Izdvojeno Povijest

Je li Ukrajina pradomovina hrvatskog naroda? – drugi dio

Zanimljivo je pogledati što ukrajinske enciklopedije pišu o Bijelim Hrvatima. „Internet encyclopedia of Ukraine (Eнциклопедія Uкраїни в інтернеті)” navodi da su Bijeli Hrvati protoslavensko prikarpatsko pleme koje je u 7. st. migriralo na Balkan. Osim nje, i „Enciklopedija povijesti Ukrajine (Енциклопедія історії України)” Instituta za povijest Ukrajine („Інститут історії України”) piše kako se vjeruje da su Bijeli Hrvati preci određenih Ukrajinaca, ponajviše Hucula i Bojka. U Nestorovoj kronici („Povist’ vremennykh lit”) iz 12. st., spominju se Bijeli Hrvati 907. g. kao saveznici kneza Olega, koji je iste godine područje Vjatiča, Hrvata, Duliba i Tiveraca pripojio Kijevskoj Kneževini. Isti Hrvati navode se i kao meta kampanje kijevskog kneza Vladimira I. Svjatoslaviča (poznat i kao Vladimir Veliki ili Sveti) 993. godine. „Velika ruska enciklopedija (Большая российская энциклопедия)” kao pokazatelj tog Vladimirovog pohoda na Hrvate navodi tragove požara datiranog krajem 10. st. na gradini velikog kompleksa Plesnesk (ukr. Plisnesko). Navedena enciklopedija Bijele Hrvate naziva istočnoslavenskim Hrvatima. Kompleks Plisneska kraj sela Pidgirci (ranije Podgorci) u Lavovskoj oblasti je bio veliko središte ukupne površine veće od 450 hektara.

Spomenuti Huculi i Bojki karpatski su gorštaci na zapadu Ukrajine koji su se pretežno bavili stočarstvom i sječom šume. Kod obje skupine mogu se pronaći različiti identiteti, najčešće ukrajinski i rusinski. Njihovi dijalekti pokazuju određene veće sličnosti s južnoslavenskim jezicima nego što je to uobičajeno za većinu ukrajinskih dijalekata.

Bojki sebe još nazivaju i „verhovnici” (gorštaci), a smatra se da su prije naseljavanja Mađara u Panoniju koncem 9. st., njihovi preci bili poveznica između istočnih i južnih Slavena. Žive na jugu Lavovske oblasti (rajoni Strij, Drohobič i Sambir), u dijelu Zakarpatske oblasti (rajon Kalush, po kojem se zovu i pobjednici ovogodišnjeg Eurosonga) i dijelu oblasti Ivano-Frankivsk. Istoimeni grad dobio je ime po najpoznatijem među Bojkima, a to je književnik i politički aktivist Ivan Franko, koji je dobio i spomenik u Lipiku. Huculi žive na prostoru unutar Zakarpatske oblasti te oblasti Ivano-Frankivsk i Černivci. Bojki žive i na susjednom području Poljske i Slovačke, a Huculi i na rumunjskoj strani granice. Obje skupine su po svom načinu života u planinama i bavljenju stočarstvom, srodne Goralima u Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj, Moravskim Vlasima (češ. Moravské Valašsko) i karpatskim Lemkima. Područje Lemka prije njihovog prisilnog preseljenja u SSSR, a kasnije u novostečene poljske regije, protezalo se od zapada Ukrajine do južne Poljske i Slovačke. Za razliku od navedenih ukrajinskih enciklopedija, „Velika ruska enciklopedija” ne navodi istočnoslavenske Hrvate kao jedne od predaka Hucula i Bojka, već kao jedne od predaka Lemka i zapadnoukrajinskih Dolinjana, također smatranih Rusinima.

„Internet encyclopedia of Ukraine” u svom članku o Užgorodu, gradu od 115.000 stanovnika i središtu Zakarpatske oblasti, navodi da su ga osnovali Bijeli Hrvati u 8. ili 9. st. Taj enciklopedijski članak je izvorno objavljen u „Enciklopediji Ukrajine (Encyclopedia of Ukraine), vol. 5 (1993)”.  Osim Zakarpatske oblasti, među ostalim regijama naseljenim Bijelim Hrvatima navode se Bukovina, Podolija, slovačka regija Prešov i poljski Przemyśl kao vjerojatno središte Bijelih Hrvata najranije od 9. st.

