Domovinski rat Heroji Domovinskog rata Izdvojeno Priče ratnika

Biti vojni policajac u 66. bojni Vojne policije bila je privilegija – Mario Travnikar

U Domovinskom ratu vrlo važnu ulogu odigrali su i pripadnici Vojne policije. Riječ je o posebnoj cjelini unutar oružanih snaga koja se brinula za održavanje reda i potrebne stege u Hrvatskoj vojsci. Hrvatsko vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom u počecima Domovinskog rata shvatilo je važnost takvih postrojbi te se u ljeto 1991. počelo s njihovim ustrojavanjem. Prva takva postrojba izrasla je iz 1. bataljuna 1. A brigade Zbora narodne garde, a kasnije je bila poznata pod nazivom 66. bojna Vojne policije. Među nekoliko desetaka odabranih mladića koji su činili temelj te postrojbe bio je Mario Travnikar.

Mario, molimo Te da se ukratko predstaviš.

Rođen sam 2. rujna 1966. godine u Zagrebu, prije rata radio sam u INA inženjeringu. Imao sam dobar posao, fino sam zarađivao, imao sam svoju kancelariju, ali vidio sam dnevno-politička zbivanja u Jugoslaviji i srce me vuklo. Činilo mi se logičnim i stavio sam se na raspolaganje Republici Hrvatskoj u siječnju 1991. godine.

Jesi li vidio tada da će biti rata?

Ne mogu reći da sam bio 100% siguran, ali smrdilo je na to. Predao sam zahtjev da me prime u Jedinicu za posebne zadatke u Rakitje no kapaciteti su tada bili popunjeni tako da sam prvo neko vrijeme radio u prometnoj policiji u Ilici 45. Kasnije se Rakitje širilo, neki su ljudi iz njega izlazili i otvorilo se par mjesta. Položio sam za ovlaštenu službenu osobu u MUP-u i tako sam krenuo. U Rakitju je bila udarna ekipa, prvi od prvih. Moj prvi teren bio je Ljubovo u Lici.

Mario Travnikar (desno)

Povijesnog 28. svibnja 1991. godine bio si postrojen na svečanoj prisezi Zbora narodne garde na stadionu u Kranjčevićevoj. Kakav je to bio osjećaj?

To je uspomena za cijeli život. Nisam imao pojma da nas toliko ima i bio sam iznenađen. Bilo je veličanstveno.

Na postrojavanju Zbora narodne garde (Mario Travnikar desno)

Iako si iz Trnja, Travno je tvoj kvart. Ekipa iz kvarta 2. srpnja 1991. stala je kod vojarne JNA, popularno nazivane „Maršalka“ pred tenkove. Jesi li i ti bio među njima?

Nažalost nisam, bio sam taj dan u bazi i nisam mogao biti tu s dečkima. Mislim da su oni svom silom krenuli na Travno da bi ga sravnili sa zemljom, ali da niti jedan ne bi izišao živ iz Travnog. Oni iz te vojarne da su krenuli oružjem ne bi se izvukli. Ovo je čudo od kvarta, tu par ljudi nije bilo u nekoj postrojbi u Domovinskom ratu.

Kako si završio u Vojnoj policiji?

Moj zapovjednik Ivan Grbavac Cobra izmješten je na Tuškanac i onda je nekolicinu nas uzeo sa sobom. Najprije smo bili Zaštitni bataljun Zbora narodne garde. Ondje su dečki uglavnom bili na osiguranjima, tako smo se i mi uključili kao osiguranja. Iz tog Zaštitnog bataljuna izdvojeno je nas 24 ili 27 pripadnika od kojih je Grbavac osnovao Vojnu policiju. Onda su nam dolazili i dečki iz Rakitja i nastala je tako 66. bojna Vojne policije.

Sa suborcima na ratištu

Kako si tada gledao na to da si među odabranima?

