U Vukovićima, 7. studenog 1991., ubijeni su svi muškarci zatečeni u selu. Preživio je samo jedan dječak. Agresorski vojnici pucali su i na njega i na preživjele žene. Uspjeli su pobjeći, a vojnici su zapalili sve kuće i objekte da se preživjeli mještani nemaju kamo vratiti. Zločin u Vukovićima spada među najpotresnije i najokrutnije, a ujedno i među najmanje poznate zločine u Domovinskom ratu.
Prema popisu 1991. godine, Poljanak je bio u općini Titova Korenica i imao 160 stanovnika, od čega 145 Hrvata. Zaselak Vukovići je bio neasfaltiranim šumskim putem udaljen manje od kilometra od Poljanka. Nalazi se na području nacionalnog parka u blizini najvećeg slapa na Plitvicama, 4,5 km sjeverno od Plitvica Sela i 7 km jugoistočno od Kuselja (Saborsko). Vukovići su se sastojali od 6-7 kuća, a svi stanovnici bili su Hrvati. Upravo u plitvičkom kraju na “krvavi Uskrs” 31. 3. 1991., poginuo je Josip Jović, prva žrtva u Domovinskom ratu. Na području Poljanka, prve žrtve plitvičkih teritorijalaca stradale su u rujnu 1991. Ubijena su trojica branitelja Saborskog u zasjedi kod Sertić Poljane.
Prvi opći napad na Poljanak dogodio se 8. 10. 1991. Tog dana su lokalni pobunjenici, pripadnici Teritorijalne obrane, doživjeli poraz u sukobu s braniteljima Saborskog kod Sartuka. Bili su prisiljeni na bijeg prema Plitvicama, te su iz osvete ubili dvije starice u Sertić Poljani. Ušli su i u Poljanak i počeli paliti kuće. Ubijen je Tomo Vuković, a smrtno ranjena Kata Matovina. Podlegla je ranama u Saborskom, gdje su se sklonili mnogi stanovnici Poljanka i okolice, premda je i Saborsko bilo u okruženju.
Masovni zločin dogodio se 7. 11. 1991., kada je ubijeno ukupno deset Hrvata, od čega osam civila u Vukovićima i dva civila u Poljanku. U napadu na Vukoviće sudjelovali su lokalni plitvički teritorijalci i pripadnici specijalne jedinice JNA iz Niša koji su nosili tamnije zelene uniforme. Ukupno ih je bilo oko 60. U Vukovićima su ubijeni otac i sin Nikola i Joso Matovina, otac i sin Dane i Vjekoslav Vuković, Danine sestre Lucija i Milka Vuković, Nikola Vuković te Dane Vuković. Istog dana su u Poljanku ubijeni Nikola i Ivan Vuković, čiji je brat Nikola ubijen u Vukovićima. Nakon što je ubijen Nikola Vuković, jedan vojnik mu nije uspio skinuti prsten pa mu je odrezao prst da bi došao do plijena.
Marica Vuković, supruga i kći ubijenih Nikole i Ivana u Poljanku, njihova tijela je zamotala u deke i morala je pobjeći. Nakon oslobođenja Vukovića i Poljanka u “Oluji”, pronašla ih je na istom mjestu pokopane u istim dekama. Od muških stanovnika zatečenih u Vukovićima, pokolj je preživio samo 16-godišnji Božo Vuković, sin ubijenog Vjekoslava. Pucali su i na preživjele, ali ih nisu pogodili.
Božo je ostavio svoje svjedočanstvo o tom crnom četvrtku 7. 11. u izbjegličkoj sobi u turističkom naselju Uvala Scott u Kraljevici. Toga dana u Vukovićima su mu ubijeni otac, djed, tete, prijatelji i susjedi. Njemu su stavili nož pod vrat i pitali ga zna li gdje je oružje. Isto su činili i ostalima, držeći ih stalno na nišanu. Najviše su tukli Josu Matovinu koji je imao sina u MUP-u, dok je god davao znakove života, a onda su ga upucali. Tada su rekli Božinom djedu Dani Vukoviću i tetama Luciji i Milki Vuković da bježe. Čim su se okrenuli i pošli dva koraka, pucali su im u leđa. Zatim su uperili puške u njegovog oca, susjeda Nikolu i Danu Vukovića. Htio je okrenuti glavu da ne gleda, ali su ga čvrsto držali. Ostali su još on i nepokretni tetak Nikola Vuković. Jedan od krvnika razbio je prozor i opalio rafal po Nikoli, a zatim bacio bombu u kuću. Božo dalje svjedoči da je jedan bradati htio i njega ubiti, ali ostala dvojica su se tome usprotivila, jer je još premlad. Tada su čuli rafale kod kukuruzišta. Božu su vodili ispred sebe kao štit. Dolje su naišli na drugu grupu agresora. Ivana i njegova zeta Nikolu Vukovića su ubili. Uspjeli su pobjeći, a nije mu jasno kako su ostali živi. Pita se je li bilo suđeno da prežive i ispričaju tu tužnu priču o svom selu kojeg više nema.
