Izdvojeno Kultura Povijest

Filip Lukas – najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske

Kada se na mrežnim stranicama Matice hrvatske pogleda popis njezinih predsjednika kroz povijest može se vidjeti njihov detaljan kronološki popis s godinama početka i završetka predsjednikovanja svakoga od njih zasebno. No, želi li se saznati nešto o njima, to se može samo o predsjednicima do 1901., odnosno zaključno s godinom završetka mandata povjesničara Tadije Smičiklasa. O svim predsjednicima nakon toga morat ćemo detaljnije informacije potražiti iz drugih izvora. Ista je stvar s Filipom Lukasom, najdugovječnijim predsjednikom Matice hrvatske, koji je bio njezinim predsjednikom od 1928. – 1945., uz čije ime stoji samo opis – “Geograf, povjesničar i teolog. Napisao više od 170 geografskih i znanstvenih radova te 12 knjiga”.

Filipa Lukasa često se spominje u medijima, nerijetko kao negativnu ličnost povezanu s NDH, na što su nedavno tekstovima reagirali Mario Jareb i Ivan Zvonimir Čičak u Vijencu Matice hrvatske navevši da Lukas nikada nije pripadao Ustaškoj organizaciji ili ustaškom pokretu te da je prema Paveliću i ustaškom režimu izražavao animozitet. Tko je zapravo bio Filip Lukas i što ga čini tako osjetljivom temom u današnje vrijeme kada gradski čelnici grada Zagreba smatraju da njegovo ime ne bi trebalo biti u nazivu gradskih ulica, ne pitajući se pritom zašto su istovremeno po njemu nazvane ulice i jedna osnovna škola u drugim gradovima u Hrvatskoj čiji naziv nikome ne smeta?!

Erudit starčevićanskoga kova

Filip Lukas rođen je u Kaštel Starome 29. IV. 1871., a uglavnom se navodi kao geograf, povjesničar i kulturni djelatnik. Osim spomenutoga, može se doći do podataka da je bio teolog, geopolitičar i starčevićanski intelektualac. Prva dva razreda gimnazije pohađao je u talijanskoj gimnaziji u Zadru, nakon čeka završava splitsku gimnaziju koju je završio 1892., te 1895. biva zaređen za svećenika. Godinu dana kasnije (1896) završava bogoslovni studij u Zadru. Ubrzo biva upraviteljem župe u Muću (1897 – 1900) na području današnje Splitsko-dalmatinske županije. Do 1904. studirao je povijest u Grazu (dva semestra) i Beču (četiri semestra), a profesorski je ispit položio dvije godine kasnije (1906). Nakon sukoba s biskupom Filipom F. Nakićem povlači se iz svećeničke službe. Tijekom profesorske karijere bio je zaposlen u Dubrovniku, na Sušaku i u Zagrebu (1901–18).

Od brojnih dužnosti tijekom i nakon 1918. treba izdvojiti da je Lukas bio ravnateljem Trgovačke akademije u Rijeci (1918), profesorom ekonomske geografije i povijesti pri Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (današnji Ekonomski fakultet) u Zagrebu (1920–45, s pauzom 1924), gdje je bio rektorom (u tri mandata). Bio je aktivno uključen u rad Matice hrvatske čijim je predsjednikom postao 20. V. 1928., a na toj funkciji ostao je do 1945. (s tromjesečnim prekidom za vrijeme uvođenja komesarijata banske vlasti 1941). Drži ga se zaslužnim za utemeljenje ekonomske i političke geografije, ali i geopolitike.

Jugoslavensko ujedinjenje i uvođenje komesarijata

Neki autori navode da se Lukas potkraj Prvoga svjetskog rata zauzimao za jugoslavensko ujedinjenje zbog navodne zabrinutosti nastale njemačkim širenjem te da se pritom zalagao za posebnost hrvatskih zemalja. Treba napomenuti da je Lukas bio mišljenja da ujedinjenje za prve Jugoslavije nije bilo jedina mogućnost u datom trenutku. Nakon 1930., posebice potkraj 30-ih godina XX. st., zalagao se za punu hrvatsku samostalnost. U konačnici je ostao upamćen kao osoba koja se idejno opirala integralnom jugoslavenstvu i velikosrpskim nastojanjima.

