Sicanje: tradicionalno tetoviranje Hrvata (1. dio)

Na Eurosong smo poslali pjesmu koja se referira na hrvatski običaj sicanja (nazivanog i bocanje) – tradicionalnog tetoviranja djece, uglavnom djevojčica, koji je do 2. svjetskog rata postojao u većini hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini, kao i nekih dijelova Hrvatske naseljenih Hrvatima iz BIH. Riječ je o fascinantnom, gotovo zaboravljenom i često prešućivanom hrvatskom običaju.

Tetoviralo se iglom do krvi, a smjesa se razlikovala od kraja do kraja. Glavni sastojak je čađa (saja) ili ugljen. Za protuupalno djelovanje su u smjesi obično bili zaduženi slina, med i mlijeko, koje je u mnogim krajevima moralo biti majčino, a u nekima od majke koja doji plavooko dijete, zbog uvjerenja da će se plava tetovaža (znamen) bolje primiti na kožu.

Sicanje (bocanje) je u BIH i Hrvatskoj zabilježeno samo među Hrvatima, osim nekoliko zabilježenih slučajeva kod pravoslavaca u katoličkom okruženju. Tetoviranje djevojčica, najčešće u dobi od 10. do 15. godine, bilo je do kraja 1930-ih, a ponegdje i kasnije, redovito među Hrvatima u selima središnje i JZ BIH (sve županije središnje Bosne, JZ Bosna, većina hrvatskih sela u Hercegovini), kao i enklavama kamo je preneseno migracijama – u selima između šibenske Boraje i sinjske Svilaje (zaleđe Šibenika i naselja u općinama Muć, Unešić, Prgomet: Ogorje, Vinovo, Sitno itd.), okolici Bihaća (Kralje, Zavalje itd.), Brčkog, Tuzle, Kotor Varoša, a zabilježeno je i u okolici Vrlike (Kijevo), Imotskog, u Vidonjama (Zažablje), zaleđu Stona (Topolo, Stupa, Ošlje), u Jošanima u Lici i Koprivni u Slavoniji. Zabilježeno je da se ovaj običaj nekada prakticirao i među ponekim Hrvatima Bunjevcima u Mađarskoj i Hrvatima u Donjoj Austriji. U oba slučaja riječ je o migracijama iz BIH, pa se može zaključiti da se sicanje bar neko vrijeme prakticiralo ponegdje u krajevima u velikoj mjeri naseljenima Hrvatima iz BiH na području Dalmacije, Slavonije, Like, zagrebačke regije, Istre, Vojvodine…

Tetoviranje križeva djeci posebno se proširilo za vrijeme osmanske vlasti u BIH (15. – 19. st.), premda je sam običaj još puno stariji. Znamenima (biljezima, bilizima, tetovažama) označavala se pripadnost katoličkoj vjeri i pokušavalo zaštititi od prelaska na islam, otmice djevojaka, ropstva, udaje za muslimana i sl. Od tog vremena, sve se rjeđe tetoviraju dječaci, a tetoviranje (sicanje) postaje pretežno djevojački običaj, premda je zabilježeno mnogo slučajeva tetoviranih dječaka do 1945., naročito na Kupresu.  Običaj se sačuvao i naraštajima nakon prestanka osmanske vlasti te u krajevima gdje i nije bilo muslimana.

Stari Grci i Rimljani se nisu tetovirali, ali su nam ostavili vrijedne zapise o tetoviranju među Ilirima i Tračanima, posebno se čudivši što se najviše tetoviraju ugledne plemićke ilirske i tračke obitelji. Rimljani su običaj tetoviranja smatrali primjerenim samo barbarima i žigosanim robovima. Tradicionalno tetoviranje u modernom i suvremenom dobu nije zabilježeno među Slavenima, osim među Hrvatima. Najstarije podatke o tetoviranju balkanskih naroda donosi „otac povijesti“ Herodot u 5. st. pr. Kr. Strabon u 1. st. pr. Kr. piše da se tetoviraju Japodi i ostali Iliri i Tračani. U 1. st., Plutarh navodi da su sve Tračanke tetovirane, a Plinije da Dačani i Sarmati obilježavaju svoje tijelo te da se ti znaci nasljeđuju i do četvrte generacije. Na arheološkim ilirskim nalazištima u BIH pronađene su igle za tetoviranje.

