Riječki 13. korpus JNA u Lici 1991. godine

U sjeni mnoštva zbivanja na hrvatskom ratištu ratne 1991. ostalo je postojanje i djelovanje postrojbi 13. korpusa JNA i njegovog Izdvojenog komandnog mjesta (IKM) u Lici, kao i onih postrojbi koje su naknadno podređene ovom zapovjedništvu. Vrlo mali broj dostupnih podataka otežava istraživanje, ali nam isti ipak omogućavaju rekonstrukciju osnovnih činjenica o rasporedu, djelovanju i učinku ovih snaga JNA na ličkom, ali i dijelu kordunskog bojišta.

Riječki korpus, predvođen general-potpukovnikom Marijanom Čadom, imao je u Lici 236. proletersku motoriziranu brigadu (pmtbr) i 35. partizansku diviziju (partd) s dvije partizanske brigade. Južni pak dio Like bio je u nadležnosti 9. kninskog korpusa odnosno Vojnopomorske oblasti JNA. Od plitvičkog krvavog Uskrsa 5. vojna oblast osnovala je svoje IKM na Plitvicama, a 13. korpus IKM u otočačkoj vojarni JNA, ali je ono prestalo s radom 30. travnja. Na dužnosti zamjenika zapovjednika IKM 5. VO izvjesno vrijeme bio je pukovnik Gojko Vujnović iz Riječkog korpusa.

Na širem plitvičkom području prikupljeni su dijelovi više postrojbi iz 5. i 1. VO. U Lici je od konca ožujka 1991. bio raspoređen mehanizirani bataljun i izviđačka četa 4. oklopne brigade (okbr) Jastrebarsko i 1. oklopni bataljun 329. okbr 5. banjalučkog korpusa JNA kojim je tijekom jeseni 1991. zapovijedao kapetan 1. klase Branko Suzić. Riječki korpus razmjestio je u Lici bataljun delničke 6. brdske brigade (bez jedne čete), četu 13. bataljuna vojne policije, bateriju protuzračnih topova i izviđačku četu 13. pmtbr. Od 22. travnja 1991. baterija protuzračne obrane 13. pmtbr raspoređena je u mjestu Sveti Rok radi kontrole šireg područja, gdje je djelovala barem do lipnja 1991. godine. U lipnju 1991. Korpus je na kriznom području za sprečavanje sukoba angažirao 31 oficira, 15 podoficira, 412 vojnika, 54 motorna vozila i šest borbenih oklopnih vozila. Drugog srpnja 1991. general Čad naredio je 236. pmtbr i 35. partd mobilizaciju ratnih postrojbi odnosno dva bataljuna koji se mogu „najbrže i najefikasnije angažovati u borbenim dejstvima“. Sredinom srpnja 1991. general je za beogradsku Borbu izjavio je: „Stanje u jedinicama je doista dobro. A i stanje na čitavom našem području, posebno u Gorskom kotaru i Lici…Mi ćemo i dalje izvršavati bez dvoumljenja sva naređenja“.

Čad je 5. kolovoza 1991. naložio komandi 35. partizanske divizije provedbu tajne mobilizacije dijela ratnih postrojbi 13. korpusa. Snage pobunjenih Srba tijekom kolovoza 1991. vršile su artiljerijske napade na Otočac i okolna naselja, što su nastavile i tijekom rujna. Na sastanku u otočačkoj vojarni, pored hrvatskih predstavnika i oficira JNA, našao se i sam Čad koji je negirao podršku koju su njegove postrojbe pružale ličkim Srbima. Tijekom sastanka u Otočcu 13. rujna general nije spriječio tenkovsko djelovanje iz vojarne u Špilniku, kao ni minobacačko djelovanje lokalnih pobunjenika koje se odvijalo za vrijeme pregovora. Početkom rujna 1991. kratko je boravio i u gospićkog vojarni „Staniša Opsenica“.

IKM 13. korpusa po svemu sudeći ponovno je zaživjelo u Otočcu tijekom kolovoza ili rujna, a isto je nakon pada garnizona u Otočcu i Gospiću premješteno na Plitvice, u naselje Mukinje. Naime, zapovjednik Korpusa je u svom dopisu 14. rujna 1991., pored postrojbi u Gorskom kotaru, Lici i Kordunu,  naveo i „…ikm Plitvice, ikm Otočac…“. Za vrijeme svog postojanja IKM 13. korpusa imalo je odgovornost za organizaciju i upravljanje bojnim djelovanjima srpskih snaga u Lici i na krajnjem jugoistočnom dijelu Korduna. Do druge polovine listopada 1991. komandant riječkog IKM-a bio je pukovnik Savo Jurasović, koji je potom imenovan zapovjednikom 6. ličke divizije. Novi zapovjednik IKM-a postao je potpukovnik Slobodan Đorđević, bivši načelnik štaba Ljubljanskog korpusa JNA.