U Stiljskom (Stoljskom) postoji službeno obilježen arheološki park posvećen gradu Bijelih Hrvata u razdoblju od 8. do 10. st. Mjesto Stiljsko nedaleko je zapadnoukrajinskog Mikolaiva u Lavovskoj oblasti. Spominje se tek u 14. st. na grčkom jeziku u Vatikanskom arhivu kao središte Galicijske metropolije. Mještani su sačuvali predaju o velikom gradu na gori, stradalom u požaru. U starom nazivu mjesta sačuvao se korijen riječi stol, vrlo znakovit i u hrvatskom jeziku (prijestolje, prijestolnica, prvstolnica), a nastavak –sko u nekim hrvatskim ojkonimima (npr. Saborsko, Vrbovsko, Jastrebarsko). Kako je to primijetila književnica Biserka Goleš Glasnović, drevne nekropole se kao humci različitih veličina uzdižu u bregovitoj okolici Stiljskoga iznad rijeke Kolodnice. Stiljski grad otkriven je 1984., a od tada se u njegovoj blizini otkriva mnogo zanimljivih spomenika, kao što je grad-svetište (8–10. st.) nedaleko sela Iliv iznad rijeke Ilovec. Velika površina Stiljskog grada (250 hektara) i ukupna duljina njegovih obrambenih struktura od gotovo 10 km svjedoče o važnom središtu i važnom spomeniku slavenskog srednjovjekovlja.

Kada govorimo o porijeklu nekog naroda, to porijeklo je uvijek raznovrsno i može ga se podijeliti na kulturno, jezično, imensko, biološko ili genetsko itd. Zanimljive su suvremene genetske studije porijekla stanovništva. Ukupno najčešća zabilježena Y-DNA haplogrupa među Hrvatima – I2a1b (tzv. dinarska), najčešća je na dinarskom području, posebice među Hrvatima u BiH i Dalmaciji. Uglavnom se, po mom mišljenju ispravno, povezuje sa starobalkanskim predslavenskim (ilirskim i drugim) stanovništvom. Značajna je i u Ukrajini, no znatno rjeđe nego na dinarskom području. No, čini se da je njena varijacija najveća u Ukrajini, što sugerira istraživanje iz 2009. (Battaglia i dr., „Y-chromosomal evidence of the cultural diffusion of agriculture in southeast Europe”, European Journal of Human Genetics 17), ali i istraživanje O. M. Utevske iz 2017. („Генофонд українців за різними системами генетичних маркерів: походження і місце на європейському генетичному просторі [The gene pool of Ukrainians revealed by different systems of genetic markers: the origin and statement in Europe], PhD). To znači da je „dnjeparsko-karpatski” klaster „dinarske” haplogrupe stariji od „balkanskog” klastera. Utevska zaključuje da se ekspanzija te haplogrupe iz središnje ili zapadne Ukrajine na Balkan dogodila prije otprilike 2130 do 3590 godina. Ukupno druga najčešća Y-DNA haplogrupa među Hrvatima, R1a (tzv. slavenska), relativno je najčešća haplogrupa na sjeveru Hrvatske, a ujedno i najčešća među Ukrajincima. Zanimljivo je što prema nekim znanstvenim teorijama, i ona potječe iz Ukrajine.

Intrigiraju i sličnosti u jezičnom razvoju ukrajinskog i hrvatskog jezika. Ukrajinski itacizam (promjene iz Kijev u Kijiv, Lavov u Lviv, Harkov u Harkiv, Zaporožje u Zaporižja, Stoljsko u Stiljsko) dao je i ikavski refleks jata. Tako se na ukrajinskom kaže vira, lito, tilo, bila, svit, nedilja, potribno, cina, likar, dilo, uspih, susid, grih, rika, slipa, stina, svitlo, siditi, viter, zamina, zavisa, želizo, zvir, zmišano… Sičenj je siječanj, travenj je svibanj, lipenj je srpanj, serpenj kolovoz, a listopad je studeni. „Isti obid” znači jesti ručak, stina znači zid, misto je grad, a povist pripovijest.

Osim rijeka Neretve, Dobre i Bistrice, ukrajinska naselja imaju svoje identične hrvatske imenjake: Bile, Dobrinj, Dolina, Dubrava, Ivanci, Jasenica, Poljana, Potoki, Stupnik, Vinica, Viškovo, Žitomir.

Njima možemo pridružiti i naselja tipa Modrići (Modrychi), Turkovići (Turkovychi), Markovići (Markovychi), Kunić (Kunych) itd.

Hrvatska javnost se iz vedra neba upoznala da postoji i ukrajinski Jarun (čita se Jarunj), ali i drugi zagrebački kvartovi imaju svoje ukrajinske imenjake: Borove, Bukovec, Dubeck, Černomorka, Jakušiv, Lučka, Maksimivka, Mikuliči, Ternava, Zapruda, Žitnji (Borovje, Bukovac, Črnomerec, Dubec, Jakuševec, Lučko, Maksimir, Mikulići, Trnava, Zapruđe, Žitnjak).

