Na pučini gdje sunce se gasi, jedna zvijezda sve slabije sja
Krio sam se iza tvrde brade i neugledna ruha dok motrih povorke što prolažahu obalom. Divnje su nosile žilj pribili i upućivali znatiželjne poglede na našu lađu što se, koliko li to već puta istaknuh, klatila između jave i sna, naizgled bez nade, a zapravo s librom od mnozijeh razloga svakoga od nas koji bi se, da mu se providi, od nje odijelio i pošao negdje, ne znajući gdje. Žegli su ti pogledi, iskali dubinu u vlastitim nam smarknućima u koja smo (Kako li je lako iz jednine spuznuti u množinu da se zaštitiš, da čamotinju prekriješ krdom?) spuzli i ne znajući kako. Pekle su te riječi, lijepile se za ruho, odlamale peče kože štono se držahu za obrub i iskale da se zauhitimo zaboravom negdje u kakvu ponoru ovdje daleko, na rubu poznatoga svijeta, na ivici spoznanja koja nije lučila samo dan od noći negoli i dobro od zla jer koliko god se mi klatili, znadosmo da će doći dan kad će se dijeliti pšenicu od kukolja i kad će stari grijesi doći na naplatu. Boljela bi tad gruba riječ, gizda obijesna vlastelina, hihot bi se prometao u zled, starim bismo besjedama prikrivali vlastitu nemoć i sardskim osmijehom tražili pomoć. Rijetki bi nas tad čuli, možda samo oni koji su na rubu spoznavali i vlastiti kraj, no i jedni i drugi bijasmo preponosni da bismo se odmaknuli od naših svakidašnjica u kojima bijasmo zasužnjeni. Ne znam kako je njima bilo ispod oklopa. Tek se spominjem kako bi me poškakljala zraka ozebla Sunca odbijena od kampanjula koji bi prekrivao pogled na Stoliv, u kojemu se tako brzo smrkava.
Kultura bez sadržaja?
Čudno je bilo ovo ljeto, ispunjeno kojekakvim prijeporima i sukobima iako za njih nije bilo osnove, no sudionici ovoljetnih medijskih sapunica kao da su bili potaknuti onom starom književničkom: „Ako nema priče, stvori je sam.“ Slušao sam tu buku negdje sa strane, u sjeni maslina i shvatio da sam jedini koji je čuo kako je osoba namjerodavnija za rješavanje takvih sporova izjavila kako za novčanu potporu u kulturi nije bitan sadržaj. Što je onda bitno? Košuljica u koju se sadržaj djene ili oblik datoteke u kojemu ga se pošalje? Zamislite da neki drugi ministar izjavi da nije bitna natječajna dokumentacija jer se na temelju nje ne raspoređuju proračunska sredstva. Teško da bi u tome slučaju takva izjava prošla gotovo bez osvrta. Problem promišljanja hrvatske kulture i znanosti u razdoblju nakon što smo ušli u Europsku uniju i jest u tome što smo zaboravili da tvorevina u koju smo ušli novčano podupire projekte usklađene s njezinom „misijom i vizijom“ (ajme što volim te riječi koje je prvi valjda upotrijebio Tundal u svojim viđenjima), a da se od matične države očekuje da podupire državotvorne (da ne rečem nacionalne) projekte. Upravo stoga, barem kad je riječ o mojoj struci, lakše vanjska vrednovanja prolaze projekti koji sadržavaju pridjeve međunarodni, poredbeni (da ne rečem komparativni) i digitalni ili imenicu sinergija nego oni koji sadržavaju pridjeve hrvatski i tradicionalni. I dobro je to, nužno je da se razmjerno male države (a Hrvatska nije manja od Slovenije, Litve, Estonije, Luksemburga ili Malte) otvore i prema većim kulturama i znanstvenim zajednicama (doduše, u slučaju naše kulture dojma sam da se uglavnom otvaramo prema našemu Bliskom istoku), ali se opravdano postavlja pitanje zašto pridjev hrvatski (da ne rečem nacionalni) ili imenice priručnik i kanon često zatvaraju vrata znatnije potpore unutar samih hrvatskih ustanova te posljedično obeshrabruju mlađe snage da se više bave rudarskim dijelom struke, a manje znanstvenim oglašivanjem (da ne rečem marketingom) i putovanjima (da ne rečem turizmom). Možda sam uistinu ostario, jer kažu da je jedan od znakova starenja idealiziranje prošlih vremena, ali kad se s visokoga položaja bez objašnjenja (dakako da ostavljam mogućnost da i ono postoji, a da ga ja nisam čuo) poručuje da sadržaj nije važan, tad se i sam pitam ima li smisla išta što radim. Srećom, često me put odvede u Boku i Svebarje, pa na primjeru Hrvata u Crnoj Gori shvatim da je od brojaka znatno važnija kakvoća.
