Heroji Domovinskog rata Izdvojeno Priče ratnika

Ante Tandara: “Zajedno u ratu, zajedno u miru”

Svoju ratnu priču s nama je podijelio Ante Tandara, pripadnik slavnih Tigrova i današnji predsjednik udruge HVIDR-a Grada Zagreba.  O njegovom ratnom putu, sadašnjim aktivnostima te njegov osvrt na problematiku s kojom se susreću branitelji danas, pročitajte u nastavku.

  • Recite nam, za početak, nešto o sebi. Kako danas izgleda Vaš život, čime se bavite? 

Zovem se Ante Tandara, rođen sam 1971. godine u Zavelimu, selo u općini Posušje, u Hercegovini. U Zagreb sam se doselio 1979. godine gdje sam se školovao. Oženjen sam i sa suprugom Ružicom imam tri kćeri – Gabrijelu, Antonelu i Paulu. 90%-tni sam hrvatski vojni invalid. U invalidskoj sam mirovini i kao predsjednik HVIDR-e Grada Zagreba bavim se pomaganjem hrvatskim braniteljima, ratnim vojnim invalidima, našim prijateljima i suborcima iz HVO-a.

  • Kada ste stupili u Domovinski rat? Koja je tada bila Vaša motivacija?

U Domovinski rat sam se uključio početkom 1991. godine, u prvu gardijsku brigadu Tigrovi. Motivaciju za pristup u obranu domovine i odlazak u Domovinski rat sam dobio još kao navijač Dinama kad sam s prijateljima, BBB-ima, išao po gostovanjima po tadašnjoj Jugoslaviji. Tamo sam imao prilike uočiti nepravdu koja se događala po Banja Luci, Beogradu, Novom Sadu gdje se osjećala velika mržnja prema hrvatskom narodu i svim hrvatskim obilježjima, a to smo najviše osjetili na nikad odigranoj utakmici u Zagrebu na Maksimiru 13.5.1990. godine između Dinama i Crvene Zvezde. Tada su navijači Crvene Zvezde, Delije, s njihovim vođom navijača – Arkanom i tadašnjim službama sigurnosti, planirano išli napraviti nered. Za nas navijače, dan 13.5.1990. početak je agresije Srbije na Hrvatsku. Stoga sam imao veliku motivaciju pristupiti obrani domovine.

  • Kako su izgledali Vaši prvi ratni dani ?

Moji prvi ratni dani bili su više nego zanimljivi. Oni su započeli u istočnoj Slavoniji gdje smo bili stacionirani u selu Đeletovci. Na samom početku osigurali smo selo i željezničku prugu te išli u izviđanje u okolna sela. Kako je rat sve više buktao, tako smo se i mi sve više uključivali u obranu okolnih sela kao i samog grada Vukovara. Tako su do jučerašnji neki mladi fakini s asfalta i stadiona, iz dana u dan prelazili u iskusne ratnike.

  • Koja ste sve ratišta prošli ?

Moj ratni put kreće iz istočne Slavonije gdje sam proveo tri mjeseca. Po povratku u Zagreb prelazim iz treće boje Pionirac u prvu bojnu Vrapče gdje preuzimam dužnost zapovjednika voda. Sa svojom prvom bojnom odlazim u zapadnu Slavoniju gdje bivam teško ranjen snajperskim hitcima u obje noge. Nakon dugotrajnog i teškog liječenja odlazim u nastavno središte 1. gardijske brigade, a zatim prelazim u 2. bojnu gdje preuzimam dužnost zapovjednika zapovjedne satnije sve do svog odlaska na bolovanje pa onda u mirovinu 2002. godine.

  • Koji su vam trenuci ostali najviše u sjećanju iz rata, što Vam je ostalo upečatljivo ili Vas je najviše potreslo ?

Ima nekoliko najupečatljivijih trenutaka. Prilikom pada sela Berak išli smo izvući što veći broj civila koji su ostali u okolnoj šumi i selu. To mi je, mogu reći, bila prva prava akcija u kojoj su naši, meni bliski ljudi, bili ranjeni. Neću zaboraviti civile i njihov izgubljeni pogled dok iz šume gledaju kako četnici zauzimaju njihovo selo i pale kuće. Također mi je ostao upečatljiv odlazak u Vukovar, kada smo stigli do Bogdanovaca te morali vozilom skrenuti s ceste u polje kukuruza te tim putem doći do jedne od ulica Vukovara, a kada smo izašli iz vozila vidjeli smo srušene krovove, rupe u fasadama od metaka i gelera, polomljene prozore, potrgano drveće i “čuli“  samo nelagodnu tišinu. Bez ikakvih zvukova u toj čudnog tišini samo smo se pogledali i ništa nismo govorili, pogledi su nam sve govorili. Od tamo smo nastavili do Sajmišta gdje smo zauzeli položaj križanja Petrovaca i Petrove Gore. U tom trenutku shvatio sam da je ovo postao pravi rat kakav smo gledali u ratnim filmovima. Raketiranje avionima, napad tenkovima, artiljerijom, pješadijom…