Običaj tradicionalnog tetoviranja nije zabilježen među Hrvatima na SZ Bosne (osim okolice Bihaća) i bosanske Posavine (osim okolice Brčkog), kao niti kod dijela Hrvata u središnjoj Hercegovini. Ono izostaje i u gradovima (Banja Luka, Sarajevo, Tuzla, Mostar itd.), osim među doseljenicima sa sela. Iz tog razloga se ne može govoriti generalno kao o običaju svih Hrvata iz Bosne i Hercegovine, osim većinom u visoravnima i planinama.

Među preko 300 zabilježenih simbola, dominira stilizirani križ koji se razlikovao od kraja do kraja (npr. kupreški, ramski), a česti su i drugi simboli koji najčešće predstavljaju sunce (uglavnom kolo kao sunčev disk, rijetko kad kukasti križ), ali i (polu)mjesec, klasje i rešme. Sunce je povezano s tim da se uvijek tetoviralo početkom proljeća (ekvinocij), što je pripadnicima starih kultura poput Ilira i Vučedolaca označavalo početak nove godine. Po tetovažama na rukama hrvatskih baka, može se i danas raspoznati iz kojeg je kraja, kao što su i stari narodi označavali pripadnost plemenu.

Najčešće se tetoviralo na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), što se povezuje s početkom proljeća. Najčešća dob tetoviranja bila je od 10. do 15. g., što je prema znanstvenicima označavalo i proljeće života. Tetovaže koje se nisu primile početkom proljeća na dan sv. Josipa, obično su ponavljane na Blagovijest (25. ožujka). Osim na ta dva blagdana, djeca su, ovisno od kraja do kraja, tetovirana i u pomične proljetne blagdane, obično u Velikom tjednu ako bi pao na ožujak, poglavito na Veliki petak, a ponegdje rijetko i na Uskrs. Iznimno, u nekim krajevima tetoviralo se i početkom ljeta, na Ivanjdan (24. 6.), a nigdje se nikad Hrvati nisu tetovirali na jesen i zimu, niti općenito u razdoblju nakon početka ljeta pa sve do početka proljeća.

Djeca su vrlo često tetovirala jedna druge, a jednostavnije motive sami sebi. U selima su postojale i posebne “tatoo-majstorice” koje su tetovirale vrlo složene motive te je bila riječ o pretežno ženskom običaju koji se prenosio s majke na kći.

Tetovirani simboli nalaze se i na stećcima (bilizima) i narodnim nošnjama Hrvata u BIH, što svjedoči da sicanje, stećci i materijalna kultura pripadaju istoj kulturi hrvatskog naroda u BIH. Masovnim migracijama za vrijeme Turaka, Hrvati su ovaj običaj proširili i izvan BIH, gdje je generacijama zabilježen naročito u Dalmatinskoj zagori (mnoga sela između Sinja i Šibenika – zagorsko i šibensko sicanje). Ovaj običaj najdulje se zadržao među Hrvatima na području od Vlašića i Kraljeve Sutjeske do Rame, Kupresa i Duvna, a na tom području ima i drugog kulturnog naslijeđa koje se može povezati s autohtonim starobalkanskim stanovništvom. Običaj sicanja djece tradicionalnom metodom je u naglom padu od 1945., a nestao 1980-ih i ostao do danas sačuvan na rukama starijih Hrvatica katolkinja. Važno je da se ovaj hrvatski običaj bolje prouči i ostane upamćen kao dio identiteta dijela našeg naroda u većini BIH i dijelu Dalmacije, a tome zacijelo doprinosi i pjesma grupe Lelek na Eurosongu.