Hrvati između ilirskoga pokreta i Jovana Deretića
Od događaja koji mi se čine važnim za opće hrvatstvo ovoga ljeta jest objava članka Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs (Drevna DNA povezuje velike migracije sa širenjem Slavena) u časopisu Nature (https://www.nature.com/articles/s41586-025-09437-6) s rezultatima istraživanja međunarodne radne skupine koju su činila 42 istraživača iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske. U njemu se obrađuje doseljenje Slavena na temelju prve sveobuhvatne studije drevnih genoma srednjovjekovnih slavenskih populacija. Hrvatski su sudionici toga istraživanja bili Mario Šlaus, upravitelj Antropološkoga centra HAZU-a, i bivši ravnatelj Arheološkoga muzeja u Zadru Radomir Jurić. Istraživanje je razbilo dvije naizgled proturječne teze koje se od vremena do vremena pojave u hrvatskoj znanosti. Medijsko je oživljavanje prve teze očito izazvalo obilježavanje 1100. obljetnice osnutka Hrvatskoga Kraljevstva. Proslavu je te obljetnice na neki način trebalo obezvrijediti tvrdnjom da su se Hrvati doselili na današnji narodni prostor najmanje stotinjak godina nakon mitskoga stoljeća sedmoga, a kad tamo, u egzaktnoj je znanosti stoljeće sedmo ponovno u modi. Drugi je mit (jer to tezom ni ne mogu nazvati) tzv. ilirizam koji u Hrvatskoj uistinu poprima deretićevske razmjere. Naravno da hrvatska etnogeneza uključuje i predslavensku sastavnicu, što su pokazala i provedena genetička istraživanja, ali teorije zavjere po kojima se navodno sustavno zatirala uzvišena ilirska uljudba (Uzvišena, a bez spomenika na matičnome jeziku? Kako to?), poglavito tijekom habsburške vladavine, pokazuju onu davnu uzrečicu da što je teorija luđa, ima više pobornika. Dakako da je Austrija, kao i svaka država koja drži do sebe, imala i vlastitu kulturnu politiku, pa je tako, među ostalim, svojedobno promicala i jugoslavenstvo, međutim svi oni koji tvrde da je Austrija potirala veliku ilirsku kulturu očito nikad nisu čuli (ostavimo sad činjenicu da je ilirski pokret nastao tijekom austrijske vladavine po strani) za hrvatskoga klasičnog filologa i indoeuropeista Antona Mayera (1883. – 1957.) koji je svoje temeljne spoznaje o Ilirima stekao tijekom studija u Beču gdje je postao nastavljačem rada Paula Kretschmera (1866. – 1956.) i sumislenikom Hansa Krahea (1898. – 1965). Štoviše, zahvaljujući austrijskim arheolozima poput Karla Patscha stekli smo mnogobrojne nove spoznaje o Ilirima, i to upravo u hrvatskim krajevima. Uostalom, mi smo iz Austro-Ugarske izišli 1918., imali smo više od stotinu godina da razbijemo navodne mitove kojima nas je obdarila. Mogli smo pronaći štiva na ilirskome, što nismo jer ih nema, mogli smo pronaći neki glagoljski spomenik iz V., VI. ili VII. stoljeća, pa razbiti tzv. ćirilometodski mit, a nismo (iako su se u Brezi u Bosni našli čak i tragovi runa), jer, ponavljam, tekstova na ilirskom nema, mogli smo, nadalje, ako ne mi, onda netko drugi jer sveti je Jeronim svjetska faca i jer se osobno volio pohvaliti otkrićima, pronaći neki spis u kojemu će se pokazati da je taj enfant terrible kasne antike tvorac barem jednoga od slavenskih pisama. Svega toga nema, ali lakše je poslušati dva videoisječka na YouTubeu ili prelistati knjigu bez ijednoga pozivanja na relevantnu literaturu negoli upisati studij klasične filologije i arheologije, terenski istraživati ili se barem upoznati s temeljnim djelima ilirologije (kojih ima i u našim stranama, primjerice iz pera Aleksandra Stipčevića), pa onda znanstvenim aparatom (ako za to ima argumenata) opovrgnuti postojeće teze. Ovim putom, nažalost, srljamo u hrvatsku inačicu deretićevizma i to nakon što je propala država u kojoj se preko bogumila pedesetak godina pokušalo pronaći zajednički korijen svih njezinih naroda i narodnosti, a posredno među njima i prakomuniste i protuklerikalce.
Otočani svih zemalja, ujedinite se!
Otočani se, pak, s promjenama u sastavu stanovništvu snalaze kako znaju i umiju. Tako su se Šime i Zdravko našli u trgovini dok su čekali trajekt. Vidjevši da je prodavačica otočanka iz nešto udaljenijih mora, kojoj slabo ide i engleski, a kamoli otočki hrvatski, Šime je rukom pokazivao kakav sendvič želi i uspio u četvrt prerezana kruha utrpati pet feta kulena i sira. Nakon Šime prodavačici je prišao Zdravko i poučen primjerom izjavio: „Dojte meni če i Šimi!“ Što je dobio, pitajte Šimu.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