Zločin u Vukovićima 7. studenog 1991. odnio je cijele obitelji. Nikoli Vukoviću ubili su oca, djeda, dvije tete i četiri rođaka. Marici Vuković ubili su supruga, oca i strica, a Jagi Matovini supruga i sina. Sve kuće i objekti u Poljanku, Vukovićima i Matovinskoj Lisini su zapaljeni. Sravnjeno je sa zemljom sve duž ceste duljine preko 16 km, od Poljanka do kraja Saborskog. Počinitelji zločina u Vukovićima i Poljanku nisu osuđeni za svoje zločine.
Prije ubojstava, žrtve su agresorima morale predati novac i zlatninu koju su imali sa sobom, a nakon ubojstava su agresori iz kuća ukrali sve vrijednije stvari i novac, a kuće potom zapalili. Preživjeli stanovnici Vukovića, M. Lisine i Poljanka uspjeli su se izvući prema Slunju, a zatim u Bosnu.
U haškom procesu protiv Martića, ratnog ministra unutarnjih poslova samoproglašene SAO Krajine, iskaz je dala Marica Vuković čiji su suprug, otac i stric ubijeni 7. 11. 1991. Navela je da nakon “krvavog Uskrsa” na Plitvicama, zbog nesigurnosti više nitko nije išao na posao na Plitvice, a u hotelima više nije bilo gostiju. Opisala je kako je zbog straha od granatiranja sela te ubojstava i zlostavljanja hrvatskih civila od kraja kolovoza 1991. noći provodila u šumi. Prilikom jednog od dolazaka kući, 7. studenog, srpski vojnici su ih zarobili i vezali oko drveta u dvorištu obiteljskog imanja te prijetili da će na njih baciti bombu. S njima su bili i Maričin otac, rođak i susjeda. Jedan od njih koji je nosio rukavicu stavio joj je nož ispod vrata i rekao da nosi rukavicu kako ne bi okrvavio ruke kad kolje ustaše. Marica, njena kći i susjeda tada pobjegle su u šumu. Kasnije je u kukuruzištu pronašla muža sa smrskanom lubanjom i prosutim mozgom, a ubijenog oca bez očiju.
Prema nacionalnoj evidenciji nestalih osoba, još nisu pronađena tijela četvero ubijenih u Vukovićima. Zaselak Vukovići danas više ne postoji. Naime, zbog potpunog uništenja u Domovinskom ratu i financijske zahtjevnosti obnove i elektrifikacije za malo preživjelih mještana na toj prometno teško pristupačnoj lokaciji, Vukovići su skupa s Matovinskom Lisinom nakon rata dislocirani u Poljanak, kraj glavne ceste. Ukupno 17 žrtava na području Poljanka i Sertić Poljane u Domovinskom ratu, skupa s triput brojnijim žrtvama susjednog Saborskog, kao i žrtvama na području Rakovice i Smoljanca, dokaz su velikog stradanja hrvatskih sela sjeverno od Plitvičkih jezera.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Literatura:
– Holjevac Tuković, Ana, ur. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: memoarsko gradivo, Knjiga 2. Novinari – svjedoci vremena (zapisi Trajka Grkovskog: Plitvice – Karlovac 1991. – 1996.). Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007.
– Presuda Raspravnog vijeća MKSJ-a Milanu Martiću, Haag 12. 6. 2007.
– Strižić, Ivan. Bitka za Slunj (obrana i oslobađanje Grada Slunja i općina Rakovica, Cetingrad, Saborsko i Plitvička Jezera od velikosrpske agresije i okupacije 1991.-1995.). Slunj-Zagreb: Naklada Hrvoje, 2007.
Foto: saborsko.net
