Uz knjigu Marija Jareba “Sovjetski zločin u Katynskoj šumi”
U rujnu 2019. godine iz tiska je izišla knjiga uglednoga hrvatskog povjesničara Marija Jareba naslovljena Sovjetski zločin u Katynskoj šumi. Knjiga je izišla u izdanju izdavačke kuće AGM i Hrvatskoga instituta za povijest. Jareb je pri pisanju ove knjige o stravičnom zločinu u vrijeme Drugoga svjetskog rata naglasak stavio na ulogu hrvatskog patologa doktora (i profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu) Eduarda Luke Miloslavića u istraživanju sovjetskoga zločina u Katynu kao sudionika Međunarodnoga liječničkog povjerenstva koje je razjasnilo zločin u Katynskoj šumi.
U vrijeme totalitarnih režima 20. stoljeća počinjeni su neki od najstrašnijih zločina, a među njima je i onaj počinjen u Katynskoj šumi za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sovjetske vlasti u zarobljeništvu nekoliko su mjeseci držale poljske zarobljenike. Časnici i dočasnici Poljske vojske te redarstveni službenici i dužnosnici bili su smješteni u trima logorima (Kozelsk, Ostaškov i Starobjelsk) kojima je upravljao NKVD (Narodni komesarijat unutarnjih poslova). Njihovu sudbinu odredio je Berijev memorandum u ožujku 1940. koji ih je obilježio kao protivnike sovjetske moći, odnosno kontrarevolucionarne elemente. Uslijedile su deportacije obitelji časnika i izbjeglih s područja Poljske koja su bila okupirana od strane nacističke Njemačke, a većina je deportirana u Sibir kako bi bili pod potpunom kontrolom sovjetske vlasti.
U proljeće 1940. ubijeno je oko 14 500 časnika i dočasnika Poljske vojske na nekoliko mjesta u zapadnim dijelovima SSSR-a. Od spomenutoga broja njih oko 4500 ubijeno je u Katynskoj šumi na području zapadne Rusije, 50-ak kilometara istočno od današnje granice s Bjelorusijom. Zločin je to koji je zasigurno zauvijek obilježio Katynsku šumu i koji je izazvao mnoge prijepore oko odgovornosti za sam zločin između Njemačke i SSSR-a. Za zločin je neupitno kriv sovjetski NKVD.
U Katynskoj šumi ubijeni su zarobljenici iz logora Kozelsk. Kako autor napominje, „prema suvremenim podatcima NKVD-a njih ukupno 4404 bilo je poslano u Smolensku oblast UNKVD-a“. Većina zarobljenika bila je smaknuta jedan na jedan i na prepad. Mnogi od njih imali su nevezane ruke što ukazuje upravo na ubojstva na prepad. Miloslavić je istaknuo kako su ulazna i izlazna prostrijelna rana te smjer hitca u svim slučajevima bili jednaki. Kod nekih ubijenih uočene su ubodne rane u obliku križa što je ukazivalo na rane koje su potjecale od ruskoga vojničkog bodeža. Određen broj ubijenih bio je na uvijek jednak način vezanih ruku na leđima, a u jame su bacani potrbuške jedan do drugoga.
Područje Katyna zaposjele su njemačke postrojbe u ljeto 1941. godine. Tek dvije godine kasnije došli su do otkrića zločina u Katynu i saznanja o ubojstvima. Parfeon Kiseljev, jedan od stanovnika Kozje gore, u travnju je 1943. posvjedočio „kako su u ljeto 1942. poljski radnici koji su bili uposleni pri jednoj njemačkoj postrojbi u Gnezdovu došli do njega te su ga zamolili da im pokaže gdje leže njihovi zemljaci koje je ustrijelio NKVD“. Ubrzo su na jednom od brda pronašli tijela ubijenih. Na istome mjestu su 1943. Nijemci izveli prvo probno iskapanje i odmah pronašli tijelo poljskog časnika, ali je odgođeno daljnje iskapanje. Ludwig Voß, tajnik njemačke vojne policije, u travnju 1943. posvjedočio je da su dva mjeseca ranije došle prve glasine iz okolnih sela da bi se u Katynskoj šumi trebale nalaziti masovne grobnice poljskih časnika ubijenih 1940. godine. Do 6. travnja 1943. rađena su pokusna iskapanja na sedam različitih mjesta te su otkriveni novi leševi, a već tri mjeseca kasnije sveukupno je pronađeno 4143 tijela ubijenih Poljaka. Ubrzo je svjetska javnost bila upoznata s informacijama o strašnom sovjetskom zločinu.
Za proučavanje zločina u Katynu formirano je Međunarodno liječničko povjerenstvo u travnju 1943. godine sastavljeno od 12 stručnjaka sudske medicine. U povjerenstvu je bio i Eduard Miloslavić koji se povjerenstvu pridružio 27. travnja. Svaki od spomenutih stručnjaka imao je pravo izabrati jedno do tijela za potrebe istraživanja, a naposljetku su ukupno obducirali devet tijela. Jedna od važnih stvari prilikom određivanja datuma ubijanja Poljaka bile su u blizini posađene omorike. Na temelju njih botaničari su odredili da su tijela ubijenih zakopana otprilike tri godine ranije, dakle u proljeće 1940. kada su to područje pod svojim nadzorom držali Sovjeti!
Ubrzo je počeo svojevrsni njemački promidžbeni rat protiv sovjetskog režima, ali i zapadnih saveznika koje se smatralo sovjetskim saveznicima. Sovjetska je strana iskrivljavanjima istine i pokušajima okrivljavanja Nijemaca za ubijanje časnika i dočasnika Poljske vojske u Katynskoj šumi pokrenula svoj promidžbeni rat. Sovjeti su pokrenuli i vlastitu istraživačku skupinu sastavljenu od vlastitih stručnjaka koja je bila zadužena za istraživanje zločina, a sve s ciljem prebacivanja krivice na Njemačku. Godine 1945. došlo je do priznanja sovjetske krivice za zločin u Katynskoj šumi prilikom susreta M. Gorbačova i W. Jaruzelskog. Time je prekinuta dugogodišnja podjela svjetske javnosti oko pitanja krivice za zločin u Katynu.
Jareb donosi još jednu zanimljivu priču, onu o poznatoj lubanji leša iz Katyna kojeg je Miloslavić izabrao za potrebe istraživanja te potom lubanju tog leša iz Poljske donio sa sobom u Zagreb. Za lubanjom je tragao 1989. novinar Aleksandar Vojinović. Lubanja koja je pronađena i za koju se pretpostavljalo da je upravo spomenuta lubanja 1990. je vraćena Poljskoj. Prema autorovim navodima, nije riječ o lubanji iz Katyna, već je ta lubanja do 1945. bila u Miloslavićevu posjedu, ali njezina sudbina nakon njegova odlaska iz Zagreba u Beč nije poznata.
Knjiga Marija Jareba puna je važnih podataka o zločinu u Katynskoj šumi i događaja povezanih s njim, ali i ulozi doktora Miloslavića u njegovu istraživanju. Teško je u ovako kratkom tekstu iznijeti sve korisne informacije koje autor donosi, ali vjerujemo kako će knjiga ubuduće biti neizostavna literatura za svakog istraživača ili čitatelja zainteresiranog za jedan od najvećih sovjetskih zločina, onaj u Katynu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: isp.hr