Ima puno stvari koje su mi ostale urezane u sjećanje, a jedna od situacija je prilikom dolaska u selo Kričke u zapadnoj Slavoniji. Prvo smo zauzeli brdo iznad sela Kričke i spremali se spustiti u selo, a u meni nemir, neka nelagoda, pomiješani osjećaji straha, uzbuđenja, ponosa, razmišljam kako ćemo to izvesti te gledam svog zapovjednika, pokojnog Rudija Kolaka, a on hladan kao špricer i smije se. Pitam ga: „ Rudi, kako ćemo ovo izvesti?“. On mirnim glasom bez imalo straha, uzbuđenja, govori:  “Ante smiri se, ti ćeš sa svojima na početak sela, a ja na sredinu. Malo ćemo pucati i prošetati se kroz selo te ga zauzeti”. Pokušao sam biti hladan kao Rudi, ali nije išlo. Zadaću smo obavili zahvaljujući Rudiju koji je kao i svakog puta bio priseban u teškim situacijama. Još jedan trenutak koji je ostao upečatljiv je trenutak kad je moj prijatelj i suborac Mile Raguž u Jarmini za vrijeme raketiranja i napada aviona na naše položaje uspješno oborio neprijateljski avion.

Situacija koja mi je posebno ostala u sjećanju i koja me je posebno potresla je dan kad smo upali u zasjedu, zaustavljajući tenkovsku oklopnu kolonu koja je išla za Vukovar. Upali smo u zasjedu u jednom kukuruzištu promjera nekih 50 sa 150 metara. Kukuruzište su okružili tenkovi, transporteri i pješadija, naganjajući se s neprijateljima. Trajalo je skoro cijeli dan. Bježeći od tenkova koji su gazili kukuruz da nas istjeraju na čistinu, ni sam ne znam kako smo se izvukli. U jednom trenutku sam rekao da više ne mogu podnijeti taj pritisak i da se predamo ili ubijemo. Zahvaljujući Stojanu Marinu koji je bio sabran i rekao mi:“Ante, to možemo uvijek napraviti, hajdemo se pokušati izvući” to smo i uspjeli. U tom okruženju nam je poginuo Krešimir Papac kojeg nismo uspjeli izvući i još se vodi kao nestao. Ovih dana razmišljam kako mi je sam Bog u najtežim trenucima dao prijatelje kao što su Marin i Rudi.

  • Možete li nam ispričati neku Vašu anegdotu iz rata?

S položaja u Sajmištu smo išli prema Petrovcima u čišćenje nekih kuća koje su se nalazile na ničijem terenu. Ugledavši jednu kuću s ravnim krovom, koja nam je bila povoljna radi položaja i izlaska na krov, trojica nas ulazi u kuću i zauzimamo prostoriju po prostoriju ne nalazeći na ikoga. U kutu kuće su se nalazile stepenice za kat po kojima sam potrčao kad sam iza leđa čuo glas kako izgovara „Marko ja sam gladan“. U tom trenutku sam se skamenio, hladan znoj po leđima, očekujem rafal koji će me pokositi. Ništa, tišina. Lagano se okrenuo kad ono papiga. Sljedeće što sam čuo su bili prijatelji koji su se smijali, ali u tom  trenutku mi nije bilo do smijeha. Danas kad se sjetim te situacije, slatko se i js nasmijem.

  • Kako ste provodili vrijeme sa svojim suborcima kada nisu bile trenuci borbe?

Provoditi vrijeme sa suborcima bilo je nezaboravno. To su trenuci koji se pamte cijeli život. Većinom su to bile šale, prepričavanje akcija, opuštanje kroz aktivnosti poput nogometa ili kartanja, a bilo je tu i dobrih fešti. Tako se i danas, nakon više od 25 godina, veselim našim susretima i zato rado odlazim na obljetnicu 1. gardijske brigade Tigrovi, da vidim svoje prijatelje i da se prisjetimo dana ponosa i slave. S radošću odlazim i na druga događanja vezana za Domovinski rat. Na turnire koji se održavaju u čast naših heroja i na razne obljetnice odlazim jer se tamo među svojim ratnim prijateljima uvijek ugodno osjećam i osjetim istinsko prijateljstvo, uvažavanje te ponajviše poštovanje. Na takvim druženjima i susretima Tigrova uvidjeli smo da nam je potrebna organizacija koja bi promicala vrijednosti Domovinskog rata i omogućila da pomažemo jedni drugima. Tako smo pokrenuli osnivanje udruge Ratni veterani 1. gardijske brigade u kojoj sam aktivno uključen od samih početaka. Nakon Tigrova, uključujem se u rad HVIDR-e te s mojim nažalost rano preminulim prijateljem Dinkom Sučićem aktivno sudjelujem u radu HVIDR-u Sesvete, a danas sam predsjednik HVIDRA-e Grada Zagreba.