Pukovnik Jurasović vodio je napadnu akciju od 8. do 10. listopada na Vaganac i Drežnik-Grad, a povod je bilo navodno vatreno djelovanje tamošnjih hrvatskih snaga po vojnoj zračnoj bazi Željava kod Bihaća. Nositelj napada bila je tenkovska četa oklopnog bataljuna 329. okbr ojačana mehaniziranim vodom. Udružene snage JNA, ličkih teritorijalaca, dobrovoljaca Srpske garde te jedna „banijska diverzantska jedinica“ izvršile su zadatak uz masovno uništavanje imovine i ubijanje civila.

General Čad zatražio je 15. listopada 1991. popunu oklopnog bataljuna 329. okbr s tri tenkovske posade, za tenkove smještene u području sela Željave, kako bi se isti mogli „angažovati u borbenim dejstvima“. Komanda 5. VO je 25. listopada proslijedila zahtjev Generalštabu Oružanih snaga SFRJ tražeći hitnu popunu „jedinica 13. K koji su na izvršavanju zadataka na području Like“ s po pet ciljača, vozača i poslužitelja za tenk T-55 i 11 odjeljenja (110 vojnika) za oklopni transporter M-60.

Kapetan Čedo Grbić iz 1. oklopnog bataljuna 4. oklopne brigade, koji se nalazio tada na slunjskom poligonu, poslan je 19. listopada 1991. na IKM 13. korpusa radi formiranja novog oklopnog bataljuna sastavljenog od dijela mehaniziranog bataljuna 4. oklopne brigade i dijela oklopnog bataljuna 329. oklopne brigade. Komanda 5. VO zapovjedila je 23. listopada 1991. formiranje Taktičke grupe 2 (TG-2) u svrhu usklađivanja bojnih djelovanja postrojbi JNA na slunjskom poligonu i Teritorijalne obrane Veljuna i Plaškog. Prištabne postrojbe IKM-a u prvoj polovini studenog 1991. bile su četa veze 367. puka veze, vod vojne policije 13. korpusa, izviđačka četa 4. oklopne brigade i mješoviti pozadinski vod.

Na otočačkom dijelu ličke bojišnice „pridati had 122 iz sastava 13. K“ djelovao je 4. studenog 1991. po području Prozor – Švica s 336 granata. Pukovnik Đorđević izdao je 7. studenog 1991. zapovijed Komandi TG-2 Slunj da svojim i pridruženim snagama „razbiju i unište snage neprijatelja u rejonima s. Saborsko, s. Funtana i s. Kuselj“. Istog dana zapovjednik TG-2 pukovnik Čedomir Bulat u izvješću Komandi 5. VO potvrdio je pripreme za bojna djelovanja sa „jedinicama TO Plaški i jedinicama IKM-13. K“. Za napad iz smjera Plitvica, pravcem Kuselj – Funtana određene su snage: 5. partizanska brigada s haubičkim artiljerijskim divizijunom 122 mm, pet tenkova iz 1. oklopnog bataljuna (329. oklopne brigade op. a.), tri oklopna transportera M-60, četiri oklopno-izviđačka vozila (BRDM-2) iz izviđačke čete i grupa „zolja. Prema Grbićevim zapisima njegov bataljun je svakodnevno izvodio „borbena dejstva u rejonu Gospića, Perušića, Pocrnića i Čanka“, sudjelujući i u napadu na Saborsko; naselje je 12. studenog 1991. uništeno uz masovne zločine nad civilima.

Komandant 5. VO general-pukovnik Života Abramović naredio je 10. studenog 1991. da se, najkasnije do 14. studenog, formira 3. operativna grupa (OG), čime je IKM 13. korpusa trebalo prestati s radom, a postrojbe ugraditi u novi vojni sastav. I dok su snage Riječkog korpusa na Kvarneru tijekom studenog i prosinca 1991. vršile organizirani premještaj morskim putem izvan Hrvatske, izdvojeni dijelovi postrojbi Korpusa, vojnici i starješine, nastavili su svoj ratni put u sastavima JNA na ličkom bojištu.