Izdvojeno Povijest

Uz 50. obljetnicu Hrvatskog proljeća – sudbina i životni put Srećka Bijelića

U vrhu hrvatskog komunističkog vodstva koncem 60-ih godina našao se i političar, Srbin, Dalmatinac, Srećko Bijelić (Bribir kod Skradina 1930. – Zagreb 2004.). Kako nije ostavio iza sebe svoja sustavno zapisana sjećanja ovdje će nam kao vrijedan izvor poslužiti njegov razgovor s novinarom tjednika Globus od 6. siječnja 1995. godine. Stoga, u pokušaju djelomičnog osvjetljavanja njegova života i djelovanja, iznosimo podatke i izjave iz intervjua.

Kako navodi u intervjuu, odrastajući u Šubićevom Bribiru, u neposrednom okruženju i susjedstvu hrvatskih sela bio je svakodnevno u mnogočemu životno povezan sa svojim susjedima Hrvatima. Bio je potomak ekonomskih emigranata odnosno unuk američkog rudara i sin europskog obrtnika, jedan od petero djece obitelji Bijelić. Njegov otac bio je narodnjak smatrajući da je Hrvatska seljačka stranka sukladna njegovim političkim shvaćanjima. Najbolji prijatelj njegova oca bio je Hrvat iz Piramatovaca, a velik utjecaj na Srećka ostavio je školski učitelj Niko, kasnije i profesor šibenske gimnazije. Bijelićev otac koncem 30-ih godina doživio je jedan od presudnih događaja koji su mu obilježili djetinjstvo i odredili njegov budući životni smjer. Na izborima 1938. sljedbenici Milana Stojadinovića, vođe Jugoslavenske radikalne zajednice i protivnika rješavanja hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, izgubili su izbore u Bribiru (većinski srpskom naselju) te su jednim od razloga poraza smatrali djelovanje oca Srećka Bijelića. Premda njegov otac nije bio član niti jedne stranke, ali je podržavao HSS i Mačeka, poraženi „stojadinovićevci“ izvršili su oružani napad na njega, ubojstvo u pokušaju. Srećko Bijelić u svojoj osmoj godini bio je očevidac ovog umalo smrtonosnog napada.

Uslijedio je 2. svjetski rat i okupacija u kojoj je bribirski kraj potpao pod talijansku vlast, a u školi je, kako Bijelić navodi, mjesto učitelja zauzeo „crnokošuljaš“ koji je pokušao djecu uključiti u fašističku omladinu. Bijelićevo odbijanje članstva imalo je za posljedicu batine do krvi koje je dobio od novog učitelja i zabranu daljnjeg školovanja. Partizanski pokret mnoge je Hrvate i Srbe tog dijela Dalmacije poveo u oružanu otpor. Bijelićeva oca su 1943. uhitili Talijani i odveli na otok Molat (izvjesno u tamošnji koncentracijski logor). Kapitulacijom Italije otpor okupatoru narasta, a borbe s Nijemcima, a posebice s četnicima popa Đujića odnosno Dinarskom četničkom divizijom, postaju sve učestalije. Uslijedio je još jedan težak i potresan događaj za Bijelićevu obitelj. Dana 11. travnja 1944. postrojba u kojoj je ratovao njegov otac u blizini Đevrsaka stradala je od četnika, brojem osam Srba i jedanaest Hrvata. Bijelić je novinaru opisao kako je svojim rukama skupljao dijelove tijela svog oca i njegovih suboraca koji su bili ne samo ubijeni, već i masakrirani. No i sam Bijelić jednom je prilikom imao četnički nož pod vratom uz opasku „kopile partizansko“. O teškom ratnom vremenu za stanovnike njegova zavičaja govori i podatak da je s juga Dalmacije koncem 1944. stigla 9. dalmatinska divizija, napredujući prema Kninu i Zadru, a čiji su pripadnici zbog krive procjene da su članovi njegove obitelji bili spremni za bijeg, umalo ubili njega i obitelj.

