Poluotok bivšega života
Bilo je dosta upaliti kola kako bi se za pola ure odagnale sve tmore jer gibanje tijela kroz prostor tijelo umara, a kad tijelo klone, i duh se načas umiri. Na zavojitim bi stazama iz kola otpadale trudne misli. Pogled pri prijelazu preko mosta bijaše zamagljen ljepozorom tkanim od školjića koji se doimahu poput zrna biserne krunice. Poželio bi tad čovjek da putovanje traje vječno uz privagu da mu se na tome beskonačnu vijađu pridruži blisko lice jer prizor nije prizor kad ga bilježi tek rijetko upaljeni ljepozor osobne nutrine, kad se ne podijeli. Trudno bih se spuštao na rivu pozdravivši kimanjem glave zanesena školjkara, kojemu se čelo podizalo tek kad bi mu pogled bježao u potrazi za klapcima koji tekoše između plavce i kuća. Spokoj popodneva prekidahu tek glasi radnika s kopna štono gradihu nova zdanja, koja, dok je svijeta i vijeka, neće zasjeniti Kabušića kulu, a gore visoko, u brdskim zaseocima, lepet je krila probuđena fazana i pokoji brabonjak pred košarom upućivao na to da se iza zakovanih škura barem povremeno počuje ljudski glas. Provedosmo dan, moj drug i ja, uz refule razgovora, katkad uhodeći u napuštena zdanja te poput kroničara bivšega života upijasmo slike i pisma koja je ostavio netko čiju kob nije zabilježila povijest, ali za koga se molismo da živi u uspomenama potomaka što su sreću zaiskali na drugome kraju svijeta. Bijasmo pomalo sjetni zbog toga što je usud napokon cjelnuo to malo mjesto kraj mora i zbog toga što će dugo zazivanu sreću oćutjeti samo rijetki ljudi ondje zavičajni. (Nije li nam sreća vazda na dohvatu? Samo smo slijepi pored zdravih očiju.) Iznenada iz boška proviri glava i pozove nas u dom divova, koji glavom gotovo doticahu strop, u jedno od posljednjih utočišta staroga svijeta. Prepadosmo se isprva jerbo poznavasmo stare priče o studeni Legen-grada, no divovi nam uz opori smiješak podarihu travke zaboravke ispripovjedivši nam svoje priče, radosni što postoji netko tko ih sluša, te nas dopratihu do obale na kojoj mreže krpaše onaj isti potni Palunko. „Jeste li viđeli naše čuvare?“, glasom nas je suđenica pozdravio dok su se naše sjene tanjile i stapale s pečama umirućega neba.
Ministri tuđih poslova
Ne znam kako je na međunarodnome planu, ali među pripadnicima je hrvatske znanstvene zajednice sve više ministara tuđih poslova, ljudi kojima je temeljna zadaća osvrtanje na tuđe radove, a najuspješniji među njima tijekom čitave se karijere ničim drugim ni ne bave.
Prije nekoliko godina našao sam se u nekakvu društvu. Komentirali smo s autorom (dakle, nismo ogovarali) jedan njegov rad. Moja je primjedbica bila da se autor više bavi tuđom metodologijom nego što razvija svoju. Sugovornici su mi malčice zamjerili što sam bio otvoren, no vrijeme je pokazalo da bijah u pravu. Naime, i nakon toga razgovora autorovi su se radovi uglavnom temeljili na preispitivanju tuđe metodologije. Sve bi to bilo u redu da je sam autor barem u jednome radu vlastitim primjerom, točnije obradbom svoje građe, pokazao kako bi se ostatak nas neukih mogao popraviti. Takav rad još čekam, a kad će ga i hoće li ga ikad autor objaviti, ne znam. Samo znam da će se tuđim radovima nastaviti baviti uz blagoslov urednika pojedinih časopisa dok se njih osobno ne dohvati.
Slično se ponovilo u raspravi između jezičnih propisivača i opisivača kad su opisivači iz podskupine svejedničara (onih kojima je standard crvena krpa) drvili o navodnoj silnoj nadmoći propisivača (onih koji pišu pravopise, rječnike i gramatičare). Sve bi to bilo krasno da ugroženi svejedničari iza sebe nemaju gotovo sve srednjostrujaške medije i jače izdavačke kuće, a na propisivače se gleda kao na križance kromanjonaca i jezičnih redarstvenika iz neke nacističke tvorevine. Stvarnost ponovno opovrgava prvi dojam jer jedan od najistaknutijih svejedničara gotovo da nema ni jednoga jedinog rada u kojemu se ne osvrće na rad propisivača, pa mu, paradoksalno, znanstveni protunošci omogućuju znanstveno napredovanje, pače su mu i svrhom znanstvenoga postojanja pod geslom: Tuđi rad je moja moć.