  • Jedinstvo među braniteljima se teško može objasniti, no možete li nam to barem malo približiti?

Jedinstvo među hrvatskim braniteljima se može objasniti kroz godine ponosa i slave, uvažavanja i poštovanja. Zajedno smo prolazili kroz najteže situacije, a prijatelj se poznaje po mukama i ta prijateljstva ostaju za cijeli život. Te prijateljske i čvrste veze se vide i danas kada se sretnemo. Mi smo hrvatski branitelji, braća po oružju. Imam prilike upoznati mnogo branitelja koje nisam upoznao za vrijeme rata i neovisno o postrojbi ili položaju svi se poštujemo i nađemo zajedničke teme jer znamo da smo i jedan i drugi prošli kroz iste teške situacije te se iz tog razloga još više poštujemo i uvažavamo. Svi pripadnici koji su bili u Domovinskom ratu, znao ih ja ili ne, su moja braća. Bili to pripadnici Tigrova, Gromova, Paukova ili neke druge postrojbe HV-a i iz toga proizlazi i moj životni moto “Zajedno u ratu, zajedno u miru“.

  • Što mislite koji su danas glavni problemi s kojima se branitelji susreću i kako bi se moglo doprinijeti njihovom rješenju?

Glavni problem braniteljske populacije je zdravstveno stanje. Moramo znati da je prosjek smrtnosti hrvatskih branitelja već s 51 godinom. Zahvaljujući našem ministru Tomi Medvedu, koji je prepoznao tu problematiku, krenulo se sa sistematskim pregledima koji su ključni za prevenciju i otkrivanje zdravstvenih problema. Ključna stvar s kojom se susreću hrvatski branitelji je unutarnja podjela i iskrivljeno medijsko prikazivanje koje za posljedicu ima krivu percepciju javnosti o našoj populaciji. Svjedoci smo da u zadnje vrijeme neki „kvazi političari“ daju izjave kako smo mi hrvatski branitelji agresori, karcinom društva, idioti koji smo srušili Jugoslaviju, da su ratni vojni invalidi povlašteni, a svoja vrijeđanja nazivaju satirom kao što je slučaj i s naslovom u srpskom tjedniku „Novosti“ – „Oba su pala“. Ismijavanje naše himne za koju su poginuli naši heroji. Sve to utječe na našu populaciju, a političari nikako da shvate da su hrvatski branitelji jedini koji su izvršili svoju zadaću i obranili se od velikosrpske agresije i stvorili slobodnu, neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Jasno je da svi koji se bave javnim životom, svi koji prenose vijesti putem tiskovnih ili elektronskih medija trebaju biti nacionalno osviješteni, svjesni situacije i prenositi istinu o Domovinskom ratu, stradanju hrvatskog naroda, te priznati da je Domovinski rat temelj slobodne Republike Hrvatske. Potrebno je poštivati i uvažavati hrvatske branitelje, a posebno poginule i nestale.

  • Što biste poručili mladima u Hrvatskoj?

Hrvatski narod je stoljećima prolazio kroz teška vremena, stoljećima nismo bili samostalni niti smo imali svoju domovinu, vojsku i policiju. Danas smo ispunili san naših predaka i napokon imamo našu Hrvatsku. Sada se naši mladi moraju izboriti kako bi lijepa naša Hrvatska bila zemlja u kojoj će se s ponosom živjeti. Ne smiju nasjedati na „spinove“ i podmetanja nekih interesnih skupina koje nas nonstop dijele na sjever i jug ili naše i vaše. Mladi su nada nas hrvatskih branitelja i ne smijemo dopustiti da žrtva koju su branitelji podnijeli bude uzaludna. Neka na temeljima Domovinskog rata izgrade bolju domovinu na ponos svim generacijama koje dolaze. Hrvatski branitelji su dali svoje žrtve u Domovinskom ratu kako bi imali slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Zapamtite da smo mi jedan narod i da imamo samo jednu zemlju Hrvatsku i neka se sjete riječi našeg prvog predsjednika Franje Tuđmana “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”.

 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Sandra