bi moglo doći do rata. Također, u jednom trenutku režim je postao stroži. Uvijek je jedan oficir spavao s nama, non-stop su bile uzbune… jedno šizofreno stanje. Ja sam imao tu sreću da bivšu vojsku odslužim u Hrvatskoj. U Karlovcu sam završio školu rezervnih oficira inženjerije.
Kako je izgledao tvoj život nakon povratka kući?
Prije vojske završio sam srednju školu i stekao zvanje elektrotehničara. Nažalost u mojem gradu Slatini, glavne pozicije držali su Srbi što nikako nije odgovaralo omjeru stanovništva jer su Hrvati činili većinu u gradu, tako da je dobiti posao bila „nemoguća misija“. S obzirom da je moja obitelj porijeklom iz Ludbrega otišao sam tamo raditi, no vikendima sam dolazio u Slatinu.
Vidio sam da se nešto sprema jer su Srbi iz grada preko noći odlazili. Imao sam susjeda jednog, bio je Srbin, zvao se Aleksandar. Nije bio bogat, stalno su ga tjerali da ide kod neke rodbine u Srbiju. Rekao mi je: „Tu među našima se dijeli oružje, neće biti dobro, ja idem. Svi moji idu.“ Tada mi je dao neke uspomene i pitao mogu li mu to pričuvati dok ‘ovo’ ne prođe“. Ostao sam zatečen i tada sam ustvari shvatio da će biti rat. Srbi su htjeli okružiti grad, a dio ih je ostao u gradu kao „peta kolona“. Stanje je bilo ovdje vrlo napeto. Oni su mislili, idemo na kratko, brzo ćemo ih pobijediti i za par tjedana uz pomoć JNA smo u svojim kućama. JNA u gradu je bila slaba, nisu imali puno naoružanja, ali su ga dovozili iz Virovitice. U ljeto ’91. stigla su im odande 2 borbena oklopna vozila. Iz okolnih šuma s 5-6 granata 82mm su tada napali grad. Kasnije smo shvatili da su imali traktor na kojem je bio minobacač. Bio je to slab domet nisu pogodili neke značajne ciljeve, no dovoljno da postanemo svjesni opasnosti.
Kada si se uključio u rat?
Javio sam se tu u Slatini u Sekretarijat za narodnu obranu, Job Josip je bio ondje glavna osoba. Iznenadio sam se kada sam došao i vidio sve one ljude koji su tu radili i kada sam ja dobio čin potporučnika JNA i kada sam išao u vojsku. Svi ti referenti Srbi su tamo radili. Oni su bili doušnici, prava „peta kolona“. Bio je to početak listopada 1991. već. Job je nazvao Željka Žeželja koji je tad bio zapovjednik 64. samostalnog bataljuna i poslao me k njemu. Kad sam došao priopćio mi je kako postajem zapovjednik satnije. Malo sam se na prvu uplašio odgovornosti, ali sam mogao izabrati naoružanje pa me je to obradovalo.
Postao si nadređen ljudima koji su stariji od tebe, neki i dosta godina. Kako je bilo nametnuti autoritet?
Oni su čuli da im dolazi za zapovjednika potporučnik JNA i bili su iznenađeni kada su vidjeli „klinca“ koji ima 21 godinu. Ipak, nametnuo sam stegu, organizaciju i disciplinu i vidjeli su ipak da nisam neki balavac. Uglavnom su to bili dragovoljci, a kako je dolazilo oružje tako smo vršili mobilizaciju. Bio sam sretan što sam dobio takve ljude koji su bili motivirani.
Koje je položaje držala tvoja satnija?
Mi smo držali prvu crtu obrane Slatine na položajima kota Popišanac – Ivanbrijeg – Golenić. Osiguravali smo glavnu prometnicu prema Slatini iz smjera sela Ćeralije koje su bile okupirane. Teren je bio jako zahtjevan s obzirom da su nam položaji bili okruženi šumom. Iako nas je bilo malo, stalno smo mijenjali položaje kako bismo prema neprijatelju pokazali da nas ima. Bili su među nama i domaći koji su bili oskudno naoružani.
Imao sam tri voda, svaki je kao podršku imao jedan minobacač od 62mm, a bili smo dosta jaki što se tiče pješačkog naoružanja, imali smo oko 14 puško-strojnica. Prateći vod je bio zadužen za osiguranje vojarne u gradu. Prilikom zračnog napada na vojarnu 2.11.1991. poginuo mi je jedan vojnik. Zvao se Josip Grahovac, nastradao je od rakete zrak-zemlja neprijateljskog miga, a zajedno s njim poginuo je i Zoran Balić. Bio je to težak dan za mene i postrojbu. U ratu je bilo mnogo stresnih dana. Mene strašno potresao pad Vukovara jer nam je njegov herojski otpor davao neizmjernu snagu da ustrajemo u našoj borbi. Na taj dan svi smo bili jako tužni i zabrinuti.