O Matici hrvatskoj u vrijeme Lukasova predsjedničkog mandata Vladko Maček je 1935. napisao da je ona jedina bila odvažna oduprijeti se režimu (jugoslavenskomu, op. a.). Ipak, poznato je da je Lukas u vrijeme predsjednikovanja Maticom hrvatskom s Vinkom Kriškovićem kritizirao nastojanje dijela HSS-a da naciju prikaže kao seljačku naciju. Može se reći da je Lukas smatrao da narodnu cjelinu čine svi staleži, ne isključivo seljaštvo, te da je upravo to bio jedan od glavnih izvora njegovih kritika upućenih seljačkoj stranci. Naime, 1941., uoči raspada Kraljevine Jugoslavije, formirana su dva kruga, jedan oko Hrvatske seljačke stranke sa simpatizerima braće Radić, a drugi oko Matice hrvatske, kojemu je pripadao i sam Lukas. Razrješenjem upravnoga i nadzornog odbora Matice hrvatske i uvođenjem komesarijata 11. siječnja 1941. od strane banske vlasti s Antom Martinovićem (urednik Napretkovih izdanja u Sarajevu) kao glavnim povjerenikom dolazi do znatnog zaoštravanja sukoba između dviju strana. U isto vrijeme Hrvatski dnevnik kritizirao je ljude u Matici hrvatskoj, samim time i predsjednika Lukasa, koji se ubrzo oglasio otvorenim pismom kritizirajući uvođenje komesarijata. Matica hrvatska u to je vrijeme prolazila kroz težak period koji je trajao naredna tri mjeseca (do ukinuća komesarijata 11. travnja), ali je prestao širenjem Drugoga svjetskog rata na teritorij tadanje Kraljevine Jugoslavije. Valja napomenuti da je Lukas imalo loše odnose s još nekim istaknutim osobama. Naime, može se reći da se s Augustom Cesarcem i Miroslavom Krležom razišao u prvoj polovici 30-ih godina, iako su obojica prije toga objavljivali u Hrvatskoj reviji istovremeno s Milom Budakom.

Uspostava NDH i kritiziranje Rimskih ugovora

Lukas se navodi kao podupiratelj uspostave neovisne hrvatske države, pozdravivši uspostavu NDH u travnju 1941., ali je pritom nastavio djelovati kao podupiratelj onoga što je smatrao dobrim i kritičar svega što je smatrao lošim. Prilikom audijencije za odbornike Matice hrvatske koju je priredio sam Pavelić 3. svibnja 1941., našao se u situaciji upozoriti Antu Pavelića da odbije potpisivanje Rimskih ugovora koje je smatrao štetnima, javno ih kritiziravši. Talijanske pretenzije na hrvatski teritorij, odnosno njegove dijelove, kritizirao je i u ranijim godinama (1925). Poznato je da je za svoga djelovanja u vrijeme NDH kritizirao Pavelića i njegove suradnike kada je to smatrao potrebnim te zbog toga primao prijetnje. Valja napomenuti da se u svojim kasnijim istupima ogradio od ustaškoga režima i politike, a navodno se u to vrijeme razmatralo njegovo uhićenje te moguća likvidacija.

Potkraj NDH dodijeljeno mu je visoko državno odlikovanje koje je odbio. Nakon zauzimanja Zagreba od strane partizanskih snaga u svibnju 1945. prvotno emigrira u Austriju (Klagenfurt), a potom (1949) u Italiju (Rim). Po svome emigriranju u Austriju biva u studenom iste godine osuđen u odsutnosti na smrt zbog svojih navodnih djelovanja u korist okupatora (NDH i ustaškoga režima) za što mu je 2017. poništena presuda. U drugoj polovici 50-ih godina XX. st. zbog svojih se predstavki o hrvatskom samoodređenju našao napadnut iz krugova Ante Pavelića i Vladka Mačeka na što je odgovorio kritičkim osvrtima.