Treći je primjer jednoga stranog slavista. Za Artura Bagdasarova ne može se reći da se isključivo bavio tuđim poslom od početka svojega kroatističkog rada, ali posljednjih desetak godina, osim što Hrvatima preporučuje ruski obrazac zakona o materinskome jeziku (baš zna izabrati trenutak) i približava im armensku kulturu (što je pohvalno), cilja samo jednu metu, matični mi Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Njegove se kritike, na koje naravno da ima pravo, što vrijeme više protječe, sve više svode na kritizerstvo. Bagdasarovu tako, među ostalim, smeta to što se tiskano od mrežnoga izdanja Školskoga rječnika hrvatskoga jezika razlikuje u nekim pravopisnim rješenjima, a činjenicu da je jedan hrvatski pravopis u 16 godina imao 9 izdanja, a uzmemo li u obzir i izdanja s ponešto drukčijim sastavom autora (dva su od tri autora ista u svim izdanjima) ukupno 16 u 22 godine, potpuno, svjesno ili nesvjesno (pitanje je, dakako, retoričko), zanemaruje. U slučaju navedenih pravopisnih izdanja Bagdasarovu nije smetalo to što su se svakih godinu i pol mijenjala pravila niti se pitao kako će se učenici (on kaže školarci) u tome metežu snaći, nisu mu se činila suvišnim usklađivanja pravopisnih izdanja s preporukama određenih tijela, a kad se Školski rječnik tek jednom uskladio s Hrvatskim pravopisom iz 2013., koji je već deset godina preporučen za uporabu u školama, to drži katastrofom. Kad već toliko tanči, nije li pomalo nevjerojatno da nije uočio kako je morfološka obradba u, po njegovu mišljenju, katastrofalnome Školskome rječniku iz 2012. vrlo slična onoj u Velikome rječniku hrvatskoga standardnog jezika iz 2015., koji, gle čuda, silno hvali? Ako se usporede imena i životopisi autora u obama rječnicima te godine izdanja, vrlo se lako dohvati uzrok sličnosti te tko je od koga mogao preuzeti obradbu osim ako se na hrvatski jezik ne gleda iz jednoga kuta i kad se piše knjiga pod naslovom Hrvatski iz drugoga kuta.
Jugoslavenstvo, ideologija koja se vraća
Dok sam zaključivao ovo štivo, naiđoh na novu kolumnu Jurice Pavičića u kojoj se osvrće na in memoriam Mirjane Kasapović (post)jugoslavenstvu. Pavičić je, dosljedan sam sebi, ponovno spominjao tzv. štokavski jezik te odricanje njega i njegovih predaka od njihova materinskoga čakavskog narječja (on kaže jezika) u korist tzv. štokavskoga (on ga zove i BCMS, a 95,25 posto hrvatskih državljana zove ga, naravno, hrvatskim). Suvišno bi bilo ponavljati sve povijesne potvrde hrvatskoga glotonima (imena jezika) na čakavskome Hvaru (spomenimo tek kako je pridjev harvacki rabio još Hanibal Lucić), ali bi se Pavičić morao spomenuti kako se i njegov suzavičajnik i ideološki sumislenik Marin Franičević, prethodno progonitelj Vesne Parun, nakon Karađorđeva 1971. vratio harvoskome imenu što mu je, kako navodi Slobodan Prosperov Novak, osobni „flagelantski iskup za grijehe kritičkog staljinizma.“ Očekivati, pak, odricanje od poroda od tmine naših (post)Jugoslavena vjerojatno je koliko i priznavanje pogreške „akademika“ iz Razreda za antičko staklo Faktografa.
Svi moji punti kad se zbroje
Uoči 1. svibnja moje se čelo tijekom košarkaške smotre zažarilo i vjeđe su prokrvarile nakon sudara s bliskim i nižim čelom, pa suton provedoh u čekaonici na Rebru. Kad su me napokon sašili (a već sam bio u prenesenome značenju sašiven), na upitne poglede znanih i neznanih u čekaonici odvratih stihom Svi moji punti kad se zbroje…