Još je odavno primjećena značajna sličnost našeg Poljičkog statuta (15. st.) i kijevske Ruske pravde (11.-12. st.). Zagonetan pojam „verv” u Ruskoj pravdi, razjašnjen je zahvaljujući Poljičkom statutu, gdje on dolazi kao „vrv”, a označava općinu, zadrugu, obiteljsku zajednicu. Postoje i zanimljive podudarnosti hrvatske i ukrajinske valute. I u Ukrajini se također plaćalo krznom kune, a naziv grivnja kao sredstvo plaćanja bio je poznat u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Grivna ili grivnja je regionalni hrvatski naziv za narukvicu, a etnološki karika koja služi kao ukras na tijelu.

Tip kuće „hiža-mazanka” raširen u Hrvatskom zagorju, ima vrlo sličnog imenjaka u središnjoj Ukrajini koji se ondje naziva „hata-mazanka”.

Svakako bi se našlo mnogo sličnosti usporedbom Hrvata s bilo kojim zapadnoslavenskim ili istočnoslavenskim narodom, ali Ukrajina nije tako daleko, koliko se možda na prvi pogled čini, pogotovo u kontekstu starih migracija iz ukrajinskih stepa na Balkan i Jadran od ranih tisućljeća prije Krista pa do srednjeg vijeka i kasnije. Od gornjeg Podunavlja u Baranji pa do sela Baranyntsi u predgrađu nekada vjerojatno bjelohrvatskog Užgoroda, samo je 390 kilometara zračne udaljenosti.

Literatura:

– „Boikos”; „Bukovyna”; „History of Ukraine”; „Hutsuls”; „Peremyshl”; „Stilsko”; „Transcarpathia”; „Uzhhorod”; „White Croatians”, U: Internet encyclopedia of Ukraine (Eнциклопедія Uкраїни в інтернеті), hosted by the Canadian Institute of Ukrainian Studies. http://www.encyclopediaofukraine.com/default.asp (pristupljeno 29. 5. 2022.)

– Bojko, I. A. „Долыняне”; „Ле́мки”, U: Большая российская энциклопедия, gl. ur. S. L. Kravec. Учредитель: ОАО «БРЭ», БРЭ 2005–2019. Наименование СМИ: БИГЕНС.ru. https://bigenc.ru/ (pristupljeno 29. 5. 2022.)

– Goleš Glasnović, Biserka. „Stiljski grad (8–10. st.) u surječju povijesti, kulture i vjere karpatskih Hrvata (aspekt jedne posvećenosti ukrajinsko-hrvatskoj kulturološkoj povezanosti)”. Hrvatska revija XX, br. 1 (2020).

– Kovpak, L. V. „Hutsuly”, U: Encyclopedia of the History of Ukraine: Vol. 2: GD, ur. V. A. Smoliy i dr. NAS of Ukraine. Institute of History of Ukraine.- К.: В-во “Наукова думка”, 2004. http://www.history.org.ua/?termin=Guculy (pristupljeno 29. 5. 2022.)

– Majorov, A. V. „Xорва́ты восточнославянские”, U: Большая российская энциклопедия, gl. ur. S. L. Kravec. Учредитель: ОАО «БРЭ», БРЭ 2005–2019. Наименование СМИ: БИГЕНС.ru. https://bigenc.ru/ (pristupljeno 29. 5. 2022.)

– Paščenko, Jevgenij. Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine. Zagreb: Meditor, 1999.

–  „Плеснеск”, U: Большая российская энциклопедия, gl. ur. S. L. Kravec. Учредитель: ОАО «БРЭ», БРЭ 2005–2019. Наименование СМИ: БИГЕНС.ru. https://bigenc.ru/ (pristupljeno 29. 5. 2022.)

– Voynalovych, V. А. „Boyki”, U: Encyclopedia of the History of Ukraine: Vol. 1: AB, ur. V. A. Smoliy i dr. NAS of Ukraine. Institute of History of Ukraine.- К.: В-во “Наукова думка”, 2003. http://www.history.org.ua/?termin=Bojky (pristupljeno 30. 5. 2022.)

 

Naslovna fotografija

Žubrinić, Darko. White Croats in Ukraine and their archaeological site Stiljsko near the city of Lviv. http://www.croatia.org/crown/articles/9864/1/White-Croats-in-Ukraine-and-their-seat-Stiljsko-near-the-city-of-Lviv.html#prospekt (pristupljeno 29. 5. 2022.)

 

O autoru

Ivan Vuković

Ivan Vuković

Magistar povijesti (istraživački smjer moderne i suvremene povijesti) i magistar edukacije povijesti. Autor nekoliko stručnih radova, članaka, izložbi, spomen-sobe o Domovinskom ratu. Bio suradnik i stručni sugovornik u dokumentarnom programu HRT-a, predavač na znanstvenoj tribini. Radi kao nastavnik povijesti u karlovačkoj gimnaziji i dugoreškoj osnovnoj školi.