Drinska linija – podjela dvaju svjetova

Poznato je da je Lukas u Hrvatskoj reviji (br. 1, 1958., Buenos Aires), čijim je suradnikom bio od njezina prvog broja 1951., pisao kako je cilj njegova emigriranja u Austriju i Italiju bilo bježanje od srpske i komunističke tiranije. U istome tekstu navodi da je ustaštvo socijalan i narodni pojam te da je ustaštvo revolucionarno udruženje putem kojega se ostvarila hrvatska država i suverenitet. Za sebe navodi da nije bio ustaša, ali da je bio za samostalnu hrvatsku državu. Nadalje, smatrao je da se pristajanje Hrvata na stranu Osovine ne treba smatrati afirmativnim prema njihovim osvajačkim ciljevima i osvajanjima, već kao priliku za ostvarenje samostalne države na koju svaki narod ima pravo. Također je naveo da američko pomaganje Tita vidi kao štetu koja se nanosi Zapadu i pomaže srpsko uništavanje Hrvata koje je smatrao zapadnih narodom, nasuprot Srba koje je smatrao istočnim narodom. Ovdje valja napomenuti da je Drinsku liniju navodio kao podjelu zapadne i istočne kulture i vjere, odnosno zapadnoga i istočnoga svijeta. U istome pismu navodi da se prije svoga emigriranja u Austriju oprostio od nadbiskupa Stepinca koji mu je rekao da će se ubrzo vratiti, ali se to ipak nije ostvarilo.

Nadalje, poznato je da je Lukas udruženje u zajedničku državu (Jugoslaviju) sa Srbima vidio kao krivi potez političkih moćnika. Što se tiče Hrvata i Srba kao naroda, zanimljivo je da je Lukas na Glavnoj skupštini Matice hrvatske u prosincu 1944., uza sve izrečeno, naveo sljedeće mišljenje: “Hrvati i Srbi su dva izgrađena i posebna naroda, pa neka svaki od njih na svome poviestnom i životnom prostoru upravlja svojom sudbinom i stvara u svome duhu kulturna dobra”. Njegovi se dnevnički zapisi (rukopis) pisani nakon emigriranja čuvaju u Hrvatskome papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Autor brojnih djela

Lukas je autor brojnih članaka i knjiga. Uglavnom je pisao o temama vezanim uz geografiju, povijest, kulturu i politiku. U nekim djelima vidljivi su i dijelovi sociologije. Neka njegova bitnija djela su: Gospodarska geografija za trgovačke akademije (1915) – ponovno objavljeno pod naslovom Ekonomska geografija (1923-24), Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922; izmijenjeno izdanje Geografija Kraljevine Jugoslavije u suautorstvu s Nikolom Perišićem, 1940), Zapadna Evropa – Britanski otoci (1935), Problem hrvatske kulture (1938), Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske (suautor N. Perišić, 1941), Hrvatski narod i hrvatska državna misao (1944), Ličnosti, stvaranja, pokreti (1944).

Valja još napomenuti da je autor prigodnoga članaka Strossmayer i hrvatstvo (Spomenspis prigodom otkrića spomenika), objavljenoga u izvanrednom izdanju Matice hrvatske (1926), u kojemu objašnjava svoje viđenje Strossmayerove ideje jugoslavenstva i ujedinjenja južnih Slavena. U istome tekstu napominje da bi Strossmayer bio razočaran da je doživio ujedinjenje južnih Slavena po završetku Prvoga svjetskog rata kada bi vidio kakvim je sve nepravdama bio izložen hrvatski narod u toj zajednici (državi). Neki autori navode da je Lukas narednih godina dosta žestoko kritizirao Strossmayerovo jugoslavenstvo kada bi smatrao da se ono nalazilo u svojevrsnoj suprotnosti s hrvatskim interesima.