Dolaskom Josipa Černija za zapovjednika ustrojbeno smo postali brigada. Bila je to 136. brigada Hrvatske vojske. Tada se već počelo razmišljati o oslobađanju okupiranih krajeva jer smo se s vremenom i bolje naoružali. Brigada je brojala tri bojne, svaka od njih pokrivala je jednu od tri komunikacije prema okupiranom području. Od Čojluga prema Mikleušu pokrivala je 3. bojna, od Ćeralija prema Slatini 2. bojna i mi koji smo bili jezgra, 1. bojna, pokrivali smo komunikaciju od Voćina odnosno Huma prema Slatini. Na tom pravcu prije nas bilo je samo nekoliko policajaca i jedan vod domaćih branitelja, ojačali smo taj pravac i utvrdili položaje. Kada smo ulazili u Gornje Kusonje, selo na kojem smo uspostavili prvu crtu, ušli smo pješke raspoređeni u strijelce i bez otpora zauzeli položaje. Moram istaknuti kako su glavna karika bili ustvari zapovjednici vodova, a ja sam imao tu sreću da sam na tim dužnostima imao vrhunske ljude.
Zapovjedništvo nam je bilo u selu Radosavci. Srbi su tamo držali istaknutu kotu Budim i tamo su imali tenk i VBR. Bili su jako dobro utvrđeni i maskirani. Naše snage su ih uništile tek kada se krenulo u prosincu ’91. u oslobađanje tih područja. Ja nažalost nisam u tim akcijama sudjelovao jer sam 23. studenog stradao u prometnoj nesreći upravo na toj komunikaciji u pripremama za napad. Pošto su nas oni na dijelovima ceste imali kao na dlanu s tog brda moralo se voziti brzo i pod zamračenim svijetlima i došlo je do sudara s drugim vozilom. Imao sam potres mozga i višestruki prijelom natkoljenice i završio sam na dugotrajnom oporavku. Na dan 26. studeni 1991., kad sam ležao teško ozlijeđen i čekao operaciju, u borbenoj akciji izviđačke grupe moje satnije poginuo je moj dobar prijatelj s kojim sam išao zajedno u osnovnu i srednju školu. Zvao se Mario Grahovac. Naišli su na četničku zasjedu na komunikaciji prema selu Popovac – Voćin.
Iz toplica sam izišao početkom 1992. godine i kada je oporavak završio, početkom svibnja sam se ponovno stavio na raspolaganje. Zapovjednik brigade Černi me je znao i cijenio me. Tako da su me postavili na mjesto referenta operativno-nastavnih poslova gdje sam uglavnom radio na poslovima vezanim uz obuku ljudstva. Na toj dužnosti bio sam dok nije rasformirana 136. brigada koncem srpnja 1992. godine.
Ipak, to nije bio kraj tvojeg ratnog puta?
Ja sam se u međuvremenu zaposlio kao referent u HEP-u. Radio sam u kancelariji i krajem 1994. došao je poziv da se javim u ured za obranu. Odatle su me uputili u Našice gdje sam se javio Antunu Miletickom, zapovjedniku pontonirske satnije u sastavu 32. inženjerijsko pontonirske bojne na čelu koje je bio Marko Čosić. Obaviješten sam kako se formira inženjerijska formacija i da sam im potreban zbog VES-a (op. a. vojno evidencijska specijalnost). Trebalo je krenuti ispočetka i ja krenuo ustrojavati pontonirski vod na čelu kojeg su me postavili kao školovanog časnika, u međuvremenu sam dobio čin poručnika. Tamo sam stekao mnoga prijateljstva, pa čak i kumstva. Bilo je teško na početku. Jezgra su bili ljudi iz mnogo VES-ova i prvo je trebalo njih obučiti. Nakon što smo stasali bili smo super ekipa. Imali smo niz aktivnosti po pitanju inženjerijskog osiguranja na području cijelog ZP Osijek. Moram istaknuti kako smo prvi u Hrvatskoj osposobili stroj za postavljanje stupova za drvene mostove, tzv. „makara“. Na rijeci Spačvi koja je bila prva crta hrvatske snage uništile su most u povlačenju. Tamo smo u roku od dva dana napravili novi most na pontonima od beili 2M materijala. Dio razloga za gradnju mosta je bio i taj što su hrvatske snage i Srbima i međunarodnoj javnosti htjele pokazati da su sposobne ići u oslobađanje okupiranih krajeva u istočnoj Slavoniji. Ubrzo sam postao pomoćnik zapovjednika za operativne poslove u bojni. Iza nas su ostali mnogi drveni mostovi i kilometri popravljenih puteva i razminiranih terena na prostoru cijele Slavonije.
Jeste li bili razočarani što se nije išlo u vojno oslobađanje istoka Hrvatske?
Svi su bili nabrijani i vidjeli smo da možemo. Kada se sve dogodilo oko Knina i kada je prošla „Oluja“ dolazile su nam i 4. gardijska brigada i 7. gardijska brigada. Bez tih elitnih brigada mi smo brojali 71 tisuću vojnika ondje na tom potezu. Bili smo uvjereni da ćemo ići u oslobađanje. Nažalost uslijedilo je razočaranje, kada smo vidjeli da su hrvatske snage zaustavljene kod Banja Luke pretpostavili smo da neće niti nas pustiti. Ja sam se ubrzo „skinuo“, a bojna je nastavila svoj put i danas se jedan dio nje nalazi u Vukovaru.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