            Završetkom rata Bijelićev život se okreće prema Šibeniku, gdje se zaposlio kao laborant. No, vodeći ljudi u političkim strukturama Šibenika smatrali su da škola i znanje nisu presudni, već je, kako Bijelić napominje, tada važno bilo „biti revolucionar“. Na koncu odlučuje studirati pravo u Zagrebu s tim da mu šibensko političko vodstvo nalaže da se u Zagrebu aktivira u poslovima omladine na republičkoj razini, čime započinje njegov politički uspon. Zasniva obitelj koja će mu biti i trajna potpora u budućem radu i političkim sučeljavanjima. Nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. godine pohodio je Kosovo gdje ga je u Domu Armije čuvala naoružana straža, što mu je ukazivalo na vrlo loše i nesigurno stanje u toj srbijanskoj pokrajini. Po povratku iz Beograda, s položaja člana Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Jugoslavije prelazi 1969. na dužnost predsjednika Gradske konferencije Saveza komunista Hrvatske. Bijelić upravo tih godina postaje svjestan nepovoljnog hrvatskog položaja u Jugoslaviji, napose u pogledu gospodarstva. U rujnu 1971. Bijelić je učinio iskorak u jačanju položaja Hrvatske na službenoj i simboličkoj razini, stavivši izvedbu hrvatske himne „Lijepa naša“, po prvi put od 1945., na prvo mjesto izvedbe tijekom posjete Josipa Broza Tita Zagrebu, što je iznenadilo i samog jugoslavenskog vrhovnika. Himna je godinu ranije izvedena i tijekom jednog stolnoteniskog turnira zbog čega je došlo do reakcije  „ … od Ljubljane do Skoplja, posebice u Beogradu“. Himna je, naime, prvo ušla u ustavne amandmane 1972. a potom 1974. i u Ustav Socijalističke Hrvatske. Na pitanje novinara odakle poticaj na takav čin, Bijelić se prisjetio događaja iz 1943. kada je u njegovu kuću odnekud došla manja skupina dalmatinskih partizana koji su zapjevali hrvatsku himnu, pjesmu koja je otada, kako je izjavio novinaru, postala dio njega.

Srećko Bijelić je zajedno sa Savkom Dabčević-Kučar, Mikom Tripalom i Perom Pirkerom bio u hrvatskom poslanstvu (ukupno 20 ljudi) koje je otišlo na  sudbonosni sastanak u Karađorđevo, na kojem je srušeno vodstvo Hrvatske što je bio početak kraja Hrvatskog proljeća. Novinaru je ukazao kako mu je tada njegova majka poimenično nabrojala ljude koji će mu „doći glave“, što se unatoč njegovoj sumnji, pokazalo točnom procjenom. Po povratku u Hrvatsku iz Karađorđeva, Vladimir Bakarić (tada član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ) ponudio mu je mogućnost, da napiše tek jednu javnu rečenicu kojom bi se ogradio od svojih suradnika u hrvatskom vodstvu. Gubitkom položaja isključen je iz političkog i društvenog života, te mu je otežano zapošljavanje. Jedno vrijeme radio je kao pomoćni radnik u obrtu kod Ivana Zvonimira Čička, jednog od vođe studentskog pokreta tijekom Hrvatskog proljeća. Imao je prilike prijateljevati i s budućim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, do ljeta 1989. godine, kada dolazi do udaljavanja. Srećko i njegova supruga podržali su hrvatski put u samostalnost, a njihov sin prošao je više hrvatskih bojišta. Ovi ulomci sjećanja iz bremenitog 20. stoljeća pokazuju da je među Srbima u Hrvatskoj uvijek bilo osoba koje su znale i htjele poduprijeti ispravne težnje hrvatske politike i zastupati potrebe hrvatskog društva, u državnim i ideološkim okvirima koji nisu bili skloni razvoju, pa ni opstanku Hrvatske kao zasebne države.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Globus, 6. siječnja 1995.

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1938 Srećko Bijelić

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1091 Vladimir Bakarić

https://proleksis.lzmk.hr/27229/ Hrvatsko proljeće

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=58206 Milan Stojadinović

https://drma.muza.unizg.hr/islandora/object/muza%3A1734/datastream/PDF/view Tomislav Kučinić, Himne na tlu Hrvatske, diplomski rad, Zagreb 2019.

https://www.hrvatski-fokus.hr/2020/01/24000/  “Lijepa naša Domovino tek je 1974. priznata kao službena himna”

 

 

O autoru

Domagoj Štefančić