Iskreno, nisam htio biti „žbir“, ali kada te netko cijeni pa ti da tu ulogu to je velika stvar. Vojna policija je uvijek u vojsci privilegirana zato jer ima posebne zadaće i prihvatio sam dužnost. Vojna policija u ratnom stanju nije bila postrojba koja ide po terenima i čuva položaje. Bili smo specifična postrojba koja nije imala stalnu zonu odgovornosti nego smo djelovali po potrebi odnosno prema zapovijedi. U ljeto 1991. godine bili smo između ostalog i u Vukovaru, doduše još uvijek kao 1. A brigada. Par nas koji smo po povratku iz Vukovara u kolovozu završili u 66. bojni, bili smo držali tamo položaje na silosu na Dunavu. Nije to bio još otvoreni sukob, ali bilo je avionskih napada. Taman sam bio na našem silosu na smjeni kada je zrakoplov JNA djelovao po silosu Đergaj. Nismo smjeli djelovati. Naš zapovjednik Ante Pavlović tražio je da djelujemo, ali nismo dobili dozvolu da djelujemo iako smo pilota imali s puškomitraljezom na dlanu.

Bojna je imala značajnu ulogu u bitci za vojarne u rujnu 1991. godine?

Tako je, sudjelovali smo recimo u osvajanju skladišta JNA Prečec kod Dugog Sela. Kada smo došli u blizinu skladišta guske su nas osjetile i počele su graktati. Osjetile su nas i otkrile naše položaje, ali oni su se vrlo lako predali na poziv našeg zapovjednika Grbavca. Sjećam se da se vrlo brzo nakon što smo zauzeli skladište pojavila gomila civilnih kamiona iz cijele Hrvatske. Tamo je zauzeto, ako se ne varam, preko 20 tisuća tona streljiva i nešto naoružanja. Neki čak nisu kamione punili do kraja od želje da što prije stignu na tamo gdje je streljivo bilo potrebno. Krajem rujna sudjelovali smo u borbama za vojarne u Bjelovaru. Tamo je bio pravi fajt te sam u jednom pretrčavanju iz zaklona u zaklon ranjen nakon što me odbacio udar tenkovske granate koja mi je bila namijenjena. Pao sam u nesvijest. Sjećam se vožnje do bolnice i toga da su po autu kojim su me vozili djelovali snajperi što govori da je u Bjelovaru bila i jaka „peta kolona“. Nas je bilo 30-40 iz 66. bojne tamo u Bjelovaru, ali to se nigdje ne spominje.

66. bojna Vojne policije

Nakon oporavka vratio si se vojnopolicijskim zadaćama. Kakvu je reputaciju nosila sa sobom na terene 66. bojna?

Znalo se gdje dođe 66. bojna da je bio “jezik za gubicom”, svugdje u svijetu vojna policija mlati gdje je nekakvo remećenje reda i mira, a prema 66. bojni vladao je poseban respekt. Bili smo jaka ekipa sve dok nam nisu priključili ljude koji su stigli iz JNA i tu se vidjelo da se nas, početnu ekipu, degradiralo. Ja sam 1993. završio u Nastavnom središtu Vojne policije „Bojnik Alfred Hill“ i tamo sam bio par godina. Najprije sam bio zapovjednik desetine, a zatim zapovjednik voda logistike. Poslali su me u časničku školu, dobio sam čin zastavnika, pa poručnika i na koncu natporučnika s kojim sam otišao u mirovinu.

Mario Travnikar na čelu voda

Kako danas gledaš na to što si kao mladić dragovoljno otišao u rat? Je li se isplatilo?

Imamo državu. Nema govora je li se isplatilo ili nije. Mi smo odradili posao i nimalo ne žalim što sam sudjelovao u stvaranju hrvatske države. Ipak, bole me neke nepravde. Recimo 66. bojna Vojne policije sudjelovala je i u „Bljesku“ i „Oluji“, a u Kninu nema zastave 66. bojne. To su stvari koje me smetaju.

 

66. bojna Vojne policije u “Oluji”

 

FOTO – Privatna arhiva

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Dora Marinić

Magistra edukacijske rehabilitacije. Vlasnica obrta Sinapsus, kabineta za edukacijsko-rehabilitacijsku podršku. Voli povijest, prirodu i životinje. Slobodno vrijeme provodi putujući i otkrivajući skrivene kutke Lijepe naše.