Knjigu (raspravu) Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor objavio je 1937. pod pseudonimom Lučonoša. S Nikolom Perišićem bio je urednikom Minervina svjetskog atlasa (1938). Bio je članom uredništva Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića (1941–45), koja je prvotno trebala biti pokrenuta preko Matice hrvatske, ali do toga nije došlo. Od brojnih tema o kojima je pisao i kojima se bavio valja izdvojiti da je pisao o uzrocima propasti hrvatskoga srednjevjekovnog kraljevstva. Preminuo je u Rimu 26. II. 1958., a njegovi posmrtni ostatci, prethodno pokopani u Rimu 28. II. 1958., prebačeni su 2021. iz Rima na groblje sv. Nikole u Kaštel Stari.

Korišteni izvori i literatura:

Foto: izvor Wikipedija

 

  1. Aralica, Višeslav, Matica hrvatska u političkom životu Hrvatske 1935. – 1945., Časopis za suvremenu povijest, god. 41, br. 2., 2009., str. 447-482.
  2. Čičak, Ivan Zvonimir, Lukas je prema Paveliću i ustaškom režimu izražavao animozitet, Vijenac (mrežno izdanje), god. XXXI., br. 757, (Pristupljeno 18. 4. 2023., https://www.matica.hr/omatici/Predsjednici%20Matice%20hrvatske/)
  3. Hameršak, Filip, Komesarijat u Matici hrvatskoj: od juridičkoga spora do političkoga pravorijeka, Časopis za suvremenu povijest, god. 35, br. 3, 2003., str. 835-857.
  4. Jareb, Mario, Filip Lukas pred narodnim sudom, Vijenac (mrežno izdanje), god. XXXI., br. 757 (Pristupljeno 18. 4. 2023., https://www.matica.hr/vijenac/757/Filip%20Lukas%20pred%20narodnim%20sudom/)
  5. Lukas, Filip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 4. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37485>.
  6. Lukas, Filip. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. – 2021. Pristupljeno 18. 4. 2023. <https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12015>.
  7. Lukas, Filip, Strossmayer i hrvatstvo (Spomenspis prigodom otkrića spomenika), Matica hrvatska, Zagreb, 1926.
  8. Magdić, Milivoj (ur. Stipe Kljaić), U vučjoj jami (Hrvatska politika od Supila do Tita), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2021., str. 71-72.
  9. Predsjednici Matice hrvatske (Mrežna stranica Matice hrvatske/O Matici hrvatskoj). (Pristupljeno 18. 4. 2023., https://www.matica.hr/omatici/Predsjednici%20Matice%20hrvatske/)
  10. Filip Lukas – Predsjednik Matice hrvatske 1928. – 1945. (zbornik radova, ur. Lav Dujmov i dr.), Matica hrvatska – ogranak Kaštela, Split, 1995.

 

O autoru

Ivan Samardžija

Ivan Samardžija

van Samardžija (Zagreb, 1988.). Osnovnu i srednju školu (smjer ekonomist) pohađao je u Zaprešiću. Nakon srednje škole upisuje Stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te se ubrzo prebacuje na dvopredmetni studij povijesti i filozofije na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Zvanje prvostupnika povijesti i filozofije stekao je 2015., nakon čega upisuje i 2017. završava diplomski studij povijesti (nastavnički smjer) te stječe zvanje magistra edukacije povijesti (mag. educ. hist.), također na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Godine 2018./2019. bio je zaposlen kao arhivist u Hrvatskome memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (gdje je radio na fondu SUP Glina u RSK, bazi poginulih i nestalih vojnika i civila u DR, te digitalizaciji gradiva HVO-a) i ondje stječe zvanje arhivista, a nakon toga radi kao suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža na projektu Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatske i Hrvatskoj enciklopediji. Istovremeno radio je na nekoliko EU projekata (primjerice, Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem časopisa Vijenac Matice hrvatske). Autor je knjige Operacija Otkos-10 te suautor udžbenika Povijest 4 za četvrti razred gimnazije. Objavio je više desetaka novinarskih i stručnih članaka iz povijesti (pretežito hrvatske) na portalima i u novinama/časopisima (Vijenac, Inkluzija – dodatak Vijencu MH, Portal hrvatskoga kulturnog vijeća, Vojna povijest, Hrvatsko slovo, Hrvatsko nebo, braniteljski.hr itd.) Član je Umjetničkoga prosudbenog vijeća Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer.